RUKOMETAŠICE I ŽIREVI

Bila je to vijest na začelju udarnog nedjeljnog Dnevnika. A zaslužila je da bude prva. Nestvarna, kao da dolazi iz bajki Ivane Brlić Mažuranić. Nakon svih tih gramzivosti (najnovija smradna euromilijunska peračina para u Hrvatskoj gospodarskoj komori i Hrvatskim cestama), bešćutnosti, smrti i nacionalističke histerije zabačenog balkanskog Weimara, preksinoć se u Dnevniku HTV-a pojavio majušni prilog o skupini tinejdžerki iz Garešnice. Trinaestogodišnjakinje su skakutale po šumi, marljivo prevrtale lišće, tražeći otpale žireve i skupljale ih. Oboružane vilinskim motivima ljubavi i napretka.
“Samo je jedno/u mom životu vrijedno/da rukomet ja igram/jer njega volim ja…”, pjevale su između hrastova, sretno se njišući s bijelim kofama i pletenim košarama u rukama. Izvodile su svoj tekst na onu melodiju koja, inače, u grlima nogometnih militanata uvijek zvuči tako prijeteće marševski. Ove su djevojke to pjevale kao najšarmantniju ljubavnu pjesmu. Jer, što se njih tiče, radi se o čistoj ljubavi. Najsnažnijem pokretačkom motivu oduvijek.
Ove zaljubljenice u rukomet članice su RK Garešnica, i već dvije godine zaredom igraju na finalnom turniru državnog prvenstva za djevojčice generacije 2000. Čista ljubav, entuzijazam, odricanje i rad, armirani su temelji na kojima ovaj klub njeguje svoje juniorske i seniorske momčadi. Nema tu paramilijunskih energenata za razmažene zvijezde kojima se uglavnom i blazirano, pogube motivi igre i života. Niti su sponzorima i žutim reflektorima značajne tamo neke cure i dečki što stasaju na dalekim, nemetropolskim parketima. U žarko htijenje a siromašnu stvarnost uključuju se svi zajedno – treneri, roditelji, djeca i nastavnici. Gradeći nešto što je veće od života i pobjedonosnih golova: zadovoljstvo zajedništva.
“Meni je rukomet jako bitan dio života. Igram ga već šest godina i volim ga…”, blistalo je lice Lare Kožuhar dok je pred kamerama HTV-a svjedočila o svojoj prevažnoj životnoj lekciji. Njoj i njenim prijateljicama i suigračicama nije bilo lijeno zabiti prste u zemlju, tražeći žireve, koje će prodati na otkupu i tako zaraditi koju kunu za prilog u siromašnu klupsku blagajnu. Morat će skupiti barem hiljadu kila (otkupna je cijena oko 5 kuna bruto za kilogram) žireva da bi zaradili 3.000 kuna.
“Oko dvadesetak tisuća kuna košta nas to takmičenje, smještaj i prijevoz. Do sponzora je sve teže dolaziti, znači dio moraju i roditelji financirati”, rekao je Mladen Greidl, upravitelj Šumarije Garešnica (i otac jedne od rukometašica), koji je osigurao logistiku ovim nepokolebljivim djevojkama. Samo najam dvorane vikendom ih košta 600 kuna sat. Još jedna mama, Anita Belak, skromno kaže: “Snalazimo se svakako. Pokušavamo naći neke donacije, angažiramo se u radnim akcijama…”
Elem, nema uzvišenije zaprljanih ruku nego što to ove ustrajne mlade osobe čine. Postižući kišu golova iz vrhunske moralne lekcije. Dok sam gledao ovaj prilog koji grije srce i vlaži oči, poželih da pohlepnu bagru koja krade društvene pare pod hitno natjeramo u šume. Pa nek kopaju do samog srca zemlje dok ne nakupe žireva u vrijednosti desetak milijuna eura koliko su upravo mrknuli.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s