Monthly Archives: Studeni 2013

PROTIV

Ne mogu i neću to uvijati u rukavice. Samo jedan opis postoji za ono što nas čeka u nedjelju na referendumu: birat ćemo između DOBRA i ZLA. Pa, onda pamet u glavu, jer uvijek se kod najjednostavnijih izbora rode najkatastrofalnije greške. Dok još odjekuje tupo kotrljanje prve pogubljene glave, jedva trepneš zaslijepljenim okom, eto već pet-šest milijuna novih odsječenih glava.
Posebno mi na jetra idu one zaluđene ovčice, oni čuveni ravnodušni slijegači ramenima na kojima počivaju svi totalitarizmi. Mali bezmudi statisti koji potežu lakonske krilatice kao “imamo mi prečih briga” ili “dok raja nema kruha, zašto da se bavimo sporednim stvarima”… Ljudska prava, posebno manjinska prava, ne mogu biti sporedni problemi. Nikad! Ona se rješavaju paralelno sa kaosom bijede. Ili možda ti dušebrižnici misle da je dovoljno nekom homoseksualnom paru zaljubljenika dati dobre plaće a zauzvrat im onda smije svaka fukara pljunuti u lica ili ih izmasakrirati bejzbol palicama te ih za nagradu hospitalizirati u otmjenu zdravstvenu njegu.
Svima koji u nedjelju na referendumu u ime neke navodne nedodirljive katoličke hetero obitelji budu zaokružili ZA, moraju znati da je to samo početak. Da otvaraju prečicu za povratak fašizma. Svi koji ne budu ni izašli, bit će suodgovorni za eskalaciju diskriminacije. U ovoj zemlji nikada više ne bi se smjelo čuti da je netko iz ovih ili onih razloga manje vrijedan. A da takav stav mržnje uđe napismeno u Ustav, to je najodurnija institucionalna prečica za povampirenje fašističkog terora.
U nedjelju ćemo, moja jedina ljubav i ja, nevoljko otići na prokleti referendum (još uvijek je neshvatljivo da u jebenom 21. stoljeću moramo traćiti svoje živote da bismo obuzdali postrojavanja totalitarnog ološa) i zaokružiti PROTIV. Protiv jer hoćemo živjeti u zemlji ljubavi. Protiv jer ne želimo živjeti u zemlji mržnje i terora. Protiv jer nećemo društvo u kojem se fašizam nikada nije posve iskorijenio. Protiv smo jer se ne želimo stidjeti zbog nemoći nad takvim stanjem. Protiv smo, jer ako ih u nedjelju ne obuzdamo, oni će samo grabiti dalje u svojim nepresušnim idejama. Koliko sutra u Ustavu će kao nepoćudne žigosati parove bez djece; plavokose ili crvenokose; one pravoslavne vjeroispovjesti ili eskimske ateiste, hiperaktivnu djecu ili nogometne navijače koji ne dižu desnicu visoko u zrak… Spiskovi su podugački. Jer, nacistima mašte nikada ne fali. Njihova je destrukcija uvijek puna ideja.
Ukoliko 1. decembra bude više onih koji izabiru ZA (a svaki ZA je sramotan do bola), ova će zemlja dobiti svoj novi fašistički rođendan. Posljednji službeni je bio 10. travnja 1941. kad je konclogorska Pavelićeva NDH rođena u sramoti i krvoproliću. Takvih neslužbenih datuma bilo je sijaset.
Pet dana nas još dijeli da saznamo istinu. Šume su uvijek spremne da nas prime natrag. U ime slobode.

