USTAVNA DEFINICIJA MRAKA

Kao što već i vrane znaju, 1. prosinca 2013. je najsvježiji profašistički datum vukojebine zvane Hrvatska. Sramotan, bijedan dan kada je položen novi nadgrobni kamen temeljac ovoj tzv. Republici. Otkako se početkom devedesetih 20. stoljeća vratila u igru, puzajuća diktatura klerofašizma ovdje praktički stalno djeluje. Elem, sad je dobila i najvišu potvrdu: ustavnu definiciju mraka. Kolebljivci (Vlada, Parlament, Ustavni sud) su sramotnim popuštanjima i neodgovornom nojevskom politikom dopustili nečuveni referendumski linč – da se ustavno ponizi, diskriminira i zgazi dostojanstvo jedne manjinske populacije, građana homoseksualnog opredjeljenja. Ustavnim blagoslovom bit će tako pomazana definicija prema kojoj stoji crno na bijelo da je jedino arijevski hetero brak dopušten i čist evanđeoski brak. Sad kad su i tu visokopoziconiranu ustavotvoriteljsku prepreku crnokošuljaši uspješno preskočili, sad je njihovo carstvo nebesko i mogu ga preuređivati u pakao kakav god požele. I kad uskoro prvi jurišnički debilan zabije letvu u nečije manjinsko čelo, uzet će si to pravo jer mu iz samog Ustava poručilo da je to, što se pred njegovim očima voli i ljubi, tek bezvrijedno smeće, i da ga slobodno može zbrinuti. Svim nedopuštenim sredstvima.
Talibanski pogon inicijative “U ime obitelji” (žestoko dirigiran s oltara i luksuznih sauna crkvenih prelata) bacio je bijednu udicu mržnje. Licemjerno loveći čak i one iskrene bogobojazne ljude kojima je strana netrpeljivost prema bilo kome. Činjenica je da se u nedjelju 1. decembra nije manifestirala nikakva demokratska volja građana, nego teror većine nad manjinom. Umjesto festivala demorkacije svjedočili smo festivalu diskriminacije. U konačnom svođenju računa, postaje posve nevažno jesu li pečat diskriminacije (946.433, odnosno 65,87 posto izašlih birača glasalo je ZA) na listiću zaokružili povampireni fašisti ili neinformirani a dobrodušni ljudi. Bolna faktografija govori da je necivilizacijsko poniženje amenovala, potpisala i proizvela platformu za pogrome, jedva četvrtina biračkog tijela. Izlaznost je bila preniskih 37,90 posto. Previše je onih ravnodušnih koje ne zanima kakvu gadnu budućnost kupuju svojom indolencijom. Htjeli to oni priznati ili ne, oni su ti koji iza svojih dobro zabrtvljenih prozora najčešće nemaju pojma što znače krici iz susjedstva. Pa su za jauke mučenika iz priručnog logora na Zagrebačkom velesajmu ’91. valjda mislili da je to jingl neke nove zemlje-partnera; a za urlike iz splitske Lore biće su povjerovali da je to klapa malo jače zapjevala. Da, to su isti oni koji su za smrad akumulatorske kiseline kojom su paljena grla srpskih građana po osječkim garažama, došli do zaključka da je očito nekom previše sirćeta otišlo u kacu s kupusom… Takvim se samozavaravajućim nojevima obilato služi svaki fašizam. I raduje im se kao rodu najmilijem ili najpouzdanijim jatacima.
Nakon nedjeljne večeri 1.prosinca 2013. osjećam stid, bijes i neizmjernu tugu. Ali isto tako osjećam golemu sreću i ponos. Naime, po prvi put su se u pravednoj borbi ujedinili građani i civilne udruge, izrekavši svoje odlučno NE diskriminaciji i teroru. Nas 33,51 posto građana drugog reda, koji smo glasali jasno PROTIV, uopće zapravo nije malo. Naraslo nas je na broj od 481.534! Više nego ikad u ove 23 godine. To je baza više nego jaka da raste iz dana u dan, da se bori i educira ovo uništeno društvo. I mediji su, u međuvremenu, evoluirali. Kada su prije četiri godine Branimir Glavaš i njegovi HDSSB-ovci brutalno izbacili novinara Jutarnjeg lista Dragu Hedla sa presice, baš nitko se od ostalih prisutnih kolega nije solidarizirao s otjeranim novinarom. Sad kad je Željka Markić zabranila pojedinim medijima da izvještavaju iz baze “U ime obitelji”, opća solidarnost je napokon profunkcionirala. Svi mediji su odbili pokrivati busiju Markićeve u izbornoj noći, bojkotiraju i sve daljnje poteze iz te rasističke ujdurme.
I još nešto: ne pada mi na pamet da pakujem kofere i odem iz ove zemlje. Odlazimo, moja draga i ja, kad god možemo, putujemo u druge zemlje, upijamo i volimo druge ljude i tako se basnoslovno bogatimo bogatstvom koje nam nitko ne može oduzeti. Ali volimo imati dom kojem se vraćamo, a to je tamo gdje su naše knjige i omiljeno vino, naši bližnji i prijatelji koje volimo. I nedamo fukari neljudskoj da nas tjera. Neka znaju da ćemo se mi i hiljade drugih, boriti do posljednjeg daha. Neka zapamte da će im prisjesti dan kad su ponizili ma i jednog čovjeka ove jebene zemlje. Ne damo im da više ikad jednu žicu razvuku po svojim logoraškim prostranstvima. A ako ipak smrkne to doba kad će nas ponovo pretvarati u pepeo i od nas praviti sapun, neka znaju da će im i taj sapun prisjesti.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Politika

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s