Monthly Archives: Prosinac 2013

ŠUTI DOK TE GAZIM

Najbrutalniji, najnasilniji dio filma “Šuti” dogodi se u nekoliko “osunčanih” scena obiteljskog piknika. Dok na žalu neke uboge rijeke, na naplavinama otpada, jedna raspadnuta, izmrcvarena četveročlana porodica pokušava iz svoje iznurene utrobe poroditi utopiju izleta. Skrutnuto, beznadežno “čavrljanje” o krumpir salati i šaranima na roštilju, pogađa u pleksus gore od najizravnijih udaraca čekićem. Svi daljnji, eksplicitni proizvodi nasilja u toj obitelji, kojima će na mračnom fonu priče Lukasa Nole (savršene suborce imao je u snimatelju Mirku Pivčeviću, scenografu Ivanu Veljači, kostimografkinji Ani Savić Gecan) prohujati ova krvava bajka, zapravo su derivati premučnog vikenda.
U magmi fizičkog i mentalnog terora na kojoj pluta ovaj svijet gotovo da se najgore eksplozije događaju unutar obiteljskih zidova. U kupaonicama, kuhinjama, dnevnim i dječjim sobama… Gdje je cijuk svake zgažene igračke ili klepet lonca možda zvučna kulisa za vrisak nečije izgažene duše. Lukas Nola je filmom “Šuti” bespoštedno objavio rat obiteljskom nasilju. Ogromnom energijom poštenja i očajničke borbe za posljednje komadiće ljudskosti, Nola i njegova razorna gerilska ekipa, bore se protiv malih kućnih zločina. Protiv dugog marša u noć, protiv otrovnog kanceroidnog stanja svakodnevne mržnje, stanja koje Nola uspoređuje s pravim ratom.
“Imam 25 godina iskustva rada u ovom kontekstu i prvi put čujem da netko naziva obiteljsko nasilje tihim ratom. To doista jest rat, žene i djeca vode rat za preživljavanje”, rekla je Neva Tölle, predsjednica Autonomne ženske kuće Zagreb. Prije mjesec dana (25. studenog) Autonomna ženska kuća obilježila je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, uz sudjelovanje Lukasa Nole, glumica iz filma Tihane Lazović i Lane Barić te glumice Barbare Nole. Ove žene i glumice simbolički su nosile crni flaster preko usta (znak i na plakatu za film), ukazujući koliko je šutnja o nasilju jednako nasilna kao i sam čin terora.
Nemoguće je ustati iz fotelje nakon projekcije filma “Šuti”. Jer, prikovani ste, išamarani, izudarani, umrljani suzama, poraženi fikcijom o sumornim istinama oko nas. Ali osjetite se i posvećeni, nekako pomazani privilegijom da možete sudjelovati u činu prepoštene umjetničke hrabrosti. Iz muka Nolinog urlika pršti silna čežnja da se unište klice zla a pronađu krpice spokoja. Glumački tim snova tu je redateljevu čežnju upio poput jedinog mogućeg čarobnog eliksira, preradivši ga u napitak mahnite utrobne bitke za ljubavlju. Dođe ti, dok se mučiš s njima, da ih zagrliš i priviješ na srce, jer prestrašeno je poput njihovog. Čak i u rukama najmonstruoznijeg malog monstruma hrvatskog filma (genijalni Milan Pleština, u svjetskim razmjerima još mu jedino parira Jack Nicholson u “Shiningu”) proradit će poneka sekunda nježnosti – govor Pleštininog tijela dok uzima bebu u naručje ili kad iz automobila iznosi umiruću ženu. I svi ostali u Nolinoj četi – Tihana Lazović, Lana Barić, Živko Anočić, Bernard Tomić, Ksenija Pajić, Bojan Navojec, Enes Vejzović, Ksenija Marinković i Ivo Gregurević – isijavaju škrtu, potuljenu, očajničku vjeru da će pravda jednom zasvjetlucati i u najmračnijem grotlu življenja. Gotovo da nije fer izdvojiti ikoga, ali istinske heroine su Tihana Lazović (iz tog njenog čudesnog bića kao da će svaki čas vrisnuti Janis i oplakati nas sa “Cry Baby”) i Lana Barić (glumica vanserijskog spoja priprostog luzerstva i božanske žrtve). Otići s njima u smrt i smiraj, iz one izgubljene kade-arke, uz taktove elgičnog soundtracka Jure Ferine i Pavla Miholjevića, iskustvo je za pamćenje. Kakve god bile buduće kritičarske rang-liste, “Šuti” ima mjesto u najužem vrhu najboljih naših filmova svih vremena. I često ćemo se vraćati u njegovo mračno okrilje, kao jednu od šansi iskupljenja.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

