FINE MRTVE DJEVOJKE 2

Naravno da ćemo zauvijek zapamtiti masakr 7. siječnja 2015. u centru Pariza. Kad je zlo usred bijela dana savršenom komandoskom disciplinom pljunulo na islam, navuklo fantomku lažnog islama na lice i u to ime precizno posmicalo 12 ljudi. Želim vjerovati, jer tako se lakše umire, da su mnogi od likvidiranih novinara barem pali sa smiješkom na usnama. Jer savršeno su se cerili (nitko nije bio pošteđen njihova rugalačkog bića, ni jedna kategorija fanatika iz bilo koje konfesijske ili političke destrukcijske sljepoće) tamo u pariškoj redakciji satiričkog magazina „Charlie Hebdo“, u ime svetog trojstva najsvetije slobode – slobode autorstva, slobode satire i slobode riječi. Feralovska braća i sestre.

Naravno da nećemo ni trepnuti a već ćemo zaboraviti pouke sedmojanuarskog masakra 2015. u centru Pariza. Jer, tko još vjeruje krvavim poukama. Blaženi oni u svojoj prepotentnoj bešćutnosti koji misle da su jedino drastični likvidacijski rezultati, poput ovog najnovijeg pariškog, čisti pakao. A da je duga lista uzroka (i uzoraka) netrpeljivosti, u kategoriji dogovorne svakodnevice. Zar zaista mislimo da samo precizni egzekutorski hici zatiru ljude? Upravo na dan antisatiričkog satiranja u ime Alaha, jedna moja fejsbuk frendica je opisala užasan prizor sa zagrebačkog autobusnog kolodvora: na pojavu dviju žena s hidžabima na glavama, neke hulje su im pogrdno dobacile „Balije!“ i još pljunule, da se mržnja bolje razmaže. Da mračna groteska bude gora, sve se događalo ispred kioska s katoličkim bižuterijama jeftinog pranja savjesti.

Samo pukom srećom nisu u logoru u Lori skončali i desperadosi iz Ferala, ali su paljevine njihovih naslovnica, porezni nameti, politički pritisci i prešutno slaganje javnosti s Tuđmanovskom diktaturom, smicali poput kalašnjikova namještenog na pojedinačnu paljbu.

Dok je njemački katolički vrh -u znak protesta protiv domaćih mladonacista i njihovog antiislamističkog marša- neki dan pogasio svjetla kölnske katedrale i jasno osudio rastuću netrpeljivost; vodećim raspomamljenim barunima s Kaptola ne pada na pamet sličan potez. Naprotiv, i u dane Božića su s njihovih oltara štektale mašinke gore nego ptice. Grabljivice.

Treba samo pročitati sjajnu reportažu Dore Koretić u novom Globusu, koja analizira predrasude s kojima se u Hrvatskoj susreću građani crne boje kože, porijeklom iz Afrike. Ono, kad se nađu izloženi rasizmu od poniženja ili prepreka za posao do one „bezazlene“, „anegdotalne“ verzije nespretnosti iskazanih od malih (ne)svjesnih fašista.

Kad govorimo o talibanskoj destrukciji, treba li podsjećati na sramotno kršenje autorskih sloboda u slučaju Gavellina plakata za predstavu „Fine mrtve djevojke“ u siječnju 2013. Katolibanski pritisci zgulili su plakat na kojem su dvije Bogorodice u zagrljaju. Zagrljaj ne može, nasilje može. I nikom ništa. Kulturološka likvidacija bila je razorna kao da je lakosklopivi ručni bacač raketa u pitanju.

Naposljetku, jednog februarskog sunčanog dana prošle godine pisac i novinar Ante Tomić je ispijao kavu u Splitu, kad mu je prišao idiot nezadovoljan njegovim pisanjem i zalio ga kofom fekalija. To što se na Antinu visprenu nušićevsku glavu nije sručila kiša metaka nego kanta govana, nema nikakve razlike. Umorstva, stvarna ili metaforička, u stanju su činiti samo govna od ljudi.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s