4 komentara

Filed under Društvo

BAKLJE SLOBODE

Odvajkada je tako: u vremenima opakog mraka baš se raspale baklje slobode. Važan, historijski korak se dogodio u Osijeku u danima kad je Hrvatska pod ofenzivom retrogradnih snaga. Dok ovo društvo posrće u živom blatu kojim se nabacuju marljivi neimari nacističke prošlosti, plemenita je i hrabra gesta osnivanje svake civilne oaze. Svakog pribježišta zlostavljanih, poniženih i obespravljenih. Nevladina organizacija LIBERos prva je u osječkoj povijesti koja se bori za prava LGBTIQ zajednice. Svoje, zasad gerilske gabarite, namjerava iz sve snage upotrijebiti u borbi za slobodno, demokratsko i emancipirano civilno društvo. Oni otvoreno sanjaju (i žele ju ostvariti na javi) zajednicu čije su temeljne vrijednosti sloboda, mir, nenasilje, individualnost, pravednost, rodna ravnopravnost, tolerancija, sloboda govora, sloboda misli, očuvanje, promicanje i prihvaćanje različitosti, sloboda izražavanja kao i pravo na samoidentifikaciju i samodefiniciju.
Udruga LIBERos trenutno broji petnaest stalnih članova i nekoliko desetaka simpatizera, motiviranih sudjelovati u budućim aktivnostima. “Aktivnosti bi, između ostalog, uključivale i dijeljenje informativnih letaka i brošura koje bi educirale građane Osijeka o ljudskim pravima te zakonskim implikacijama promjene Ustava”, kaže predsjednica udruge Mirna Zlatić.
Iz LIBERosa jasno upozoravaju da svrha referenduma 1. prosinca nikako nije zaštita braka nego diskriminacija LGBTIQ zajednice i takvo mišljenje namjeravaju izražavati putem prosvjetiteljskih akcija: “Nadamo se da će organizirane akcije potaknuti javnost da izađe na referendum te zaokruži PROTIV”, ističe nadu Mirna Zlatić.
LIBERos također za buduće djelovanje planira najrazličitije vrste mobilizatorskih, informativnih i edukativnih djelovanja, usmjerenih na podizanje svijesti građana o problemu diskriminacije LGBTIQ zajednice. Nadam se da će sve te aktivnosti dovesti i do prvog Osijek Pridea.
“LGBTIQ populacija u Osijeku i okolici gotovo je nevidljiva javnosti. Do danas nije postojala udruga koja se zalagala za prava LGBTIQ zajednice te nije bilo pomaka u ostvarivanju vidljivosti, jednakosti ili otvorenog suživota svih građana bez obzira na seksualnu identifikaciju ili orijentaciju”, govori predsjednica Zlatić. Članovi udruge nadaju se da će otvoriti vrata tolerantnijem Osijeku i omogućiti platformu za razvijanje vidljivosti i jednakosti LGBTIQ zajednice. Udruga još nema službenu web stranicu, ali je zato prisutna na Facebooku.
U svjetlu važnog fajterskog fronta za civilne vrijednosti ukazala se i upravo obilježena deseta godišnjica osnutka Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Možemo li zamisliti na što bi ovo društvo sličilo da nije bilo izdržljivih boraca za civilnu infrastrukturu? Koliko bi se zla i netrpeljivosti udobno ubrložilo u Hrvatskoj? S pravom upraviteljica Nacionalne zaklade Cvjetana Plavša-Matić naglašava da dobrota uvijek gradi mostove, prijateljstva i otvara nove mogućnosti za dobro: “Mladi su nam još jednom pokazali da znaju i mogu osmisliti izvrsne volonterske inicijative, te na taj način usvajaju vrijednosti civilnog društva i građanskog aktivizma. Nacionalna zaklada potiče i podržava aktivne građane, jer što više dajete, to više i dobijate.”
Zato je od evolucijskog značaja hoćemo li mladima, djeci koja dolaze, ponuditi što više herojskih uzora poput LIBERosa ili, pak, bijednih ustašoidnih kretena tipa Joea Šimunića. Ja još uvijek vjerujem da nije kasno da ove potonje pojede njihov vlastiti mrak. I da zauvijek odjebu iz naših života.

