MOSTOGRADITELJI

Oči ne lažu. Nikad. Sve ostalo se dade zamaskirati, opsjenariti ili izlažirati. Samo oči žive po svojim vlastitim vulkanskim pravilima. Kao vječni emisari svih prokletstava i nada, sreće i nesreće od postanka svijeta. Preblizu sam bio (iz prvog reda) užagrenim očima plemenito mahnite momčadi Srpskog narodnog pozorišta a da ne bih zauvijek pamtio kako ni jedne jedine sekunde u tim njihovim očima nije bilo ravnodušja i nevjere u ishod pravedne bitke koju biju. „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića (premijerno izvedena 17. marta) po prvi put se 30. juna izmjestila s matične novosadske scene i ukotvila se na Osječkom ljetu kulture. Čak ni antiteatarski ambijent sportske dvoranetine nije ostao imun na njihovu egzistencijalnu strast i fanatičko poštenje – zatravljena publika pratila ih je u gotovo trosatnoj pobožnoj tišini da bi na kraju oslobađajuće eksplodirala na nogama. Predstava ne bi smjela stati na putešestviju kroz naše balkanske predjele i sve nas koji nismo ništa drugo nego stvarni likovi Andrićeve remek-zadužbine. Morala bi ostati na nekom beskonačnom hodočašću dok se gume na njenim autobusima ne izližu, jer oči joj ionako nikada zgasnuti neće.

„Jesu li Andrića čitali da bi mrzili / Ili ih je mrzilo da ga čitaju“, postavlja Predrag Lucić u pjesmi „Čitanka za nečitanje Andrića“ (objavljenoj u knjižici predstave) esencijalno pitanje koje razobličava sve one mizerne pokušaje raznorazne fukare da u knjigama pronađe alibi za mržnju i destrukciju. Neuki i mržnjom odgojeni, bježeći od knjiga ko od đavola, prečesto baš u knjigama vide okidače svojih paranoja. Hrabro, pošteno i beskompromisno je volio i poveo ansambl Kokan Mladenović a oni mu uzvratiše s milijarderskim kamatama žestokog ritualnog htijenja mostogradnje od najčvršćeg anđeoskog materijala: istine i ljubavi. Eto neimara, najpoštenije je ne razdvajati ih, jer djeluju kao zbjeg jedinog mogućeg opstanka u izboru između dobra i zla. Oni su uigrani dah za naša pluća začepljena ravnodušjem: Jelena Antonijević, Strahinja Bojović, Danica Grubački, Gordana Đurđević Dimić, Grigorije Jakišić, Dušan Jakišić, Milan Kovačević, Jugoslav Krajnov, Tijana Maksimović, Marija Medenica, Sanja Mikitišin, Višnja Obradović, Igor Pavlović, Aleksandra Pleskonjić, Nina Rukavina, Marko Savić, Olivera Stamenković, Miroslav Fabri, Milovan Filipović, Radoje Čupić. Raskošni u ponudi gotovo animalne ekspresije koju su velikodušno ugradili u filigransko zdanje ove predstave. U vremenu pogubljenih vrijednosti, paktirajućeg pristanka na rušenje svih iluzija, Mladenovićevi junaci djeluju poput pacifičke djece koja na dah rone za biserima, ako treba i do kraja svijeta. Sve ne bi li dostojno premostila budućnost, ma koliko ona neizvjesna bila.

Promišljenom odlukom Kokan Mladenović nije otišao u pravcu puke dramatizacije i prenošenja proznog Andrićevog testamenta u nakalemljeno dramsko tkivo. Takvi rutinerski rezultati obično djeluju kao da su iz laboratorije Dr. Jekylla & Mr. Hydea. Naprotiv, Mladenović je s glumcima doslovce ljuštio naslage s krvavog i uglačanog Andrićevog kamena, riskantno postavljajući čitav niz demijurga, izvora i ušća prispodobivih iskustava, literarnih i brutalno realnih. U tom fatalističkom kujundžijskom kuckanju po našim zajedničkim krvotocima, iskovana je jedna od onih rijetkih teatarskih splavi kojima možemo zahvaliti svoje živote, razume i osjećaje.

Napišite komentar

Filed under Kultura, Uncategorized

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s