Monthly Archives: Siječanj 2014

DIJANINA LISTA LJUDSKOSTI

Na sam Božić prošle godine, sa ženom sam koračao tjeskobnim hodnicima Yad Vashema. Muka je koračala s nama. Nismo znali kamo bi s rukama koje drhte od stida, tuge i jada, jer pripadamo ljudskom rodu koji može i takve neljude izroditi. Demone sposobne da u ime Boga satru sve božansko u čovjeku druge vjere, nacije, boje kože, drukčije ugođene duše… Ništa vas ne može pripremiti za susret s tim jeruzalemskim kompleksom memorabilije Holokausta. Baš ništa vas ne brani od jecaja žrtava koji nikada nisu utihnuli iz muzejskih zvučnika, baš ništa vas ne sklanja od šoka dok gledate goleme fotografije bezbrojnih statista banalnog zla. Onih ravnodušnih građana koji su u špalirima po ulicama Europe, oduševljeno pozdravljali egzekutore. Jer, toga dana nisu dolazili po njih. Zločinci su tutnjali po njihove susjede – preko noći ozloglašene kao manje vrijedne.
A kad uđete u posebno zdanje Yad Vashema posvećeno žrtvovanoj djeci, tada vam sva čula potonu u led. U posvemašnjoj tami, crnjoj od prapočetka svijeta, gori samo jedna svijeća. Zidovi su prekriveni ogledalima i muku te zadušnice reflektiraju u milijune svjetlaca. Iz zvučnika struji glas koji govori imena i dob tih majušnih bića, umorenih na pragu života. Supruga i ja držali smo se za ruke, plakali i nadali se da su sve te paljenice jednom postale zvijezde, da su maleni ipak završili u nekim galaksijama gdje će ih zlo zauvijek ostaviti na miru.
O najnedužnijima od nedužnih riječ je i u filmu “Dianina lista” čija proizvodnja (faze je moguće pratiti i na mrežama Facebook i Pinterest) pod okriljem produkcijske kuće Hulahop upravo traje. Nova dokumentarna dugometražna avantura redateljice Dane Budisavljević (javnosti poznate po remek-djelu o ljubavi i autanju drukčijih “Nije ti život pjesma Havaja”) ponovno je vođena iznimnim društvenim razlozima. Kao junakinja ovog filmovanog dokumenta pojavljuje se Diana Budisavljević (1891-1978) žena još uvijek nedovoljno poznata na ovdašnjim prostorima, a njezin heroizam i čovjekoljublje zadužili su desetke tisuća ugroženih dječjih života. Rođena Austrijanka, iz ugledne insbruške porodice Obexer, udajom za zagrebačkog doktora srpske nacionalnosti Julija Budisavljevića, preselila je u Zagreb. U osvit drugog velikog svjetskog pokolja 20. stoljeća, Diana Budisavljević zanemaruje udobnost građanske klase i, riskirajući osobnu sigurnost i sigurnost svoje porodice, žestoko se uključuje u pomaganje bližnjima. U jesen 1941. započela je pomagati pravoslavnim ženama i djeci zatvorenima u sabirnom logoru Loborgrad. Dianina akcija vrhunac postiže u ljeto 1942. U nizu transporta iz koncentracijskih logora Jasenovca, Stare Gradiške, Mlake i Jablanca (uz pomoć dvadesetak anonimnih i hrabrih suradnika zaposlenih u raznim institucijama Nezavisne Države Hrvatske) ona izvlači tisuće teško bolesne i izgladnjele srpske djece, zbrinjavajući je u domovima i obiteljima Zagreba i okolice. Do kraja rata Dianina lista nesebičnosti obuhvatila je oko 12 000 izbjeglica i spasila više od 10 000 djece iz NDH-zijskih kampova uništenja. Na žalost, novi poredak 1945. nije mogao otrpjeti zasluge jedne žene pripadnice građanske klase, i posve ju izbrisao iz memorije, odnosno njene zasluge pripisao bezdušnim aparatčicima kakvi nailaze nakon svake revolucije.
“To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti…”, zapisala je u svom Dnevniku Diana Budisavljević. Na temelju pronađenog Dnevnika i trogodišnjih istraživanja, redateljica Dana Budisavljević namjerava rasvijetliti taj čudesni dar herojske empatije.
I u današnjoj Hrvatskoj klerofašizam manje-više ustrajno turira, ne dopuštajući da se motori spalionica potpuno ugase. Biskupi besramno okreću leđa Danu sjećanja na žrtve Holokausta a pijani visoki funkcioneri “lijeve” vlasti po noćnim klubovima pjevaju fašistoidne pjesme. Srećom, “Dianina lista” upravo se rađa i junački prkosi nezdravom vonju ovoga autističnog ravnodušnog društva.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