SRCA NA VJETRU LJUBAVI

“Hoću li ikad više dobiti toliki aplauz u životu? Svaki glumac o tome sanja, a meni se to dogodilo u 29. godini. Vjerojatno je ovo vrh moje karijere”, izjavljuje splitski glumac. Lako je pomisliti da je riječ o nekom egotriperskom intreviewu u kakvom instant žutilu. A nije. Radi se o djeliću iz guste bujice impresija kojima glumac Slavko Sobin pokušava iskazati kakav je blagoslov i katarzu doživio marljivo radeći unutar toplih stijenki jednog ogromnog Srca.
Prema vlastitom tekstu (“Ovaj mjuzikl su napisali oni, samim tim što su tako predivni i zanimljivi kao što jesu, ja sam to samo istipkao”) Sobin je režirao mjuzikl “Srce na sceni” i to s energičnim, zaljubljenim i entuzijastičnim ansamblom kojeg čine osobe s cerebralnom paralizom, članovi splitske udruge “Srce”. Predstava je izvedena 8. prosinca na pozornici HNK Split a publika je ovaj dar darovitih junaka životne vjere, pratila suzama i smijehom a ispratila ovacijama.
“Pripreme oko mjuzikla bile su jako naporne, kako za djecu, tako i za nas roditelje jer sve druge aktivnosti teku uobičajenim redom, a dodatni je napor bio odlaziti na probe”, priča u razgovoru za portal Civilno društvo Aliče Runjić, tajnica udruge “Srce” i jedina zaposlena u toj udruzi, na pola radnog vremena.
Udruga broji 80 članova koje čine korisnici koji osim cerebralne paralize znaju imati i neki od oblika intelektualnih teškoća, autizam, primjerice. To su mladi ljudi koji su uvijek u pratnji roditelja, stoga su i njihovi roditelji članovi udruge.
Šest mjeseci Sobin je (uz pomoć asistentice Vesne Jerković, predsjednice udruge) radio s ustrajnim borcima iz Srca, osluškivao njihove želje, strahovanja, nade, ljubavi i radosti.
“Ja sam ih zavolio za poludit. Šokirala me njihova neposrednost, taktilnost, ulaženje u moj neki osobni prostor, energija…”, govori Sobin u interviewu za Slobodnu Dalmaciju: “Nisam odmah znao gdje sa svim tim informacijama. I zapravo sam, kao što ljudi koji su pogledali predstavu znaju, isprva neodgovorno pristupio svemu. Nisam imao niti konkretan sinopsis, a kamoli tekst. I moji glumci i njihovi roditelji i asistenti pokazivali su neizmjerno strpljenje na sva moja izmotavanja ‘danas ću, sutra ću, pa dajte da malo vidim kako bi vi to’… Ali ni u jednom trenu nisu odustali, svaki put su mi jasno dali do znanja da očekuju tekst što prije. Mislim, nije da ja nisam pokušavao, samo mi je sve izgledalo više ko ‘igrokaz’ nego kao predstava, jer po mojoj logici, oni pravu predstavu nisu bili sposobni napraviti. Pa kako kad neki ne govore kako treba, neki su nepokretni?! Ali sa svakom probom sam učio nešto novo o njima, i nekako se sve ono što su mi oni davali i nudili počelo slagati u slike za predstavu. Prije prvog susreta sam mislio da neću moć pobjeć od činjenice ‘koliko ja imam, a oni nemaju’. Ispalo je obrnuto, oni su mene učinili sretnim. Mislio sam da ću ja njima uljepšat život, a oni su ga uljepšali meni.”
U tom predivnom razmjenjivanju uljepšavanja života sudjelovalo je dvadesetak štićenika Srca: Mario Kero, Ivana Babnik, Anđela Popović, Duško Mešin, Antonio Čović, Marino Vukušić, Petra Hrgović, Nikolina Biloš, Marija Grbeša, Vedrana Junaković, Zorana Vladislavić, Dino Ćatović, Edo Bulić, Tonči Škrobica, Stipe Kelava, Stipe Veić, Marko Vukašin, Jurica Jerković, Željan Tolj i Jerolim Runjić.
Teatri u Hrvatskoj, posebno oni nacionalni mastodonti, već predugo su poprišta mizerne političke necivilne borbe njihovih pseudovlasnika. Kazališne uprave bez po muke pretvorene su u alate za međusobno potkusurivanje i ponižavanje vlastohlepnih protivnika. Kako li je jadna njihova destruktivno ulupana energija prema ovim uzbuđenim otkucajima jednog velikog Srca. Kako je jednokratan taj efekt parateatarske borbe stranačkih aparatčika, naspram istinskoj stvaralačkoj sreći i čežnji marginaliziranih bića.

