HULJE BEZ LOVOSTAJA

Prije nekoliko godina, u sezoni lokalnih izbora, jedan osječki liberalni političar predizborno je urlao: „Ovaj grad su uništili Hercegovci, i ja im poručujem neka idu što dalje i neka se više ne vraćaju!“ Iz svoje osebujne liberalne vizure taj se nedozreli rasist upeo da očisti grad. Predizborno je rekreirao ideju da će baš on prosuđivati koje su to nacije ili zavičaji predodređeni na zločin i pljačku. Osim šovenske poruke, njegove ideje su se idealno uklopile u olinjalu matricu klaustrofobične Hrvatske, prema kojoj sezona lovostaja nikada ne počinje. Kao da nas je najmanje milijardu i kusur a prostiremo se na teritoriju trostruko većem od Rusije. Tako se idiotski ponašamo, vječno brišući ljude, gadimo im živote, ili se, pak, zlurado smješkamo ako odlaze „ničim izazvani“. A mi baš ništa ne činimo da ih zadržimo i cijenimo kao bogatstvo. Uzgred, što očekivati kad i premijer Zoran Milanović poručuje studentima neka brišu van ali svakako na Zapad, jer na Istoku će malo toga korisnog naučiti?! Elem, ja bih jednom zaista volio živjeti u gradu i zemlji dolazaka. U zemlji kojoj će svi njeni graditelji, slavni ili manje znani, biti potrebni i jednako vrijedni.

Dva intervjua su nedavno izvukla loše strasti, sve u zluradoj i jalovoj mantri: „Koga nema, bez njega se može.“ Rade Šerbedžija i Tonči Huljić, dva majstora i izdržljiva proizvođača globalno prepoznatljivih brendova, otvoreno su iskazali zebnje o daljnjem ostanku u Hrvatskoj. Imali su potrebu govoriti o neodrživoj letargiji gubitništva, o pogaženim vrijednostima u kojima je Hrvatska ogrezla, a da upravljačke strukture u svom sljepilu ne haju za alarmantno stanje. Šerbedžija i Huljić imaju dovoljno teškaška imena da se njihove javne dileme pročitaju i kao apel zajednice. Obojica su iskreno priznala kako razmišljaju o odlasku, niti jedan nije rekao da zaista i pakira kofere. Ali hejteri ne mare. Oni čuju što žele čuti, pa divljaju na društvenim mrežama ili po pravovjernim medijima, oštro pokazujći prstom: „Napolje i ne vraćajte se!“ I kao da su odahnuli, jadni besprizorni, na samu mogućnost da će se više riješiti nekorisnih parajlija, tamo nekog glumca i tamo nekog estradnog hitmejkera. Jesmo li toliko osiromašili duhom pa umišljamo da si smijemo dopustiti luksuz i otjerati Šerbedžiju i Huljića?

„Razmišljam o preseljenju, jer u ovom trenutku u Hrvatskoj nisam zadovoljan s mnogim stvarima. Zemlja je rasprodana i teško ima priliku da se ljudski postavi na noge, a toliko je divna i ima potencijala. U tom smislu je i odnos prema kulturi zabrinjavajući. Režu se sve moguće stvari, a na kulturi se ne bi smjelo štedjeti. Nažalost, u Rijeci nemam gdje raditi sa studentima. Projekt koji smo imali, Studentski kulturni centar u okviru kampusa, čini se da se neće još uvijek početi graditi, a ja sam vjerovao i maštao o tome da će biti završen“, rekao je Rade Šerbedžija u razgovoru za Jutarnji list. I s pravom upozorio na neodrživo, drastično kresanje kulture koja bi, da je pameti, trebala biti kruh i sol svake iole ozbiljne države. Šerbedžijine riječi odmah su izazvale one jedva zaspale demone koji su ga već jednom prognali, a sad mu podgrijano poručuju „ako mu ova Hrvatska ne valja“ neka se slobodno gubi tamo odakle je došao. To što je Šerbedžija danas svjetski superstar ne znači da mu je koža manje ranjiva. Bejzbol palice istjerivača i dalje su jednako bolne.

„Kod nas vlada zatucanost, djeca od osamnaeste godine ne razmišljaju o obrazovanju, već o tome u koju će se stranku učlaniti i pokušavaju se uhljebiti. Čovjek se treba maknuti od svega toga. Ne predviđam međunarodne sukobe, nego međuklasne. Pjesma treba predstavljati duh i veselje, a to je teško tamo gdje nema mjesta za veselje“, razmišlja Tonči Huljić u Slobodnoj Dalmaciji. Naravno, proradile su pljuvačine kvazielitista koji ushićeno nazdravljaju Tončijevoj emigraciji i još imaju potrebu reći da im je „dosta njegova smeća“ i neka svoje „zagađujuće ritmove“ ponese što dalje, čak na Novi Zeland. Možemo voljeti ili ne ono što Huljić udarnički proizvodi više od trideset i pet godina, s nepogrešivim instinktom i formom za opstankom na vrhu, ali itekako moramo respektirati činjenicu njegova maratona. Naposljetku, čovjek proizvodi glazbu a ne baca bombe.

Ne mislim da Hrvatska može bez ijednog od njih dvojice. Htio bih se probuditi u zemlji Šerbedžije i Huljića. Gdje ću ih obojicu sretati na ulicama i biti ponosan da ovdje drže svoje knjige, vina, papuče, ili što već.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s