MUČNE SJENE DRUŠTVA

Tinejdžerka uzima ogledalo u ruke. Jedno od onih koje služi za dotjerivanje prije dejta. Tjeskobno promatra svoj odraz a zatim pljune na ono što vidi. Pljuvačka se cijedi niz ogledalo i njeno lice. Bol izgubljenog samopoštovanja curi dugo, dugo… To je najmučnija scena predstave “MegaBajt” koju su, pod mentorstvom profesorice Stele Macakanje-Baćić, proizveli članovi dramske grupe osječke Graditeljsko-geodetske škole. Uradak je moguće vidjeti i na YouTubeu te se uvjeriti s koliko osviještenosti, energije i angažiranosti ovi mladi ljudi stvaraju umjetnost koja ih se tiče. I trebala bi se ticati svih nas.
Marija Bencak, Nikolina Crnković, Lidija Seder, Matea Kovačević, Irena Dundović, Emilija Pilekić, Tvrtko Birčić, Dominik Marelja i Armando Hühn, ne stvaraju neku fejkbukersku verziju “udri brigu na veselje” tinejdžerske blaziranosti ili kopije estradne otupjelosti. Naprotiv, u idejnom i izvedbenom smislu (izvrsna kombinacija neverbalnog teatra, teatra sjena i uzbudljivog video-arta) oni grade svoj udarnički krik na kojem bi im mogli pozavidjeti i mnogi naši pseudoangažirani umjetnički narcisi. Stela Macakanja-Baćić ozbiljno shvaća edukacijsku ulogu učeničkog stvaralaštva, pedagoški i ljudski ih ohrabruje da se ozbiljno zagledaju u mučne sjene ovdašnjeg društva – sjene koje se zlokobno i prerano šunjaju još od školskih klupa.
“MegaBajtov” graditeljski malj obrušava se na kliconoše nasilja – od onoga u obitelji do vršnjačkog bullyinga, nasilja nerijetko uzročno-posljedično povezanih. Potresna priča kreće u hladnom, ispražnjenom ambijentu. Usplahirena, nervozna žena i njezina kćer trepere kao progonjene zvjerke, iščekujući dolazak nečeg strašnog. I tada, u predimenzioniranoj sjeni prijetnje, ukazuje se On, mali kućni tiranin opremljen užetom za vješanje i bičevanje. Baraba ih dugo maltretira, fizički i verbalno, muka doseže hladnoću oštrice. Zatim tu istu tinejdžerku pratimo na novoj stazi pakla: porodični ambijent brutalnosti zamijenila je onim školskim. “Ružna si! Glupa si! Svi te mrze! Ubij se!” tipkaju i fejsbuče njezini vršnjaci, ubijajući u djevojci i posljednju trunku nade. Sve dok na ekranu ne zapišti linija života, krikne posljednji put, izravna se i umukne.
No, ovakvi potresni, zreli radovi protesta, upravo pale ekrane nade da se uminuće jednog društva ne mora dogoditi. Da umjesto pada na dno šizofrenog nasilja, itekako možemo stremiti visinama normalnog življenja. Tu nam lekciju gradi i armira projekt “MegaBajt.”