Komentiraj

Filed under Društvo

SVETOST ULIČNIH SVJETILJKI

“Na rad s ljudima s margine društva potaknula me moja kršćanska vjera i franjevačka duhovnost”, jednostavno govori Siniša Pucić. Mogu li uopće odnarođeni crkveni baruni u Hrvatskoj, nakrcani zlatom i dragim kamenjem, mogu li pojmiti koliko je istinske svetosti u ovih nekoliko škrtih riječi?
Tridesetdvogodišnji diplomirani teolog iz Rijeke zaposlen je kao novinar Novog lista a već petu godinu pripadnik je Franjevačkog svjetovnog reda, Mjesnog bratstva Trsat. Svoje crkveno i svjetovno poslanje Siniša ne dijeli, nego sljubljuje u nesebičnu borbu za dostojanstvo čovjeka, u monašku upornost u hrabrenju bližnjeg da ustraje. Osobito su mu na srcu oni koje je život bacio na samu marginu, njima je Pucić uvijek spreman pružiti ruku. Ne samo radi duhovnog okrijepljenja, nego tražeći i pronalazeći konkretna rješenja njihova opstanka.
Siniša je i glavni urednik prvog hrvatskog uličnog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama “Ulične svjetiljke” koji izlazi već šestu godinu.
“Časopis pruža priliku beskućnicima da prodajom časopisa zarade dovoljno novca da unajme sobu ili manji stan te da postupno sa sebe skidaju stigmu da su opasni za društvo. Časopis smo nazvali ‘Ulične svjetiljke’ da pokažemo kako su beskućnici nepravedno stavljeni u kutak, u tamu u kojoj ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a oni itekako imaju što pružiti, duhovno ili talentima, i to kroz njihove životne priče, pjesme i crteže nastojimo pokazati”, objašnjava Pucić.
Znaju li dekadentni prelati kojima se od suviška kavijara priviđaju novi križarski ratovi, znaju li o čemu Pucić govori? Imaju li i mrvu grimiznog stida ispod svojih basnoslovnih grimiznih mantija?
Medijsko blago “Uličnih svjetiljki” daleko je od bilo kakve histerije lažnog medijskog društva ove zemlje. Pola tekstova proizvedu sami beskućnici, a drugu polovicu rade volonteri i građani. Teme su povezane s iskustvima i razmišljanjima beskućnika i srodnih skupina, a volonteri pridonose tekstovima o vlastitim iskustvima s beskućnicima. Objavljuju se osobna svjedočenja, pjesnički radovi, razgovori beskućnika s poznatim osobama, mali oglasi radi zapošljavanja i drugo. Pola novca od prodaje primjerka (časopis se prodaje na ulicama) ide prodavaču, a drugom polovicom kupuje se novi primjerak, čime se časopis samofinancira. Cijena časopisa je osam kuna, na godinu se tiska šest brojeva s prosječnom nakladom od 20 do 30 tisuća primjeraka. Može se kupiti u Rijeci, Zagrebu, Puli, Splitu, Zadru i Varaždinu… povremeno u Karlovcu i Vinkovcima.
Svoju brigu za slabe i odbačene Pucić skromno objašnjava: “Sve je to prema uzoru na život i djelo svetog Franje.” Pitam se, sjećaju li se katolički ajatolasi iz vrha Crkve u Hrvata tko je uopće taj Franjo Asiški i zašto je njegov isposnički život posvećen ubogima zadobio meka krila svetosti?

