JESENJINOVA DJECA

Kada eksplodiraju metastaze mržnji i nesreća, obično je prekasno. Historija uzme krv i bijes pod svoje, a maleni junaci suprotnog kursa -kursa ljubavi i razumijevanja- bivaju surovo ušutkani. Javnim prezirom, rasnim zakonima, metkom u potiljak, akumulatorskom kiselinom, logorom… A izbor ljubavi i sreće moguće je obaviti već u ulici našeg djetinjstva, za šalicom materinog mlijeka. Blagoslovljeni oni koji su imali sreće i to na vrijeme obavili. Njima nikakva mržnja ništa ne može.

Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja u Vladi RH i sin vukovarskog novinarskog pjesnika Siniše Glavaševića, imao je more sreće u suđajama svog rođenja. Rođen u ulici nekog davnašnjeg Vukovara, u kojoj se sedam jezika govorilo, na slave i božiće išlo, drugovalo i ljubovalo. I za roditeljskim je stolom Bojan očigledno upijao brojne lekcije poštenja, ljubavi, nježnosti i pravednosti. S diskretnim je ushićenjem u nedjeljnoj emisiji Aleksandra Stankovića govorio o uspomenama te djetinje sreće. Blago ali odlučno odbacio je komentare onih nadrišovena koji uporno tvrde da je višenacionalna zajednica Vukovara bila utopija: „Mojeg oca je života stajao metak ispaljen iz nečije puške. Nije multikulturalizam ubio mog oca. Multikulturalizam je poštivanje različitosti, uvažavanje različitosti. Jako je krivo izvrtati istinu i jednu taku lijepu stvar okriviti za nešto tako ružno.“

Činjenica je da o višenacionalnoj nedorživosti Vukovara kao i čitave bivše Jugoslavije upravo bubnjaju i urliču raznorazne barabe, zločinci, pljačkaši i ubojice, kojima je mržnja i nasilje jedino isplativo pogonsko gorivo. Nama koji smo svakodnevno živjeli tu „utopiju“, vjerujući u njenu održivu hranjivost, ostaje da fukari ne dozvolimo da maršira i pokušava nas krvavo preodgojiti.

„Ne mrzim nikoga. Svatko može naći put koji će ga odvesti dalje od mržnje. Teško je. Uvijek razmišljam kako bi moj tata i moj djed željeli da budem sretan. A nije sretan onaj tko živi u mržnji“, izrekao je Bojan Glavašević jedini mogući recept ljudskog življenja. Nježno je još, s pravom, spomenuo da voli poeziju i da je njegov otac volio poeziju. Posebno Jesenjina. Imao sam čast jedne noći upoznati Sinišu usred vukovarskog bratoubilačkog armagedona. I tada je slušateljima gladnim njegova glasa, uz gadne radijske vijesti čitao i Jesenjinove stihove besmrtne ljubavi. Pjesničke duše jednostavno nemaju ugrađen kod za mržnju.

Razularena fašistička rezerva koja ovih dana mahnita (manipulirajući invalidima, od vojnih do paravojnih, proglašavajući ih za svete krave) i prijeti da će dokusuriti ono malo civilnosti ove jadne zemlje, teško da je u stanju shvatiti što im Siniša, Sergej i Bojan govore.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s