Komentiraj

Filed under Društvo

BIJELI MEDVJEDI ZA VUKOVAR

Cijeli jedan grad suludim je urbanističkim planom prenamijenjen u groblje. A sve zato da bi fukara mogla ubijati bijele medvjede. Ili bahatiti se u tajnim trezorima punim renesansnih majstora, trgovati oružjem i narkoticima, inkasirati lance turbomegamarketa i unosne koncesije za klanje tuna, praćakati se u tankerima nafte i kupovati banke za nekoliko sanduka crnog Johnniea Walkera… To je brutalna istina o Vukovaru. I građanskom ratu kojeg je 1991. iz smradne pohlepe potegla manjina, umotana u operetne zastave nacionalizma. Opereta je ubrzo okrvavljena u hiljadama žrtava, a dalje je zabavljala samo dokone razbojnike što pokupovaše operetne feude na zgarištima. To je jedina istina o svim vukovarima gusto sravnjenim po stepama nekadašnje Jugoslavije. Nemoguće je tragedije vagati sudnjim vagama. Svaka pala duša ima težinu milijuna. Zato su tako neumitno padali vukovari, srebrenice, dubrovnici, pakraci, grubori, varivode, sarajeva, karlovci, sremske mitrovice, gospići, kosovske mitrovice, beogradi… Od mračnjaka s čarapama preko lica koji u noći odvode uboge susjede pogrešne krvi pa do otvorenih frontova za masakre ili NATO-odmazde nad nedužnima po beogradskom i novosadskom asfaltu. Vjerujte mi, svaki taj danak u krvi, nekom dobro zaštićenom đubretu pozlatio je kreditnu karticu.
Zapamtit ćemo 18. studeni 2013. Na žalost, ne zato da bismo pamtili Vukovar koji jednom davno nije bio grad-logor. Zapamtit ćemo ovaj novembarski datum kao jedan od onih kada su po svima nama počele pljuštati nove klice fašizma, a da se onih starih još nismo pravo ni otresli. Jučerašnja poluvojna hunta samozvana kao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, otvoreno je zabranila legitimno izabranoj Vladi da sudjeluje u koloni sjećanja na žrtve iz 1991. Zabraniti demokratskoj vlasti da učini gestu civilne tuge nije ništa drugo nego vojni puč. Fašistoidna rulja ne samo da je, uz rubove navodnog pijeteta, po vukovarskim ulicama postavljalja štandove za novi fašistoidni referendum (onaj kojem bi se u ime usijanih maljeva što se obrušiše po ćirilici, još više dokinula manjinska prava); nego je u “svoju vukovarsku Hrvatsku” pripustila ratne zločince. Za mučitelje i ljubitelje akumulatorskih garažiranja zlostavljanih civila, za one što su likvidiranim dušama kompostirali brojne livade preporođene Domovine… za njih je u Huntinom četveroredu bilo mjesta. Što je slijedeće na programu te mizerne bande, upregnute u hadezeovske i klerikalne joysticke?! Bodljikava žica, najprije oko Vukovara a onda u ostatku ove krepaline od zemlje? Ili policijski sat kojeg bi provodili stožeraški eskadroni, a iza zavjesa se blaženo kesili njihovi (pod)zemni politički sponzori?
Kamen temeljac za sretan povratak fašizma položen je jučer u Vukovaru. Ni dva tjedna ne dijele nas od drugog vala: 1. decembra na arijevsko-obiteljskom referendumu, kad ćemo se morati suprotstaviti tom kuhinjskom homofobnom Zlu. Ili ne moramo ni izaći, barem propalih vagona ima dosta po prugama. Idealnih za transporte u nove logore.