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

JABUKE SLOGE

Jednom davno, dok još zemlja ni približno nije bila ovako zagađena pesticidima, nukleranim pokusima i zlim ljudima, u selu Čepinu pored Osijeka živjela je šogorica moje bake. Slovakinja porijeklom, imala je onu neponovljivu zapjevavajuću melodiju u jeziku. U njezinoj su bašti rasle najveće jagode koje sam ikada sreo u životu. Uspijevale su bez trunke umjetnih primjesa – rasle su od čiste ljubavi njihove uzgajivačice. Ona je doista razgovarala s tim jagodama, tepala im i pjevala. Kao i svemu ostalom što je neobuzdano đikljalo iz njenog rajskog vrta. Umrla je u Kanadi gdje su živjela sva njena djeca. Srce je morala dijeliti između zemlje i čežnje za djecom. Izbor nije bio lagan.
Da je danas živa, ta bi rođaka moje babe sigurno bila jedna od neumornih sudionica u Grupama solidarne razmjene (GSR). Prije svega njegujući vlastite plodove, dijeleći ih sa drugima, ne samo kao ekološki osviještene, nego i kao zalog neposrednog održivog povjerenja.
“Ako želimo spasiti domaću proizvodnju, ali i kupca, važno je da se kupac i proizvođač direktno povežu. To je jedini način da kupac bude siguran u to što kupuje. Ulaskom u Europsku uniju postali smo dio veće utakmice i zatrpani robom iz uvoza koja je često jeftinija, ali isto tako vrlo nekvalitetna i nutritivno manje vrijedna. OPG-ovi u našoj državi su u nevolji jer ljudima kojima je povjerena odgovornost upravljanja tim resursom nije stalo do njih”, upozorio je Mario Miličević, predsjednik udruge OSPERA, na nedavno održanom osječkom skupu povodom UN-ovog proglašenja 2014. godinom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.
Da je stanje u Hrvatskoj alarmantno, pokazuje činjenica da se dnevno zatvara i do 8 malih obiteljskih gospodarstava. Malih iskonskih tvornica hrane koje su izgubile trku pred megapohlepnim megalancima u kojima police stenju pod sumnjivom robom i tretiranim mutantima.
Miličević smatra da je potrebno senzibilizirati širu javnost o ovome problemu. Ističe kako upravo permakultura kao samoodrživi način proizvodnje osigurava osnovne životne potrebe na solidaran, pravedan, ali i efektivan način.
Neizmjerna je sreća, recimo, kad na pijaci subotom možete svoju opskrbljivačicu Gocu iz Bijelog Brda (koja, btw, kao da je blizankinja Nede Arnerić) pogledati u oči i znati da tamo stanuje povjerenje. Osjećate se dobro, znajući da se grdno napatila i vlastitim rukama uzgojila savršenstvo paradajza ili krastavaca. Da vam uz moćan okus prodaje i djeliće svoje muke u proizvodnji hrane.
Vrijedno je zabilježiti predivnu priču koju je na spomenutom osječkom skupu o važnosti OPG-ova, ispričala Alma Mihaljević iz Dalja. Ova proizvođačica jabuka članica je i pulske grupe solidarne razmjene, tako da svoje proizvode svaka dva tjedna nudi i na pulskoj zelenoj tržnici. Članovi grupe mogu naručiti određenu količinu jabuka, jabučnog soka ili drugih proizvoda i u određeni dan ih preuzeti na pulskoj pijaci. No, isto tako mogu doći na imanje Mihaljevićevih u Dalj i odraditi svoju nabavku. Snažne žile solidarnosti pokazale su se i prošloga ljeta, u jednom od perioda katastrofalnih kiša. Ispucale topaz jabuke došle su u opasnost da sav njihov urod potrune. Zbog ekološke proizvodnje Mihaljevićevi ih nisu premazivali sredstvima kojima bi se šteta “zakrpala”, preostalo je od jabuka napraviti sok.
“U tom trenutku nismo imali 20.000 kuna koje bismo uplatili za prešanje jabuka. No, tada su u grupi solidarne razmjene sami kupci prikupili sredstva odnosno pretplatili svoje buduće proizvode, uplatili novac, a ja sam na vrijeme spasila jabuke od kojih smo dobili čisti ekološki sok. Ulaskom u taj GSR prvi puta sam postala ponosna što sam seljak”, kaže Alma Mihaljević.
Jabuke sloge umjesto jabuka razdora, to bi trebao biti princip na kojemu bi moglo uroditi svako normalno društvo. I to uopće nije utopija.