Komentiraj

Filed under Društvo

DAMA S KAMELIJAMA

Kako li je bijedna simbioza naše pornografske estrade i politike, kako je mizeran njihov vijek trajanja. Na coverima se samo izmjenjuju u vrištećim glossy izdanjima: ministri, suci, šamani, starlete, maglovite vlade stručnjaka, generali, gradonačelnički kabadahije, naftaši i safari manijaci… Bljuje mi se od termina “elita” i “celebrity” jer ovdje zvuče gore od najgoreg šljama. Što znaju oni od čijeg društvenog taloga zaudara svaki pedalj ove jebene države, što znaju o istinskim mukama i istinskoj ljubavi?! Što znaju o ljudima pored sebe koji svakodnevno krče put kroz nadljudska iskušenja da bi se na kraju domogli skromnih a tako bogatih krijesnica neumrljanog života. Ništa ta đubrad (koja drži uzde današnjeg neoliberalnog mrcvarenja) ne zna o stvarnim odbačenim ljudima uznositog čela.
Srce morate skupljati po sebi, jer razbijeno je u paramparčad, dok čitate priču Božice Ravlić, novinarke IN portala (news portala za osobe s invaliditetom), o majci djevojčice s posebnim potrebama. Ženi koja nesebičnost i nepatvorenu ljubav prema svom djetetu, plaća cijenom o kakvoj beskrupulozne barabe ne mogu ni sanjati.
Ženi iz ove priče liječnici su nakon poroda predložili dom za bebu, rekli su joj da je još mlada i da bi bilo šteta da si “uništi život”. Suprug se ponio kao zadnji bijednik, izdao i nju i dijete, pobjegao glavom bez obzira iz straha pred nadolazećim borbama. Ova majka nije odustala, odlučivši se boriti za biće čije će srce uvijek kucati samo za nju.
“Status majke njegovateljice ne može pokriti naše troškove stanovanja, hrane, povremeno moram platiti jednu ženu koja se usudi ostati sama s mojom djevojčicom. Ne mogu se zaposliti, svo vrijeme provodim s njom, osim onih nekoliko sati koji nam donose dodatna primanja…”, ispričala je čelična žena. Da bi osigurala opstanak svojoj curici bila je prisiljena prodati i svoje tijelo, tih “nekoliko sati” provodi kao prostitutka: “Samo ja vidim reakcije kod nje, samo ja prepoznajem kada je mirna, podnosim njezine napade ljutnje. Ona je moje dijete, nisam savršena mama, volim je neopisivo i ovo što radim samo je moj izbor.”
Koliko stisnutih boli je ta žena odšutjela u sebi dok je na koži osjećala pohotne šape? Jesmo li u stanju prepoznati kozmičku težinu ovog plemenitog izbora? Te žrtve ljubavi koja bi da Raj postoji sigurno tamo svijetlila poput vječne vatre.
Ona i njena djevojčica same su na svijetu. Rijetko izlaze. “Ljudi ne vole našu blizinu, djecu u parku njihove majke upozorile su da se ne približavaju meni i mom anđelu. Ne krivim ih, poznajem potrebu majke da zaštiti svoje dijete”, kaže, a duša je u nje beskrajnija od zvijezda. “Da, može me se nazvati mnogim imenima, u ljubav sam davno prestala vjerovati. Sada oni koji žele moje tijelo plaćaju za to. Otupila sam, vrijeme s nepoznatim muškarcima donosi novac koji nam je neophodan. Samo čekam povratak u naš dom i strepim da se ne probudi ili nema napadaj panike dok sam odsutna”, strahuje majka.
“Za mene ova žena je dama, Dama s kamelijama u državi kojom vlada šačica bijednika”, piše Ravlićeva. Apsolutno, ne postoji načina da iskažemo svoje divljenje prema ženi u koje ljubavi ima napretek.