2 komentara

Filed under Društvo, Politika

ŠLJAKERICE OČAJA

“Nudim brak umirovljeniku, ili ne mora brak, možemo i ovako živjet… Da udružimo mirovine, bit će lakše dijelit troškove”, rekla je penzionerka u eter osječkog Gradskog radija. U emisiji subotnjih malih oglasa, njen je glas zvučao posve ravno, bez drhtaja. Onom trpkom oguglalom crtom podvučenih računa jednog života pred zidom. Iz njenog kratko izrečenog oglasa vibrirala je neka vrst autentičnog poslovnog tona. Ali ne postjapijevske blaziranosti ili pljačkaške sirovosti priučenih ovdašnjih biznismena. Nego umorne, izraubovane samoće koja više ne zna kako dalje. Ništa ne znamo o pozadini života ove žene, je li udovica ili nikad nije našla srodnu dušu. Vjerojatno se zlopatila i udarničila iz sve snage, dok god je mogla. Ne znaš je li gore to hrvanje sa samotnim srcem ili gola bitka plaćanja kruha i vode. I sad više ne može sama. Nudi partnerstvo za mir, deal za preživljavanje, u posljednjoj dionici života.
“Nije bilo lako devedesetih. Bio je rat, a onda i suprug ostao bez posla, ja sam bila s djecom kod kuće i nismo više mogli gurati kraj s krajem. Djecu je trebalo prehraniti, podizati, školovati, a para niotkud. I eto, odlučila sam otići u Njemačku, trbuhom za kruhom. Mislila sam, idem malo kod rođaka zaradit koju marku, a kad evo, razvuklo se malo, pomalo dvadesetak godina. Stigla sam u Frankfurt, gdje smo imali rođake koji su mi htjeli pomoći i pronaći kakav poslić na crno. Doma sam naučila raditi, čistiti i to sam jedino mogla nastaviti u Njemačkoj, jer nisam poznavala jezik. E, da sam imala papire i znala jezik prije dvadesetak godina, bila bih otvorila kakav restoran, pa kud puklo da puklo. Ali šta mogu, sudbina mi je takva, krpa i usisivač u ruci, i guraj naprijed iz dana u dan, jer znala sam svoj cilj…”, priča svoju priču Tonka (53), žena iz jednog gradića blizu Splita, u Slobodnoj Dalmaciji.
Otići iz sredine u kojoj se tradiconalno “gastarbajterčilo” po njemačkim bauštelama a tu su ulogu uvijek nosili muškarci, sigurno nije bilo lako. Otići na crno, sanjati o tome da je to samo privremeno, a crnčiti tako dvadesetak godina ne bi li se porodica domogla kakvog-takvog bijelog života… odluka je mudata bez premca.
Dva je desetljeća Tonka provela čisteći od jutra do mraka po frankfurtskim kućama, perući i govna bogatuna, švercajući se bez prijave boravka i posla. Svaku marku, pa kasnije euro, slala bi kući, razdvojena od muža i djece, a svjesna da drukčije ne ide: “Nije mi bilo teško, jer sam bila svjesna da sam radom u Njemačkoj osigurala lijepu egzistenciju svojoj obitelji. Od novaca koje sam slala muž je podigao lijepu i veliku obiteljsku kuću, kupili smo dva automobila i djeca su se, hvala dragom Bogu, dobro snašla. Dvoje je završilo fakultete i zaposlilo se, a mlađi su još u srednjoj školi…”
Prije tri godine su je njemačke vlasti provalile, specijalci su stigli u zoru, dok je radila u pekari. Kaže da joj je lisice stavljao policajac Turčin, jadnik poput nje. Dobila je izgon. Sad, kako je Hrvatska ušla u EU, ponovo Tonka razmišlja o povratku u zemlju snova, da napravi papire i radi legalno: “Nisam više mlada, ali voljela bih i koju godinu u Njemačkoj uhvatiti radnog staža. Nikad se na zna, more valjat. Iako imam dosta ušteđevine, ne znaš šta može čovjeka snać’ u životu. Muž nema mirovine jer je bio domaćica, a ja sretna da sam mogla osigurati obitelji egzistenciju.”