Komentiraj

Filed under Društvo, Gospodarstvo

HEROINE NA SELU

Opako je doba. Rigidni konzervativni maljevi po ovoj zemlji pokušavaju diskriminirati sve do čega stignu. Zato je svako gnijezdo civilnog otpora prevažno za ovdašnji opstanak. A svaku radionicu za njegu ravnopravnosti moramo čuvati poput krhke božićne kuglice. Možda medijski nevidljivo, podalje od očiju javnosti svakodnevno se biju prave male bitke za humanije društvo. I u onim formalno urbanim sredinama, navodne liberalne orijentacije, rodna ravnopravnost prečesto se nalazi na brutalnim kušnjama. Ili se eskivira i ponižava brojnim manje-više prikrivenim muškim trikovima. Ruralne sredine još u gorem su položaju. Patrijarhalne naslage teško pucaju. Tradicionalna podjela uloga nimalo ne mazi ženu. Najčešće se njihova svakodnevna bitka svodi na to da osujete diskriminaciju unutar vlastitih zidova. Na širi društveni angažman jedva da stignu i pomisliti.
Jačanju uloga žena u aktivizmu lokalnih ruralnih sredina posvećen je europski GARD projekt “Ravnopravnost spolova u ruralnom razvoju – osnaživanje žena u ruralnom društvu”. Osim Hrvatske, program se provodi u Bosni i Herecegovini i Albaniji, te u Španjolskoj. Prva radionica u Hrvatskoj je održana u travnju ove godine u Zagrebu. Krajem studenog i početkom prosinca održane su radionice na terenu – u Jarmini i u Starim Jankovcima. Žene su na tim radionicama (realiziranima uz pomoć tamošnjih ženskih udruga i njihovih općina) vlastitim trpkim iskustvima objašnjavale s kakvim se dimenzijama patrijarhalnosti još moraju sukobljavati. Jedna od najčešćih predrasuda -ističe Marina Mišanović, voditeljica GARD projekta u Hrvatskoj- jest omalovažavanje pri vrednovanju ženskog rada. Također su govorile o još uvijek drastičnim razlikama u odgoju dječaka i djevojčica. Što se u kasnijem životu zatvara u krug bez povratka.
U cilju umrežavanja aktivizma kojim se bori za svaku stopu rodne ravnopravnosti i ljudskih prava, formirana je i nacionalna Mreža za pitanje rodne ravnopravnosti u ruralnom razvoju. U mrežu je uključeno 16 organizacija i udruga, kako iz Slavonije, tako i iz drugih dijelova Hrvatske.
“Shvatili smo da je važno pružiti stručnu pomoć ženama u svim područjima njihova života i rada kroz individualno savjetovanje kao i obrazovanje i njihovo osposobljavanje za javno djelovanje te ih potaknuti da budu ekonomski aktivnije, a time i neovisnije”, kaže Marina Mišanović. Plemenita, važna misija.

