KOČIJE I BUNDEVE

Bila jednom jedna uboga Pepeljuga. Kinjila se na socijalnom dnu, zlopatila bez perspektive, sve dok jednoga dana nije odlučila zgrabiti sudbinu u vlastite ruke. Što će reći: bogato se udati. Jer, u feudalnoj zabiti u kojoj je prezrena odrastala, ništa se nije proizvodilo, sve su vrijednosti rada ismijane i ponižene. U tom su kraljevstvu, bogu iza nogu, postojale samo dvije kaste – bogati i siromašni, vladari i bijednici. Prvi pokušaj upisivanja u društvo basnoslovnih, za Pepeljugu je neslavno propao. Zlatne kočije u kojima je pristigla na prinčevski bal raspale su se u paramparčad i vratile u prvobitno stanje bundeve. No, u bajkama je sve moguće, pa je princ pošao u potragu za svojom dragom i, ni manje ni više, prepoznao ju u zapećku onako crnu od ropskog rada i uzeo za nevjestu.
Naravoučenije ove bajke (koja se u današnjoj Hrvatskoj sve češće doživljava kao basna) je slijedeće: u prosjeku se svi mi vozimo u zlatnim kočijama, samo se većini, kad otkuca ponoć, one pretvaraju u bundeve. A manjini u glamurozne turbolimuzine vrijedne tričavih šestotinjak hiljada kuna. Ima li bestidnije demonstracije vlastohlepne moći i bahatosti nego što je najnovija obnova luksuzne ergele u garažama Sabora, Vlade i ministarstava?! Više od 1.500 novih metalnih ljubimaca naručeno je na leasing, od toga za najrazmaženije face će stići devet A6 mrcina, čija se pojedinačna vrijednost kreće između 500 i 650 tisuća kuna! Usred onoga što se jedva može nazvati dnom dna –jer, agonija je daleko dublja od kakve-takve čvrste osnovice nekog tla na dnu ambisa-, usred brojke od skoro 400.000 ljudi bez posla, premijer Milanović ladno odlazi u mondeno skijalište, a skupe limuzine dolaze na noge njegove supijane administracije. Neosjetljivost je preblaga riječ za to debelokože društvo otuđenih parazita. “A što hoćete, da dođem kočijom u Ministarstvo?” nabusito je novinarima odgovorio ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović. Ne znam jesu li Jovanović i družina ikada čuli za kolegu im socijalista (socijaldemokracija? wtf? – sigurno se domaći socijaldemokrati naprežu u odgonetkama), pokojnog švedskog premijera Olofa Palmea. Podsjećam, Palme je umro nešto iza ponoći 1. ožujka 1986., od posljedica umobolnog atentata. Pucano je na njega i suprugu dok su se pješice, ne u luksuznim automobilskim lađama, bez ikakvog osiguranja, vraćali iz kina.
Za početak, zašto političari u Hrvatskoj ne razmisle o tome da na posao idu javnim prijevozom, zašto ne. A zatim, ne izliječe li se od inodlencije i prezira prema narodu, mogli bismo ih vozati na taljigama srama. Nešto poput javnog sramoćenja u doba francuske revolucije. To im treba priuštiti, pa neka se onda busaju u prsa ogrezla u pohlepi.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s