SLOBODNI I MLADI?

Kako je to prebaciti početnih 25 godina života i dalje sjediti u svojoj staroj pubertetskoj sobi na rasklimanom krevetu i zuriti u blijedi, oguljeni plakat na zidu? Kako je to s tri banke gutati za roditeljskim stolom ono što ne voliš, a sretan si da ti je ručak skuhan, da uopće grabiš nešto toplo? Gadno je, ili oguglano, u najboljem slučaju. U takvom se stanju, kaže Državni zavod za statistiku, nalazi svaki drugi stanovnik Hrvatske star između 25 i 29 godina te svaki četvrti u dobi od 30 do 34 godine. Oni, naime, i dalje žive s roditeljima. Ili se nikada nisu ni odselili, ili su se vratili natrag, tjeskobni od iznevjerenih očekivanja. U tim sivim statističkim numerama krije se i podatak da s mamom i tatom i dalje živi 62 posto muškaraca (od 25 do 29 godina) te 39 posto žena iste generacijske dobi. Govori li i taj podatak da su žene izdržljivije pa češće stisnu zube i ne predaju se tako lako, vjerojatno ima istine u tome. Neki se mladi uopće ne usude zakoračiti u arenu samostalnog života. Drugi, pak, se otisnu, ali vladajuća atmosfera luzerstva grubo ih udari po nosu. Zbog pada plaća, otkaza i nemogućnosti plaćanja podstanarstva ili kredita za stan, roditeljima se vraćaju i oni koji su se već jednom osamostalili. Slomljeni propuštenim šansama, ovrhama i izgubljenim poslovima, potomci se vraćaju u skučene roditeljske stanove, svi zajedno zbijaju redove tražeći predah do neke nove imaginarne runde.
U tom poraznom vrzinom kolu, kada “upravljačke elite” imaju sve manje rješenja u rukavu, posebno su vrijedni doprinosi civilnih udruga koje na terenu biju žestoke bitke da se stanje promijeni. “Kako se osamostaliti u Karlovcu?!” naziv je otvorene debate koju je prije desetak dana organizirala karlovačka Udruga za kreativni razvoj Domaći. Odaziv mladih bio je iznenađujuće velik, što aktivistima Domaćih daje dodatnu energiju za razbijanje floskula o pasivnosti mladih građana i njihovo uspješno integriranje u projekt “Demokracija za 5 plus” (rađen uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva).
“Kroz izvedbu projekta shvatili smo kako su tribine kao način predstavljanja projekta i traženja rješenja problema vrlo suhoparan način koji ne zadovoljava potrebe mladih te da je participativni model rada puno bolji. Odnosno, da oni pričaju, a mi slušamo. U diskusiju se uključio velik broj mladih, ali i onih koji se bave mladima. Oduševilo nas je to što se javio velik broj gimnazijalaca, studenata, ali i mladih koji su završili fakultet. Odmah smo im na početku pojasnili da se u ovoj temi nećemo baviti kulturom, sportom i sličnim temama jer smo kroz diskusiju htjeli saznati kako mladi ljudi gledaju na kvalitetu života u gradu Karlovcu, odnosno mogućnostima za školovanje, zapošljavanje i rješavanje stambenog pitanja. Namjera nam je bila istražiti na koji način donošenje i provedba javnih politika može doprinijeti da mladi ljudi nakon završenog srednjoškolskog i/ili visokog obrazovanja ostanu ili se vrate i nastave raditi i živjeti u Karlovcu”, kaže Denis Mikšić, predsjednik Domaćih.
Da je participativni model mladim ljudima prihvatljiviji od pukog “verglanja” serviranih rješenja, da se oni žele uključiti u ravnopravnu razmjenu odgovornosti društva za prespektivu budućnosti, dokazuju iskustva Domaćih.
“Pitali su nas hoćemo li ponovno organizirati ovakva okupljanja jer ih napokon netko sluša”, ističe Mikšić. Posve je u pravu. Slušati i saslušati tuđu muku, posebno kad poziv za pomoć dolazi od mladih bića, jedan je od najvažnijih koraka koje moramo poduzeti svi zajedno.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s