Komentiraj

Filed under Društvo

PROTIV KLICONOŠA FAŠIZMA

Može li u ovoj zemlji napokon ustati revolucija koja će skršiti bujanje mračnog konzervativizma? Može li moćna internetska platforma zaista mobilizirati osviještene i spriječiti pad u srednji vijek ili povratak u otvoreni fašizam? Kako će institucije (Parlament & Ustavni sud) po svemu sudeći ostati posvađane, jalove i nemušte, sramotni referendum s ciljem upisa arijevski čistog hetero braka, ipak nam ne gine 1. prosinca. Zato su civilne udruge i građani izašle na mrežu, stupivši u ujedinjenu socijalnu akciju svim forumaškim sredstvima.
U dva dana (5. i 6. studenog) nadam se da je posijano nešto što bismo mogli jednom u budućnosti nazvati Novembarskom revolucijom. Na socijalnim mrežama Twitter i Facebook crvenim je buknula kampanja “Ja glasam protiv”. U obliku vizualnog protesta, sudionici su na svoje profilne fotografije, pomoću aplikacije Twibbon dodavali crvenu etiketu PROTIV. Otkad je kampanja pokrenuta, više od 16.000 korisnika već je pritisnulo like, a preko 1.600 preuzelo je crvenu etiketu, alarmirajući javnost: “Referendum o zaštiti obitelji i braka je sve samo nije to. Ne radi se o nikakvoj zaštiti postojećih obitelji i brakova već upravo zabrani uživanja istih prava nekoj tamo maloj skupini ‘manje normalnih ljudi’. Pitamo se koliko je onih koji su za ovaj referendum, svjesno da su time upravo za zabrane koje će se nametnuti njihovoj vlastitoj djeci, unucima, braći, sestrama, susjedima/ama…?”
Nakon proljetnog marša za bračnu jednakost, organiziranog kao ljekovitu protureakciju na inicijativu “U ime obitelji”, udruga Iskorak pokrenula je novu akciju mobiliziranja javnosti. “Dogodilo se ono čemu se nismo nadale/i. Vlada Republike Hrvatske odlučila je staviti pitanje ljudskih prava na izglasavanje…”, piše na pokrenutom sajtu (jednakost.hr) Iskorakove kampanje Za jednakost. Uz pomoć volontera i volonterki te svih zainteresiranih građana koji se žele uključiti savjetima, valovima internetskog alata se namjeravaju širiti poruke o jednakosti LGBT osoba, osnažiti zajednicu, poticati izlazak na referendum i izricanje glasa protiv uvođenja diskriminatorne odredbe u Ustav.
“Počinjemo putem interneta jer je to moćan način za okupljanje i mobilizaciju ljudi. U planu imamo internetske stranice, prisutnost na društvenim medijima i slične aktivnosti za stvaranje podrške putem interneta. Internetska stranica služi kao srce kampanje putem koje će se usmjeravati ljude u druge aktivnosti. Mnoge osobe žele pomoći u postizanju jednakosti, a ova kampanja će im pružiti alate za zajedničko djelovanje za promjenu javnog mnijenja”, kaže jedan od koordinatora kampanje Zoran Dominković.
Između ostalog, prezentacija strategije kampanje bit će i u mediju YouTube videa s mogućnošću postavljanja pitanja gledatelja. Također, za one koji nemaju pristup internetu, značajan dio kampanje ide u druge tiskane i elektronske medije. Osim toga, bitan akcent nosit će izravan kontakt volontera, umreženih lokalnih organizatora, na terenu. “Činjenica je da je homofobija češća u manjim mjestima, kao i da izravan kontakt ima veći efekt u edukaciji nego tekst na ekranu”, ističe Dominković.
Sudeći po virtualnoj razmjeni revolta i bijesa, očigledno postoji dovoljna masa ljudi koja želi kriknuti protiv diskriminatorne oholosti. Protiv očiglednog rasizma koji se čak namjerava zaogrnuti ustavnom kožom. Ostaje nam nadati se da će svi oni gnjevni za ekranima, doista i ustati prvog decembra. Napustiti svoje domove i poći na prokleta birališta. Izbor je jednostavan: biramo ZLO ili DOBRO.

