ZEMLJA U AGONIJI

Hrvatska odavno više nije u krizi. Ne bismo joj više smjeli tako neobavezno “laskati”. To u čemu se ova zemlja davi (kako točno dijagnosticira sociolog dr. Dražen Lalić) nije kriza nego gospodarska i društvena agonija. Elem, u agoniji i kaosu svakodnevno crkavaju kompasi društvenog reda. Zato oni koji još, kao posljednji Mohikanci, zabrinuto bdiju nad civilnim temeljima zajednice, uporno upozoravaju na sve kockice rasula. I u toj borbi nimalo ne gube koncentraciju i zavidnu energiju. Organizacije civilnog društva ne dopuštaju si, da tako kažem, ni dana odmora, nego stalno drže upaljene motore svojih djelatnosti. Djelujući preventivno za budućnost ili pokušavajući odmah sanirati štetu nastalu pod maljevima ove proklete društvene tvorevine.
U gunguli debelokožih poteza neosjetljivosti, u rasprodaji najosnovnijih ljudskih vrijednosti, jednostavno nas više ništa ne može iznenaditi. Zato je nedavno s pravom reagirano iz Ženske sobe/Centra za seksualna prava na nespretnu medijsku najavu iz Ministarstva socijalne politike i mladih da planiraju zatvoriti skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja te novac uložiti na psiho-socijalni tretman zlostavljača. Demanti iz Ministarstva je odmah uslijedio. Međutim, udruge civilnog društva koje se bave mučnim i odgovornim poslom sprečavanja odnosno rješavanja gomile problema nastalih nasiljem u obitelji, ne mogu biti spokojne. One upozoravaju da se u sustavnom rješavanju teških uzorka i posljedica obiteljskog nasilja, nikako ne smije ni teoretski razmišljati u “ili-ili” kategorijama: “Kao da su skloništa i savjetovališta s jedne strane, i rad s počiniteljima nasilja s druge strane, nešto suprotstavljeno i oprečno, a ne nešto komplementarno, što se nadopunjava i ne može jedno bez drugoga. Skloništa i savjetovališta, kao i rad s počiniteljima sastavni su dio iste cjeline, a to je suzbijanje nasilja u obitelji i pružanje pomoći i podrške žrtvama nasilja”, kaže dr. Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe/Centra za seksualna prava, u inspirativnom razgovoru za portal Civilno društvo.
Ideja o udaljavanju nasilnika, a da u domu ostaju žrtve – najčešće žena i djeca (da ih se dodatno ne traumatizira) u osnovi jest opravdana, ali u praksi naših otužnih socijalnih kataklizmi znade se pokazati bukvalno nemogućom. Primjerice, u zajedničkim kućanstvima kad bračni par živi s muškarčevim roditeljima. Možemo li zamisliti kakav bi pakao nastao za ženu koja bi ostala u tom kućanstvu, trpeći predbacivanja da je “isprovocirala” muža i, zapravo, dobila što je zaslužila.
Zato bi se jednostrano ukidanje “sigurnih kuća”, a u ime nekakve restriktivne politike štednje brzo pokazalo kao neproduktivno.
“Neke žrtve prijavljuju nasilje tek nakon nekog vremena u skloništu/ savjetovalištu, kada se dovoljno osnaže i ohrabre da bi mogle podnijeti prijavu. Bez takve pomoći i podrške vjerojatno bi i dalje nastavile skrivati nasilje koje preživljavaju, optužujući sebe. Skloništa imaju i pripadajuća savjetovališta, u kojima žrtve dobivaju dugoročnu besplatnu pomoć i podršku kako za konkretne probleme s kojima se suočavaju (npr. razvod, imovinska parnica), tako i za proradu traumatskih iskustava, kako samih žena, tako i djece”, obrazlaže Maja Mamula.
Ona ističe da u našoj zemlji i dalje vladaju značajne predrasude kako prema radu Organizacija civilnog društva tako i prema ženama žrtvama nasilja u obitelji. “Spojite te dvije predrasude zajedno i postaje jasno zašto smo tu gdje jesmo”, gorko zaključuje Mamula.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s