MUČNE SJENE DRUŠTVA

Tinejdžerka uzima ogledalo u ruke. Jedno od onih koje služi za dotjerivanje prije dejta. Tjeskobno promatra svoj odraz a zatim pljune na ono što vidi. Pljuvačka se cijedi niz ogledalo i njeno lice. Bol izgubljenog samopoštovanja curi dugo, dugo… To je najmučnija scena predstave “MegaBajt” koju su, pod mentorstvom profesorice Stele Macakanje-Baćić, proizveli članovi dramske grupe osječke Graditeljsko-geodetske škole. Uradak je moguće vidjeti i na YouTubeu te se uvjeriti s koliko osviještenosti, energije i angažiranosti ovi mladi ljudi stvaraju umjetnost koja ih se tiče. I trebala bi se ticati svih nas.
Marija Bencak, Nikolina Crnković, Lidija Seder, Matea Kovačević, Irena Dundović, Emilija Pilekić, Tvrtko Birčić, Dominik Marelja i Armando Hühn, ne stvaraju neku fejkbukersku verziju “udri brigu na veselje” tinejdžerske blaziranosti ili kopije estradne otupjelosti. Naprotiv, u idejnom i izvedbenom smislu (izvrsna kombinacija neverbalnog teatra, teatra sjena i uzbudljivog video-arta) oni grade svoj udarnički krik na kojem bi im mogli pozavidjeti i mnogi naši pseudoangažirani umjetnički narcisi. Stela Macakanja-Baćić ozbiljno shvaća edukacijsku ulogu učeničkog stvaralaštva, pedagoški i ljudski ih ohrabruje da se ozbiljno zagledaju u mučne sjene ovdašnjeg društva – sjene koje se zlokobno i prerano šunjaju još od školskih klupa.
“MegaBajtov” graditeljski malj obrušava se na kliconoše nasilja – od onoga u obitelji do vršnjačkog bullyinga, nasilja nerijetko uzročno-posljedično povezanih. Potresna priča kreće u hladnom, ispražnjenom ambijentu. Usplahirena, nervozna žena i njezina kćer trepere kao progonjene zvjerke, iščekujući dolazak nečeg strašnog. I tada, u predimenzioniranoj sjeni prijetnje, ukazuje se On, mali kućni tiranin opremljen užetom za vješanje i bičevanje. Baraba ih dugo maltretira, fizički i verbalno, muka doseže hladnoću oštrice. Zatim tu istu tinejdžerku pratimo na novoj stazi pakla: porodični ambijent brutalnosti zamijenila je onim školskim. “Ružna si! Glupa si! Svi te mrze! Ubij se!” tipkaju i fejsbuče njezini vršnjaci, ubijajući u djevojci i posljednju trunku nade. Sve dok na ekranu ne zapišti linija života, krikne posljednji put, izravna se i umukne.
No, ovakvi potresni, zreli radovi protesta, upravo pale ekrane nade da se uminuće jednog društva ne mora dogoditi. Da umjesto pada na dno šizofrenog nasilja, itekako možemo stremiti visinama normalnog življenja. Tu nam lekciju gradi i armira projekt “MegaBajt.”

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s