MAKEOVER BOSONOGIH

Hrvatska, jesen 2015. Negdje oko podnevne kave, na jednoj od najslušanijih radio stanica u državi. Prpošni spiker poziva konzumente etera da, koliko danas, riješe pitanje svoje dosadne obuće. „Budite kreativni! Pošaljite nam smiješnu fotografiju vaših starih cipela i doživite makeover!“ entuzijastički oglašava dežurni druškan, dajući precizne upute: „Najbolju fotografiju nagradit ćemo bonom te i te megabelosvjetske firme u iznosu 700 kuna, bla-bla, truć-truć, nja-nja-nja-nja!“ Marketing, dakle. Naprosto savršeno izgrađenog instinkta za mjesto i tajming plasmana.

Istovremeno, na jednom od najposjećenijih portala bombardiraju nas upozorenjima kakve su cipele IN a kakve OUT ove jeseni (da slučajno ne omanemo) a „slavne Hrvatice“ daju nam na znanje u čemu će ultimativno zagaziti na špicu metropole. Makar i gladovale, nije na odmet pokazati se u brand new blahnikicama, lobotinkama, lobotomijama, ili kako se već zovu te basnoslovne cipeliške… Između tih prijelomnih fashion vijesti zabačena je i ona o trenutnom vodostaju rijeke izbjeglica. Naslovi tipa „7 najčešćih izbjegličkih ruta“ ili „7 savjeta za baršunaste trepavice“ ili „7 gadgeta koje mora imati moderan muškarac“ ili „7 načina kako da produžite erekciju…“, po medijima se prodaju posve istim dizajnerskim fontom i istom uređivačkom logikom. Takav je prijelom zarade. Profit vrišti, i može biti spokojan, jer budući robovi upravo mu dolaze na noge.

Da se razumijemo, ove naoko bezazlene epizode iskrivljenog poretka vrijednosti, tek su mrvice u globalnom teroru kapitala. Ali, da ga jebeš, građevni su dio njegove nepresušne zalihe bešćutne pohlepe. Histerija profita najpresudniji je razlog i uzrok egzodusa kojem svjedočimo. Rasizam i ksenofobija su paket dodatne opreme, strašni alati u službi vječnog neljudskog cilja: gramzivosti. Nepojamni su epski razmjeri tragedije potlačenih i destrukcije posljednjih čestica ljudskosti, dok se nezadrživo valjaju progonjeni iz Libije, Sirije, Iraka, Afganistana, Pakistana… Deseci hiljada bosonogih, iznurenih, premlaćenih, promrzlih i izgubljenih ljudi ne vide ništa komično u svojoj situaciji, i mogu se smatrati presretnima ako na nogama imaju stare „smiješne“ cipele.

Boraveći s neumornim volonterima Volonterskog centra Osijek na terenima Tovarnika i Opatovca, osjetio sam koliko su ubogi ljudi iz tog tužnog azijsko-afričkog zbjega zahvalni na svakom atomu pružene im ruke. Treba, recimo, vidjeti usplahirene oči Kurdkinje, očajnički zabrinute za sina oboljeljog od cerebralne paralize koji je u ledenom slavonskom blatu dobio anginu, a istovremeno te njene oči, pored sve boli i patnje, zabljesnu ponosom dok gordo izgovara svoje ime: Astere, Zvijezda. Ili oči malene četverogodišnje Sirijke koje zrače optimizmom dok ona vama briše nemuške suze-izdajnice. Milijuni se razloga roje, kao iz neke pradavne knjige otkrovenja, da od tih prislinih nomada spoznate što znači boriti se i za najmršaviju nadu budućnosti. I da, opasno je biti među njima. Zašto da se lažemo, uopće nije sigurno. Ako ne pazite, srce vam se začas raspadne u paramparčad.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s