KRUGOVI KO PLUGOVI

Ima Boga, majku mu, eno ga u filmu “Krugovi” Srđana Golubovića. Komad poštenja i umjetničkog herojstva za pamćenje. Iz cjelokupne Golubovićeve družine -od scenarističkog para (Melina Pota Koljević i Srđan Koljević) do najepizodnijeg prolaznika u prvorazrednom glumačkom castu- izbija opipljiva, mahnita čežnja za oranjem dobrih brazda. Oni su kao staromodni plugovi za oranje vrlina protiv kojih se urotila svakodnevna apokalipsa destrukcije. Golubovićev diverzantski vod dešperatera sustavno je razminirao svaku mrvu zla. Dok gledaš Aleksandra Berčeka, Leona Lučeva, Nebojšu Glogovca, Hristinu Popović, Jasnu Đuričić, Nikolu Rakočevića, Borisa Isakovića, Vuka Kostića…, sam sebe štipaš i uvjeravaš se da su oni samo film veći od života i da ne možeš ući među njih pa da ih zagrliš sve i stisneš uza se. U tom plemstvu njihova angažmana Golubović je postigao da čak i loši momci u priči (zapamtite oči Borisa Isakovića kao negativca Todora, zapamtite ih zauvijek) kao da pritajeno, iz neke ilegale, djeluju protiv zločina.
Već sama činjenica da se u vremenu površnosti, u vremenu pornografske tabloidizacije ništavnih društava, netko još prihvaća tema koje mu prže utrobu, koje truju čovjeka generacijama, i hoće o njima svjedočiti s punom odgovornošću svoga umjetničkog bića… već sama ta rijetkost danas izaziva respekt. Film je inspiriran herojskim činom mladog Srđana Aleksića, trebinjskog Srbina koji je za vrijeme prošlog balkanskog svegrađanskog rata (u siječnju 1993.) na glavnom trgu svoga grada vidio grupicu srpskih vojnika koji su kundačili i htjeli ubiti njegovog susjeda muslimana, Alena Glavovića. Srđan, u uniformi iste vojske koju su nosili nasilnici, nije ostao ravnodušan. Ravnodušje je grijeh ponekad gori od nasilja. Umiješao se Srđan, spasio Alena koji je uspio pobjeći, a sam je izdahnuo pod raspomamljenim udarcima svojih sunarodnjaka. Esencija plemenitosti i čovjekoljublja u ljudskoj Srđanovoj gesti u neljudskim vremenima, kao dokument može doći do uskog kruga ljudi. Transformirana u filmsku priču zasigurno ide ka nemjerljivo većoj populaciji.
“Meni je bilo zanimljivo kako jedno herojsko djelo može u budućnosti izazvati neke nove posljedice. Zlo uvijek rađa neko novo zlo. A ono što smo se mi kroz film pitali je može li jedno dobro djelo u budućnosti izroditi dalje jedno dobro. To je mnogo teže u ovom trenutku”, rekao je Golubović u nedavnom razgovoru za portal Civilno društvo.
Fascinantna je osviještenost kojom je Golubović poveo svoje glumačke proletere, daleko od svake patetitke, a tako blisko zagrljene s najtvrđom mukom za cijeđenje svakog jebenog miligrama čojstva u blatu današnjice. Škrta su sredstva kojima se probijaju kroz favele Trebinja ili emigrantske ledenjake po Europi (ili bilo kog posve istog zakutka u globalnom jadu) ili samotne stanove uspješnih kirurga koji jednom davno nisu ustali protiv zla a trebalo je, pa uzalud šiju završne rezove…
Nekako je najviše nijemog vriska nataloženo u mladom Nikoli Rakočeviću i njegovim isposničkim, dugim sizifovskim kadrovima kad samo stoji, stoji i uporno žudi za onim dragocjenim trenutkom, negdje u budućnosti, kad će zlo jednom zauvijek nestati kao muzejski primjerak. Ta se opipljiva, bolna čežnja, vrti ovim sf-filmom kao melem starih vidara. Ja se nekako osjećam snažniji za put dalje, s ovim Golubovićevim čedom u koferu.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Kultura

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s