Komentiraj

Filed under Društvo

KRUGOVI KO PLUGOVI

Ima Boga, majku mu, eno ga u filmu “Krugovi” Srđana Golubovića. Komad poštenja i umjetničkog herojstva za pamćenje. Iz cjelokupne Golubovićeve družine -od scenarističkog para (Melina Pota Koljević i Srđan Koljević) do najepizodnijeg prolaznika u prvorazrednom glumačkom castu- izbija opipljiva, mahnita čežnja za oranjem dobrih brazda. Oni su kao staromodni plugovi za oranje vrlina protiv kojih se urotila svakodnevna apokalipsa destrukcije. Golubovićev diverzantski vod dešperatera sustavno je razminirao svaku mrvu zla. Dok gledaš Aleksandra Berčeka, Leona Lučeva, Nebojšu Glogovca, Hristinu Popović, Jasnu Đuričić, Nikolu Rakočevića, Borisa Isakovića, Vuka Kostića…, sam sebe štipaš i uvjeravaš se da su oni samo film veći od života i da ne možeš ući među njih pa da ih zagrliš sve i stisneš uza se. U tom plemstvu njihova angažmana Golubović je postigao da čak i loši momci u priči (zapamtite oči Borisa Isakovića kao negativca Todora, zapamtite ih zauvijek) kao da pritajeno, iz neke ilegale, djeluju protiv zločina.
Već sama činjenica da se u vremenu površnosti, u vremenu pornografske tabloidizacije ništavnih društava, netko još prihvaća tema koje mu prže utrobu, koje truju čovjeka generacijama, i hoće o njima svjedočiti s punom odgovornošću svoga umjetničkog bića… već sama ta rijetkost danas izaziva respekt. Film je inspiriran herojskim činom mladog Srđana Aleksića, trebinjskog Srbina koji je za vrijeme prošlog balkanskog svegrađanskog rata (u siječnju 1993.) na glavnom trgu svoga grada vidio grupicu srpskih vojnika koji su kundačili i htjeli ubiti njegovog susjeda muslimana, Alena Glavovića. Srđan, u uniformi iste vojske koju su nosili nasilnici, nije ostao ravnodušan. Ravnodušje je grijeh ponekad gori od nasilja. Umiješao se Srđan, spasio Alena koji je uspio pobjeći, a sam je izdahnuo pod raspomamljenim udarcima svojih sunarodnjaka. Esencija plemenitosti i čovjekoljublja u ljudskoj Srđanovoj gesti u neljudskim vremenima, kao dokument može doći do uskog kruga ljudi. Transformirana u filmsku priču zasigurno ide ka nemjerljivo većoj populaciji.
“Meni je bilo zanimljivo kako jedno herojsko djelo može u budućnosti izazvati neke nove posljedice. Zlo uvijek rađa neko novo zlo. A ono što smo se mi kroz film pitali je može li jedno dobro djelo u budućnosti izroditi dalje jedno dobro. To je mnogo teže u ovom trenutku”, rekao je Golubović u nedavnom razgovoru za portal Civilno društvo.
Fascinantna je osviještenost kojom je Golubović poveo svoje glumačke proletere, daleko od svake patetitke, a tako blisko zagrljene s najtvrđom mukom za cijeđenje svakog jebenog miligrama čojstva u blatu današnjice. Škrta su sredstva kojima se probijaju kroz favele Trebinja ili emigrantske ledenjake po Europi (ili bilo kog posve istog zakutka u globalnom jadu) ili samotne stanove uspješnih kirurga koji jednom davno nisu ustali protiv zla a trebalo je, pa uzalud šiju završne rezove…
Nekako je najviše nijemog vriska nataloženo u mladom Nikoli Rakočeviću i njegovim isposničkim, dugim sizifovskim kadrovima kad samo stoji, stoji i uporno žudi za onim dragocjenim trenutkom, negdje u budućnosti, kad će zlo jednom zauvijek nestati kao muzejski primjerak. Ta se opipljiva, bolna čežnja, vrti ovim sf-filmom kao melem starih vidara. Ja se nekako osjećam snažniji za put dalje, s ovim Golubovićevim čedom u koferu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura