ARHIVA NESALOMLJIVIH

„Valjda vam nije prisjelo“, autoironijski pišu Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović u odjavi fenomenalne antispomenarske knjige-rijeke „Hrvatska: Njenih prvih 20-ak“. Bogme jest, nego šta nego mi je prisjelo putujući njihovim bremenitim bedekerom. Ajme mazohizma, podsjećati se kroz što su sve leđa (ne)sretnog građanina Hrvatske prošla u proteklih četvrt stoljeća. Iznova memorirati taj srebrni pir, nešto što jedva da ima obličje stvarnosti a najčešće obitava u sferi fantastike. Iako je poput interkontinentalnog šlepera natovarena pedantno prikupljenim dokumentima, neoborivim činjenicama, ova hrestomatija hrabrih i strastvenih autorica čita se kao metažanrovska fikcija. Podjednako umiješanih perioda tragedije, farse, groteske i vodvilja.

Na 76. strani surovo-smiješne Natašine & Silvijine historije nalazi se (iako se od rafalnog izobilja kojim nas zasipaju, teško odlučiti) rekao bih ključna fotografija, autora Roberta Beloševića, snimljena u proljeće 1991. Iz nje, kao potresnog demijurga, izviru ili se reflektiraju mnoge drame, želje, nasilja, porazi i nesporazumi. U kadru vidimo kolonu vojnih vozila. Na cesti se u grču zaustavio čovjek, lica osjenčanog panikom, uzdignutih i raskriljenih ruku, molećivo pruženih prema golobradom dječaku u uniformi koji nemoćno viri kroz prozor kamiona. Caption fotografije kaže: „Zagreb: Otac iz Petrinje zove sina da izađe iz vojnog kamiona, u kamionu oficir JNA drži pištolj uperen u njega.“ Ne znamo što se doista zbiva u kabini kamiona, nebitno je da li oficir stvarno drži momka na nišanu smrtnog straha, jer obojica su zatočenici poludjelog historijskog trenutka koji ruši sve pred sobom, obojica su žrtve nesnalaženja, kao i onaj neznani junak – otac koji instinktivno želi izbaviti dijete od predstojećeg ratnog ždrijela. Ne znamo što je dalje bilo s ubogim protagonistima ove foto-priče, nadamo se da su sva trojica preživjela histeriju balkanskog građanskog rata što je bijesnio devedesetih i pojedince planski žrtvovao na oltare poludjelih kolektiviteta.

Nema baš nikakve sreće ni dostojne ljudskosti u raspadu i destrukciji. Tu je knjiga „Hrvatska: Njenih prvih 20-ak“ (Aquarius Records & Urbani ured, Zagreb, 2015.) kristalno jasna. Od krvave demontaže jedne zemlje, Jugoslavije, do kaotičnih nestvaralačkih egzistencija njezinih nasljednica – feudalnih država patuljaka. Kao prekaljene medijske heroine (obje su ključne godine novinarskog stasanja provele u gerili kultnog Radija 101) Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović u ovu zahtjevnu retrospektivnu avanturu krenule su opremeljene strašću i strpljivošću. Rudarskom forenzikom tragajući za artefaktima 25-godišnjeg puberteta suvremene Hrvatske, jednaku pažnju su posvetile dokazima iskopanim iz službenih dokumenata, kao i onim naoko usputnima, krajnje ličnim, ispisanim unutar granica pojedinačnih sudbina.

Besprijekorno je tvrdoglavo povjerenje ovog autorskog tandema u moć faktografije i novinarskog „staromodnog“ opsesivnog istjerivanja činjenica. No, nisu se lišile ni drčnog, visprenog šamarajućeg diskursa kojim kroz šumu suludih zbivanja moćno iskazuju svoje autorsko mišljenje. One ne reinterpretiraju ni sekundu proteklog razdoblja, ali zadržavaju suvereno pravo da o tome donesu jasan stav. Pritom, što je najkapitalnije u cijeloj priči, uvijek na strani slabih, poniženih, odbačenih, prevarenih i žrtvovanih. Knjiga kojoj ćemo se vraćati.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Uncategorized

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s