ZAČINI ŽIVOTA I SMRTI

„Zamislite kako je to kad te cijeloga života uče da nekoga mrziš i onda taj netko, spletom čudnih okolnosti postane tvoj prijatelj. Neprijatelji ne postoje. To je samo riječ koju koristimo kao izgovor za mržnju. Sve što želim jest promijeniti svijet kako bismo izbrisali potrebu za tom riječju“, piše u e-mailu palestinski dječak Asel i šalje ga židovskim dječacima s kojima je boravio u kampu prijateljstva, jednom od onih koje organiziraju međunarodne NGO-organizacije. Asel je dirljivi mali heroj (dok u demonstracijama pokušava uvjeriti svoje sunarodnjake da se okanu nasilja, ubit će ga izraelska policija) uvodne priče „Hamsin“ iz knjige „Za’atar“ Hrvoja Ivančića. Otvarajući zbirku priča s Bliskog istoka koje delikatno balansiraju na oštrici fikcije i zbilje (u Ivančićevoj osobnosti reporter stvarnosti i pisac izmaštanog, nedjeljiva su simbioza), „Hamsin“ djeluje kao početna postaja mogućeg iskupljenja. Gorka kapija kroz koju valja proći i žilavo nositi utopiju makar ona najkrhkija bila. Utopiju nade da bi se čovjek jednom možda ipak mogao osvijestiti i početi graditi svijet bez mržnje.

Opremljen sad već dvanaestogodišnjim lutalačkim iskustvom po užarenim toposima Bliskog istoka, Hrvoje Ivančić pregnantno poseže za neobičnom montažom tvrdokuhane opore i jezgrovite proze s gotovo metafizičkim kontemplativnim treperenjem najskrovitijih ćorsokaka duše. Poetičan i grub, erotičan, katkad ciničan, rezigniran i blizak groteski, sve sa nataloženom nemoći svjedoka pred stupuroznim labirintima obnavljajućih spirala bezumlja…, Ivančić ispisuje fascinantne male epove hiljadu i jedne noći koja beskonačno traje. Uzevši za naslov knjige ime začina prepoznatljivog i zajedničkog svim tijesno isprepletenim kuhinjama Levanta, autor nenametljivo a jasno pokazuje koliko su kratki koraci između nepca života i nepca ispunjenog prolivenom krvlju. U pričama „Na obali slanog mora“, „Pazi, glava“ posebno je ocrtan adrenalinski background u kojem zapadnjački novinari sazrijevaju od puke predaje avanturama do trpkog sazrijevanja u mučnim svakodnevnim komadima kaosa jednog iznurenog svijeta. Jedna od neugodno istinitih fikcija jest sadržana u priči „Ministarstvo otetih ljudi“, u kojoj je „fabulizirana“ mračna predatorska crta današnjeg kapitala: terora ISIL-a (ili sličnih ekstremnih pokreta) praktički ne bi ni bilo bez njihove trgovinske umreženosti sa Zapadom.

Dok bliskoistični izbjeglički egzodus natapa Europu a ekstremisti kao posljedice warlordovske indolencije siju nove žrtve, Ivančićeva knjiga (u izdanju zagrebačkog Sandorfa) iznimno je vrijedna i dobrodošla. Bez trunke crno-bijelih pojednostavljivanja, daleko od dekorativnog i deklarativnog isticanja čovjekoljublja, Ivančićevi pisani otisci zrače istinskim humanizmom i pacifizmom. Opori začini naše nade.

Napišite komentar

Filed under Kultura, Uncategorized

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s