Komentiraj

Filed under Društvo

USTAVNA DEFINICIJA MRAKA

Kao što već i vrane znaju, 1. prosinca 2013. je najsvježiji profašistički datum vukojebine zvane Hrvatska. Sramotan, bijedan dan kada je položen novi nadgrobni kamen temeljac ovoj tzv. Republici. Otkako se početkom devedesetih 20. stoljeća vratila u igru, puzajuća diktatura klerofašizma ovdje praktički stalno djeluje. Elem, sad je dobila i najvišu potvrdu: ustavnu definiciju mraka. Kolebljivci (Vlada, Parlament, Ustavni sud) su sramotnim popuštanjima i neodgovornom nojevskom politikom dopustili nečuveni referendumski linč – da se ustavno ponizi, diskriminira i zgazi dostojanstvo jedne manjinske populacije, građana homoseksualnog opredjeljenja. Ustavnim blagoslovom bit će tako pomazana definicija prema kojoj stoji crno na bijelo da je jedino arijevski hetero brak dopušten i čist evanđeoski brak. Sad kad su i tu visokopoziconiranu ustavotvoriteljsku prepreku crnokošuljaši uspješno preskočili, sad je njihovo carstvo nebesko i mogu ga preuređivati u pakao kakav god požele. I kad uskoro prvi jurišnički debilan zabije letvu u nečije manjinsko čelo, uzet će si to pravo jer mu iz samog Ustava poručilo da je to, što se pred njegovim očima voli i ljubi, tek bezvrijedno smeće, i da ga slobodno može zbrinuti. Svim nedopuštenim sredstvima.
Talibanski pogon inicijative “U ime obitelji” (žestoko dirigiran s oltara i luksuznih sauna crkvenih prelata) bacio je bijednu udicu mržnje. Licemjerno loveći čak i one iskrene bogobojazne ljude kojima je strana netrpeljivost prema bilo kome. Činjenica je da se u nedjelju 1. decembra nije manifestirala nikakva demokratska volja građana, nego teror većine nad manjinom. Umjesto festivala demorkacije svjedočili smo festivalu diskriminacije. U konačnom svođenju računa, postaje posve nevažno jesu li pečat diskriminacije (946.433, odnosno 65,87 posto izašlih birača glasalo je ZA) na listiću zaokružili povampireni fašisti ili neinformirani a dobrodušni ljudi. Bolna faktografija govori da je necivilizacijsko poniženje amenovala, potpisala i proizvela platformu za pogrome, jedva četvrtina biračkog tijela. Izlaznost je bila preniskih 37,90 posto. Previše je onih ravnodušnih koje ne zanima kakvu gadnu budućnost kupuju svojom indolencijom. Htjeli to oni priznati ili ne, oni su ti koji iza svojih dobro zabrtvljenih prozora najčešće nemaju pojma što znače krici iz susjedstva. Pa su za jauke mučenika iz priručnog logora na Zagrebačkom velesajmu ’91. valjda mislili da je to jingl neke nove zemlje-partnera; a za urlike iz splitske Lore biće su povjerovali da je to klapa malo jače zapjevala. Da, to su isti oni koji su za smrad akumulatorske kiseline kojom su paljena grla srpskih građana po osječkim garažama, došli do zaključka da je očito nekom previše sirćeta otišlo u kacu s kupusom… Takvim se samozavaravajućim nojevima obilato služi svaki fašizam. I raduje im se kao rodu najmilijem ili najpouzdanijim jatacima.
Nakon nedjeljne večeri 1.prosinca 2013. osjećam stid, bijes i neizmjernu tugu. Ali isto tako osjećam golemu sreću i ponos. Naime, po prvi put su se u pravednoj borbi ujedinili građani i civilne udruge, izrekavši svoje odlučno NE diskriminaciji i teroru. Nas 33,51 posto građana drugog reda, koji smo glasali jasno PROTIV, uopće zapravo nije malo. Naraslo nas je na broj od 481.534! Više nego ikad u ove 23 godine. To je baza više nego jaka da raste iz dana u dan, da se bori i educira ovo uništeno društvo. I mediji su, u međuvremenu, evoluirali. Kada su prije četiri godine Branimir Glavaš i njegovi HDSSB-ovci brutalno izbacili novinara Jutarnjeg lista Dragu Hedla sa presice, baš nitko se od ostalih prisutnih kolega nije solidarizirao s otjeranim novinarom. Sad kad je Željka Markić zabranila pojedinim medijima da izvještavaju iz baze “U ime obitelji”, opća solidarnost je napokon profunkcionirala. Svi mediji su odbili pokrivati busiju Markićeve u izbornoj noći, bojkotiraju i sve daljnje poteze iz te rasističke ujdurme.
I još nešto: ne pada mi na pamet da pakujem kofere i odem iz ove zemlje. Odlazimo, moja draga i ja, kad god možemo, putujemo u druge zemlje, upijamo i volimo druge ljude i tako se basnoslovno bogatimo bogatstvom koje nam nitko ne može oduzeti. Ali volimo imati dom kojem se vraćamo, a to je tamo gdje su naše knjige i omiljeno vino, naši bližnji i prijatelji koje volimo. I nedamo fukari neljudskoj da nas tjera. Neka znaju da ćemo se mi i hiljade drugih, boriti do posljednjeg daha. Neka zapamte da će im prisjesti dan kad su ponizili ma i jednog čovjeka ove jebene zemlje. Ne damo im da više ikad jednu žicu razvuku po svojim logoraškim prostranstvima. A ako ipak smrkne to doba kad će nas ponovo pretvarati u pepeo i od nas praviti sapun, neka znaju da će im i taj sapun prisjesti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika