MEJREMINI BISERI

U srcu i životu Mejreme Reuter postoje dvije sigurne kuće, jednako plemenite i jednako otajstvene. Nekad davno, krajem osamdesetih 20. stoljeća, kao glumica Mejrema Lukanić, za pjeskovita zrnca sretnoga svijeta borila se s kazališnih pozornica Rijeke, Splita, Zagreba… U elgičnom epu “Vježbanje života” (HNK Ivana pl. Zajca) krhkom je anđeoskom žrtvom svjedočila onu pogubu ljudskog roda kad ljudskost biva zgažena urlicima nacionalizama. Na pustopoljinama “Lova na medvjeda tepišara” (Teatar &TD) predskazivala je povratak plemenskih atavizama kojih se ni danas nismo otresli. Svoje glumačko biće nastanila je predivnom interakcijom tankoćutnosti i snage. Još tada je slala signale da se zavjetovala izdržati dugo u bitkama za bližnjega, u traganju za čovjekoljubljem sve do granica svijeta. Životni zov odveo ju je kasnije na duga putešestvija. Nakon mjesta predavačice na Katedri za teatar Američkog sveučilišta u Kairu i savjetnice za marketing i koordinatorice Edukacijskog centra tamošnje Opere, uz supruga Carla Reutera, britanskog diplomata, putuje dalje stazama nesebičnosti. Od Kuvajta, preko Bangladeša i Libije, Mejrema Reuter posebice se bavi edukacijskim i terapeutskim programima za djecu s posebnim potrebama i teško oboljelim ljudima, vodi zborove, baletnu školu i kreativne radionice, predaje dramu i glazbu…Prema svemu sudeći, marno je koristila sva svoja izvedbena i komunikacijska umijeća da bi iskovala nerazdvojive lance povezanosti s onima kojima je pomoć nasušna.
“Kada sam se duboko u saharskoj pustinji u smiraj dana penjala na dine i svirala flautu, to su – meni nevidljivi – znali slušati Tuarezi. Ujutro sam ispred šatora našla datulje. Ostavio mi ih je čovjek sa zelenim šalom, koji je doveo i ženu da je liječim. Rekla sam mu da mi je žao što im ne mogu pomoći jer nisam liječnica. Pogledao me ravno u oči i sa smiješkom rekao: ‘Jesi, jesi!’ Moj mi je vodič objasnio da Tuarezi biraju ljude kojima vjeruju i koji ih iscjeljuju – ne nužno lijekovima. Ovoga puta to je bila muzika”, ispričala je Mjerema u razgovoru za Novi list, prošloga ljeta.
Mejrema zna da je najgora pustinja ona koja se zatekne u ljudskom srcu (i prečesto tamo stanuje, okamenjena u sva prokletstva ovoga svijeta) a da je geografska pustinja zapravo sazdana od milijuna zrnaca spoznaje čovjekove duše. Poput morske pučine. Kada se 2008. sa suprugom Carlom vratila u Hrvatsku i nastanila na Čiovu (na žalost, Carl je iznenada umro 2011., prije negoli je povukao jedan od bluzerskih rifova koje je, kažu oni koji su ga poznavali, pasionirano volio), Mejrema je nastavila svoje davanje energije i životnog fajta.
Upravo je projekt “Umjetnost u terapiji” ponudila zagrebačkoj djeci, s ciljem prikupljanja sredstava (ulaznice je moguće i donirati) za uređenje prostora Udruge za autizam – Zagreb, u ulici Ljudevita Posavskog 37. Tako će u Zagrebačkom kazalištu lutaka u siječnju biti izvedene tri interaktivne predstave. Priča “Mala crvena kuća”, bajka o moru i prijateljstvu “Majka Biser” i interaktivna radionica “Saharsko blago” na programu su od srijede 15. siječnja, slijede još izvedbe u petak 17. siječnja, te u petak 24. siječnja. Posebna je vrijednost postupka Mejreme Reuter da omogućava izravan dodir djetetov (da, recimo, na dlanu osjeti skrutnute geološke elemente) s pračesticama mašte i stvarnosti.
Mejrema Reuter nije zaposlena. U današnjoj Hrvatskoj za Ljude nema posla.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s