ŽENE REVOLUCIJE ILI PASTORALE?

„Oni koji se ne kreću, ne primjećuju svoje okove“, rekla je jednom, u prahistoriji ponosa, Rosa Luxemburg. Jednostavno, gordo, pokretački, snažno i fajterski djeluju Rosine riječi. Kao rosa čiste i kao ruža amblematske. Tako prirodno superiorne onom nekrzmajućem pristanku nove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da u svečanoj inauguraciji doslovce otrpi muškarački kult paragrafa i zakune se svima nama da će „dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno…“ Ni slučajno se nije odvažila učiniti simbolički prijestup, zaštititi svoj spol i barem u trenutku slavlja dati do znanja da je sestra mnogim diskriminiranim, nezaposlenim, potplaćenim, neplaćenim ili premlaćenim ženama Hrvatske. Ali predsjednica Grabar-Kitarović nije ni ušla u igru s drugim ambicijama nego da bude poslušna hostesa HDZ-machosima i da statira u njihovim nadri-kultevima za osvajanje novog ciklusa vlasti nad ovim smiješnim feudom. I meni je te žene najiskrenije žao.

Možemo li zamisliti s koliko se čelične volje Rosa Luxemburg (rođena 5. 03. 1871., kao peto dijete siromašne židovske obitelji u Zamošću, Poljska) morala boriti protiv odbačenosti zbog svog invaliditeta, „nečistog“ porijekla i bijednog statusa. Borila se i izborila, upisavši se u red najblistavijih ikona plamene feminističke, slobodoumne i marksističke misli u povijesti.

„Dječja bolest kuka učinila je njezino tijelo uganutim, krhkim i slabim. Hodala je nezgrapno šepajući. Ali kad je govorila, ono što su ljudi vidjeli bile su velike, izražajne oči koje su sjajile od suosjećanja, blistale od smijeha, gorjele od borbenosti, bljeskale s ironijom i gađenjem.  Kada bi imala riječ na kongresima i sastancima, činilo se kao da njezina sitna građa raste i postaje zapovjedničkom. Njezin glas bio je topao i rezonantan, njezina pamet smrtonosna, argumenti širokog raspona, u pravilu, više usmjereni na inteligenciju nego na osjećaje slušatelja“, tako je o Rosi pisao američki povjesničar Bertham Wolfe.

Ni Rosina tragična likvidacija (uhapšena je i umorena u zatvoru 15. siječnja 1919., nakon krvavog gušenja kratkotrajne utopije socijalističke revolucije u Berlinu) nije mogla izbrisati klice promjena koje je ta žena donijela na svijet i ostavila generacijama koje dolaze.

No, Hrvatska uoči 8. marta 2015. ne zna što bi s tim umnim naslijeđem. Radije se priklanja umrtvljenim kičastim pastoralama, ubavim uspomenama gospođe predsjednice koja je nekad trčala cvjetnim livadama sa suncem u kosi. Politički dirigenti i warlordovi kao skup mentora gđe Grabar-Kitarović dopustili su joj (a ona to objeručke nosi) ulogu nekakve prvosvećenice. Magna Mater što udjeljuje blagoslove i pomazanja militarističkom kultu države koja odavno više nije sekularna. „Idite s blagoslovom božjim“, poručila je predsjednica hrvatskim vojnicima neki dan na odlasku u još jednu svjetsku klaonicu – Afganistan. Osmomartovske ide ovdje nikad nisu sumornije zvučale.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Uncategorized

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s