JUGOSLAVIJA, MOJA DOMOVINA

Kamo sreće da se nikada nije pojavio roman “Jugoslavija, moja domovina” i da se ukleti razlozi njegova postanka nikada nisu dogodili. Premučno je njegovo produženo djelovanje. Pograbi vas za grlo i razori dušu poput navođenog projektila. Opet, blagoslovljen dan kada je Goran Vojnović sjeo ispisati knjigu koju više nikada ne bismo smjeli vratiti na police. Nego, držati ju negdje pored uzglavlja kao Bibliju. U svim domovima, hotelima, svratištima i bogazama bivše Jugoslavije a i ostatka svijeta, bogme… Kao jedan od preostalih zaloga civilnog življenja. Kao malu a ogromnu šansu da možemo biti drukčiji, da imamo pravo na jednom zauvijek otkopan život dostojan čovjeka. O uniformama je ovdje riječ, o prošlom građanskom ratu što je u paramparčad pretvorio prvo građane a onda prostor jedne zemlje. Zemlje koja je mogla biti sretna, samo da nije bilo budala i ubojica. Iz svake stranice Vojnovićevog oporog remek-djela upravo vrišti čežnja za civilnim smirajem.
Da je jedan od ponajboljih slovenskih pisaca mlađe generacije (i filmskih redatelja, upravo je premijerno prikazan njegov film “Čefuri raus!” o rasizmu unutar luzerskih suburbanih slovenskih zajednica) Vojnović dokazuje ovom moćnom pričom o zločinu i kazni, stanjima ljudskog proklestva koja se najčešće istodobno roje pod istim srcem. “Jugoslavija, moja domovina” (“Jugoslavija, moja dežela”; prijevod Anita Peti-Stanić i Jagna Pogačnik; u izdanju Frakture) jest prozni road movie o potrazi mladića Vladana, odraslog u Ljubljani, za istinom o ocu, bivšem oficiru JNA, za kojega je vjerovao da je mrtav. Odrastajući s majkom Slovenkom, upijajući jednu jedinu oficijelnu istinu njihove disfunkcionalne porodice, stravična spoznaja udara Vladana u lice – otac mu je ratni zločinac, optužen za pokolj u jednom istočnoslavonskom selu, živ je i nalazi se u bijegu, negdje u Europi. Vladan mora potražiti odgovore, oca u sebi i sebe u ocu, iscijediti muku koja je počela onim nultim danom jednoga raspada: “Bio sam bijesan. Bijesan na čovjeka koji mi je nekad toliko značio, a onda je jednoga dana postao pošast. Odbacivao sam povjerenje u vlastito tumačenje njegove preobrazbe, jer ga još uvijek nisam želio razumjeti. Razumjeti ga značilo je opravdati ga, a ja sam želio samo to da nema ničega na svijetu što bi moglo opravdati njegove odluke, zato što se čovjeku ne bi smjelo dogoditi ništa tako strašno.”
Vrhunaravnom spisateljskom koncentracijom, naizgled jednostavno a dubinski, Vojnović se usmjerio na dešifriranje gustog lanca žrtava i zločinaca, čije se uloge na ovim našim prostorima izmjenjuju gotovo po nekom neminovnom klinču i ključu “najstrašnije boli našega svijeta – sjećanju”, jer uvijek je netko nekome učinio jebenu nepravdu i posijao strah u očima.
U tim procijepima samotnički zavija čežnja svih Vladana na ovim pustopoljinama, krik želje da jednom taj serijal prestane, da civilno društvo nadjača razloge osvete. Kod Vojnovića nema nimalo patetike, ali čišće molitve za ljubavlju ja skoro nisam pročitao. Čuvati ovu knjigu pored sebe zauvijek i vraćati joj se. Dok god nas ima i trunka na ovom svijetu.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Kultura

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s