Komentiraj

Filed under Društvo

MEJREMINI BISERI

U srcu i životu Mejreme Reuter postoje dvije sigurne kuće, jednako plemenite i jednako otajstvene. Nekad davno, krajem osamdesetih 20. stoljeća, kao glumica Mejrema Lukanić, za pjeskovita zrnca sretnoga svijeta borila se s kazališnih pozornica Rijeke, Splita, Zagreba… U elgičnom epu “Vježbanje života” (HNK Ivana pl. Zajca) krhkom je anđeoskom žrtvom svjedočila onu pogubu ljudskog roda kad ljudskost biva zgažena urlicima nacionalizama. Na pustopoljinama “Lova na medvjeda tepišara” (Teatar &TD) predskazivala je povratak plemenskih atavizama kojih se ni danas nismo otresli. Svoje glumačko biće nastanila je predivnom interakcijom tankoćutnosti i snage. Još tada je slala signale da se zavjetovala izdržati dugo u bitkama za bližnjega, u traganju za čovjekoljubljem sve do granica svijeta. Životni zov odveo ju je kasnije na duga putešestvija. Nakon mjesta predavačice na Katedri za teatar Američkog sveučilišta u Kairu i savjetnice za marketing i koordinatorice Edukacijskog centra tamošnje Opere, uz supruga Carla Reutera, britanskog diplomata, putuje dalje stazama nesebičnosti. Od Kuvajta, preko Bangladeša i Libije, Mejrema Reuter posebice se bavi edukacijskim i terapeutskim programima za djecu s posebnim potrebama i teško oboljelim ljudima, vodi zborove, baletnu školu i kreativne radionice, predaje dramu i glazbu…Prema svemu sudeći, marno je koristila sva svoja izvedbena i komunikacijska umijeća da bi iskovala nerazdvojive lance povezanosti s onima kojima je pomoć nasušna.
“Kada sam se duboko u saharskoj pustinji u smiraj dana penjala na dine i svirala flautu, to su – meni nevidljivi – znali slušati Tuarezi. Ujutro sam ispred šatora našla datulje. Ostavio mi ih je čovjek sa zelenim šalom, koji je doveo i ženu da je liječim. Rekla sam mu da mi je žao što im ne mogu pomoći jer nisam liječnica. Pogledao me ravno u oči i sa smiješkom rekao: ‘Jesi, jesi!’ Moj mi je vodič objasnio da Tuarezi biraju ljude kojima vjeruju i koji ih iscjeljuju – ne nužno lijekovima. Ovoga puta to je bila muzika”, ispričala je Mjerema u razgovoru za Novi list, prošloga ljeta.
Mejrema zna da je najgora pustinja ona koja se zatekne u ljudskom srcu (i prečesto tamo stanuje, okamenjena u sva prokletstva ovoga svijeta) a da je geografska pustinja zapravo sazdana od milijuna zrnaca spoznaje čovjekove duše. Poput morske pučine. Kada se 2008. sa suprugom Carlom vratila u Hrvatsku i nastanila na Čiovu (na žalost, Carl je iznenada umro 2011., prije negoli je povukao jedan od bluzerskih rifova koje je, kažu oni koji su ga poznavali, pasionirano volio), Mejrema je nastavila svoje davanje energije i životnog fajta.
Upravo je projekt “Umjetnost u terapiji” ponudila zagrebačkoj djeci, s ciljem prikupljanja sredstava (ulaznice je moguće i donirati) za uređenje prostora Udruge za autizam – Zagreb, u ulici Ljudevita Posavskog 37. Tako će u Zagrebačkom kazalištu lutaka u siječnju biti izvedene tri interaktivne predstave. Priča “Mala crvena kuća”, bajka o moru i prijateljstvu “Majka Biser” i interaktivna radionica “Saharsko blago” na programu su od srijede 15. siječnja, slijede još izvedbe u petak 17. siječnja, te u petak 24. siječnja. Posebna je vrijednost postupka Mejreme Reuter da omogućava izravan dodir djetetov (da, recimo, na dlanu osjeti skrutnute geološke elemente) s pračesticama mašte i stvarnosti.
Mejrema Reuter nije zaposlena. U današnjoj Hrvatskoj za Ljude nema posla.

