ŠLJAKERICE OČAJA

“Nudim brak umirovljeniku, ili ne mora brak, možemo i ovako živjet… Da udružimo mirovine, bit će lakše dijelit troškove”, rekla je penzionerka u eter osječkog Gradskog radija. U emisiji subotnjih malih oglasa, njen je glas zvučao posve ravno, bez drhtaja. Onom trpkom oguglalom crtom podvučenih računa jednog života pred zidom. Iz njenog kratko izrečenog oglasa vibrirala je neka vrst autentičnog poslovnog tona. Ali ne postjapijevske blaziranosti ili pljačkaške sirovosti priučenih ovdašnjih biznismena. Nego umorne, izraubovane samoće koja više ne zna kako dalje. Ništa ne znamo o pozadini života ove žene, je li udovica ili nikad nije našla srodnu dušu. Vjerojatno se zlopatila i udarničila iz sve snage, dok god je mogla. Ne znaš je li gore to hrvanje sa samotnim srcem ili gola bitka plaćanja kruha i vode. I sad više ne može sama. Nudi partnerstvo za mir, deal za preživljavanje, u posljednjoj dionici života.
“Nije bilo lako devedesetih. Bio je rat, a onda i suprug ostao bez posla, ja sam bila s djecom kod kuće i nismo više mogli gurati kraj s krajem. Djecu je trebalo prehraniti, podizati, školovati, a para niotkud. I eto, odlučila sam otići u Njemačku, trbuhom za kruhom. Mislila sam, idem malo kod rođaka zaradit koju marku, a kad evo, razvuklo se malo, pomalo dvadesetak godina. Stigla sam u Frankfurt, gdje smo imali rođake koji su mi htjeli pomoći i pronaći kakav poslić na crno. Doma sam naučila raditi, čistiti i to sam jedino mogla nastaviti u Njemačkoj, jer nisam poznavala jezik. E, da sam imala papire i znala jezik prije dvadesetak godina, bila bih otvorila kakav restoran, pa kud puklo da puklo. Ali šta mogu, sudbina mi je takva, krpa i usisivač u ruci, i guraj naprijed iz dana u dan, jer znala sam svoj cilj…”, priča svoju priču Tonka (53), žena iz jednog gradića blizu Splita, u Slobodnoj Dalmaciji.
Otići iz sredine u kojoj se tradiconalno “gastarbajterčilo” po njemačkim bauštelama a tu su ulogu uvijek nosili muškarci, sigurno nije bilo lako. Otići na crno, sanjati o tome da je to samo privremeno, a crnčiti tako dvadesetak godina ne bi li se porodica domogla kakvog-takvog bijelog života… odluka je mudata bez premca.
Dva je desetljeća Tonka provela čisteći od jutra do mraka po frankfurtskim kućama, perući i govna bogatuna, švercajući se bez prijave boravka i posla. Svaku marku, pa kasnije euro, slala bi kući, razdvojena od muža i djece, a svjesna da drukčije ne ide: “Nije mi bilo teško, jer sam bila svjesna da sam radom u Njemačkoj osigurala lijepu egzistenciju svojoj obitelji. Od novaca koje sam slala muž je podigao lijepu i veliku obiteljsku kuću, kupili smo dva automobila i djeca su se, hvala dragom Bogu, dobro snašla. Dvoje je završilo fakultete i zaposlilo se, a mlađi su još u srednjoj školi…”
Prije tri godine su je njemačke vlasti provalile, specijalci su stigli u zoru, dok je radila u pekari. Kaže da joj je lisice stavljao policajac Turčin, jadnik poput nje. Dobila je izgon. Sad, kako je Hrvatska ušla u EU, ponovo Tonka razmišlja o povratku u zemlju snova, da napravi papire i radi legalno: “Nisam više mlada, ali voljela bih i koju godinu u Njemačkoj uhvatiti radnog staža. Nikad se na zna, more valjat. Iako imam dosta ušteđevine, ne znaš šta može čovjeka snać’ u životu. Muž nema mirovine jer je bio domaćica, a ja sretna da sam mogla osigurati obitelji egzistenciju.”

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s