Komentiraj

Filed under Društvo

GORIVO ZA DIKTATURE

Bahati korpus ovdašnjih političara nema da brine. Teško da će njihovom međusobnom beskrupuloznom dilanju upravljanja Hrvatskom ikada nešto zasmetati. I neke buduće otvorene diktature također mogu spokojno pripremati svoj dolazak. Bogme, ovdje im pogonskog goriva nikada neće faliti. Krajnje zapuštene civilne i građanske regule ovo zaostalo društvo njeguje od malena – od generacije koja će, po svemu sudeći, posve utonuti u apatiju i pogubnu samoživu ravnodušnost.
Evo alarmantnih nagovještaja: samo 14 posto učenika sedmih i osmih razreda zna da je najvažnija uloga građana u demokratskoj državi nadziranje djelovanja vlasti, a svaki četvrti učenik završnih razreda osnovne škole građanstvo definira kao brigu za osobne interese! To su neki od rezultata istraživanja eksperimentalne provedbe kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja (trebao bi nastupiti u školskoj godini 2014/15). Istraživanje se odvijalo među učenicima osnovnih i srednjih škola unutar projekta “Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama”. Nositelj ovog vrijednog projekta je Mreža mladih Hrvatske s partnerima Centrom za mirovne studije i GONG-om, u suradnji s Istraživačko-obrazovnim centrom za ljudska prava i demokratsko građanstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja.
Pokazalo se da je razmjerno visokom postotku ispitanika potpuno nepoznata ili nerazumljiva uloga u pravima i odgovornosti građanina, posebice kao regulativa vlasti. Tek četvrtina učenika završnih razreda osnovnih škola (24%) zna da se ljudska prava u demokratskoj državi štite Ustavom. Eto od njih uskoro sjajnih poslušnika koji će zaokruživati krajnje rasističke ustavne dosjetke.
Na ponuđeni anketni opis (“Vlast je u zemlji u rukama jedne osobe koja vlada uz pomoć policije i tajnih službi. Građani potvrđuju svoju ljubav i vjernost vođi tako što pjevaju pjesme njemu u čast”) jedva je 39 posto osmaša naslutilo da bi moglo biti riječ o diktaturi, a gotovo jedna trećina tu je prepoznala urednu demokratsku vlast!
Stariji tinejdžeri još su bizarnije neinformirani. Društvo koje je odavno prognalo vrline s popisa svojih prioriteta ništa se ne mora čuditi da srednjoškolci nisu u stanju dokučiti ni što bi to bile građanske vrline. Samo trećina srednjoškolaca zna da posjedovati građanske vrline znači brinuti se o interesima zajednice. Ljudska prava su im daleka egzotika, i čini se da se uopće ne zabrinjavaju radi njihova kršenja. Naime, zabluđeni smatraju (njih 31 posto) da ljudska prava regulira Biblija! Blago njima ravnodušnima, njihovo je carstvo diktatorsko.

Komentiraj

Filed under Društvo

HRABRA I DOBRA

“Ta nagrada mi je dala veliki poticaj, ali i dalje mi je najveća nagrada osmijeh obitelji koja dobije našu pomoć, sama činjenica da smo nekome pomogli i da smo nekoga usrećili”, skromno se Dubrovkinja Vesna Zucalo povjerila Maji Celing Celić, novinarki portala Civilno društvo. Ova mlada žena, vječnoga osmijeha na licu (kako svjedoče svi koji ju poznaju) proglašena je dobrotvorkom godine i uručena joj je nagrada “Josipa Vancaš” Zaklade Zamah, za 2013.
Prije godinu dana Vesna je odlučila iskoristiti socijalni alat Facebooka ne radi nekog površnog egotripa nego kao korisnu platformu za pomoć bližnjima, kao mrežu empatije i djelotvorne solidarnosti. Pokrenula je fejs grupu “Pomoć za Dubrovčane”, a njenu inicijativu ubrzo su prepoznali i prihvatili brojni sugrađani. Danas grupa ima 1167 članova, a tridesetak ih je baš aktivnih. Mreža pomoći funkcionira tako da se oni kojima je egzistencija ugrožena jave u inbox grupe ili na Vesnin broj mobitela (0989281795 ) točno kažu što im je nužno potrebno – odjeća, obuća, hrana, higijenske potrepštine… Nakon toga, Vesna njihovu molbu objavljuje na zidu grupe. Tjedan dana se prikupljaju donacije, zatim se članovi grupe svake nedjelje sastanu ispred Tommyja na Gružu, ukrcaju skupljene potrepštine u auto i voze ih obitelji koja se za pomoć javila. Jednostavno i toplo od srca. Vesna nikada ne ide sama u posjet onih kojima se pomaže, jer želi da “što veći broj ljudi osjeti i doživi radost darivanja.”
Za ljude “nazbilj” poput Vesne vrijeme plemenitog darivanja nikada ne staje, njihova ruka pomoći nikada se ne stvrdnjava u šaku pokvarenosti. I njih je, na žalost, manje na ovome planetu. Oni “nahvao” (kako to Držić uči) su u većini, oni daruju samo vlastitu korist i pohlepu.
I Vesna Zucalo hrabro se bori s nemalim životnim nedaćama. Samohrana je majka dvoje djece, od kojih je jedno s posebnim potrebama – djevojčica slijepa od rođenja. Nije joj lako, ali naoružana je ogromnom snagom, entuzijazmom i ljudskošću. Otkada je svijeta, Brecht je to najbolje krstio, nema boljeg imena nego Majka hrabrost za ženu koja kuca ispod Vesninog srca. Prije devet godina njenoj kćeri je morala biti izvršena hitna operacija u Veroni, za što Vesna nije imala novaca. Pokrenuli su se Dubrovčani i pomogli joj. Vesna to nikada nije zaboravila i dobro vraća višestrukim dobrom.
“Kad sam dobila nagradu za dobrotvorku 2013. bila sam šokirana jer to zaista nisam očekivala. Ostale kandidatkinje imaju puno duže iskustvo u humanitarnom radu. Ali lijepo je kad vas netko nagradi za nešto što radite, pogotovo kad to radite srcem.” Očito, u Vesne je srce pregolemo, u stanju je u njemu prigrliti cijeli svijet.

Komentiraj

Filed under Društvo

MALI DAROVI BUDUĆNOSTI

Uboge domaće starlete po navici su već sricale kakve će to drastične odluke donijeti u 2014. A poslanice civilno-crkvene službene uprave i raznoraznih paravlasti (ta je granica kod nas sve mekša, mekša od dreka) odjekivale su ispred posljednjih lanjskih TV-Dnevničkih aranžmana. Isprintamo li račun za prošlogodišnju usmrđenu terevenku ovog društva, učitat ćemo užasne stavke: homofobija, rasizam, revival klerofašizma, pohlepa, komatozna nezaposlenost, bešćutnost, socijalna dezorjentiranost… Zato svaka majušna klica suprotnog smjera, raduje do neba.
Kako čovjek ne bi skakao od veselja, kad začuje da baš klinci imaju snage, mudrosti i želje da ponude darove budućnosti. Da bi lekcija još žešća bila, riječ je o knjigama – prezrenim “okaminama” naše sve zatucanije zemlje. Slagalica, Zaklada za razvoj lokalne zajednice iz Osijeka, pokrenula je akciju prikupljanja sredstava za nabavku knjiga u školske knjižnice. S osobitim žarom i marom, uključili su se učenici osječkih osnovnih i jedne srednje škole. Donirajući po kunu ili dvije, nabavili su preko 60 naslova za knjižnice svojih škola. Mali filantropi tako su na najkonkretniji način zadužili svoju, ali i buduće generacije (svaka knjiga označena je naljepnicom kao memorijom). Akcija će se nastaviti do kraja školske godine 2013./2014. Zgodna je epizoda s jednim malim skeptikom koji se zapitao kakve se to knjige mogu kupiti po kunu, ali kad su mu objasnili da se kunu po kunu, solidarno umrežene, itekako može doći do cilja, odmah se zagrijao za akciju.
“U akciju je za sada uključeno sedam osnovnih škola – OŠ Grigor Vitez, OŠ Tin Ujević, OŠ Jagoda Truhelka, OŠ Vladimir Becić, OŠ Franjo Krežma, OŠ Mladost, OŠ Vijenac te OŠ Fran Krsto Frankopan, uključila se i 3. gimnazija, a prikupljeno je 3.197 kuna. Djeca, ali i nastavnici te roditelji oduševljeni su ovim projektom u kojemu sudjeluju svi svojim dobrovoljnim prilozima. Naime, djeca su u kasice ulagala po kunu dvije tijekom tri tjedna, a na iznos kojega su skupili, Zaklada Slagalica je dodala 100 kuna”, kaže Dijana Živković, voditeljica projekta i suradnica Zaklade Slagalica.
Posebno su se istaknula djeca u osnovnoj školi Mladost (čak se i domar pridružio akciji), gdje je prikupljeno 1.322 kune te im je dodjeljena 21 knjiga i to po njihovom izboru. Što je još jedan sjajan pedagoški potez, bez uskogrodnog nametanja isključivo nedodirljivih lektirskih naslova. Djeca su u posebnu kutiju ubacivala svoje želje. Čak 140 glasova osvojila je knjiga o megapopularnom teen bendu “One Direction”.
Prateći poteze ovih malih filantropa, ja se za budućnost ne bojim. Lekcija je više nego jasna.

Komentiraj

Filed under Društvo