Monthly Archives: Travanj 2017

PUNO GRLO ZEMLJE

Postoji zemlja-inverzija, naopako nasađena. Hrvatska se zove. U njoj je moguće i da onaj mitski, za šegačenje uvijek raspoložen prvoaprilski dan, bude jedan od najozbiljnijih otisaka smisla te iste pobenavljene zemlje. Šalu na stranu, 1. travnja 2017. naprosto moramo umemorirati u sve naše buduće intimne kvizove. Te se večeri, naime, iskovao jedan od najbitnijih, najveličanstvenijih datuma ikad – kako za opstanak ovdašnjeg glumišta, tako i za opstanak njegova izranjenog društva izvan scene. Govorim o praizvedbi vrhunaravnog romana „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski. U pribjegarskim uvjetima Zagrebačkog kazališta mladih i njegove direktorice, vestalke društvene odgovornosti, Snježane Abramović Milković.

Osjetljiv je DNK Novakova romana. To je proza istovremeno epski i mitološki razapeta na platou zapretene međimurske zemlje, i krajnje intimistička, pod kožu poniruća hipnoza samopotrage za krivicama i oprostima. Zajecov spisateljski senzibilitet se u dramatizaciji ponio kao osobito brižan partner Novakovom predlošku. Njegov se dramatizatorski postupak, šivajući najizravnije šavove prošlosti i sadašnjosti, služi nestvarno tankim gazama delikatnog cijeđenja. Kao da s ljubavlju njeguje sir, Zajec uzima sve bitno iz magme Novakovih voda, i poput čuvara strpljivo pretvara te naboje u škrtu raskoš nove scenske muke. U valove tog odgovornog puta, redateljica Dora Ruždjak Podolski bacila se s uzbudljivom prtljagom čistih nagona i rafiniranih alata racionalnog. I s fatalističkim povjerenjem u glumce (povjerenje su joj zekaemovci nesebično i fanatično uzvratili) koji su iznijeli razornu vrućicu dječje kirurgije uklanjanja ožiljaka. Pokušaja ljekovitog pomazanja brazgotina kakve neravnopravne životne bitke utiskuju još na onim prvim nevinim koracima djetinjstva. Svaka nota bajkovite oporosti u međimurskom jeziku i soundtracku (gotovo da je prostorno oblikovana glazba Stanka Kovačića koji i uživo, iz kutka stagea, bdije svojim instrumentima nad zemljanim dušama) redateljici je poslužila kao zrelo, matematički kauzalno o a opet ogoljeno emotivno prikazanje. U žarištu se uzdiže blatni improvizirani kokošinjac poput nekog svevremenskog Stonehengea (izvrsna vizija scenografa Stefana Katunara); ljudi od zemlje skidaju i navlače ljušture svakodnevnog i mitskog (samozatajno kroz vrijeme, koje kao da stoji, putuje kostimografija Doris Kristić) a ne mijenjaju se, jer čežnje su im vjekovima iste. Kao i tjeskobe, mržnje i škrti proplamsaji ljubavi. Padaju i nastaju režimi i idelogije, kolektivi žderu pojedince, ali sve to Dora Ruždjak orkestrira na rubovima komadića crne zemlje na kojoj se skutriše ubogi. Oko njih se, negdje vani, upravo urušavaju megamarketi najnovije ljudske pohlepe, a oni pokušavaju izdržati makar još jednu rundu bez krvavog nokauta. Rundu oprosta. I najmračnije manifestacije demona, poput pedofilskog terora, obiteljskog sadizma ili rasne i spolne netrpeljivosti, redateljica iznosi stišano (znalački doprinos koreografije Petre Hrašćanec) bez doslovnog naturalizma. Ne zato da bi zlo umanjila, nego da bi zorno predočila koliko su mikronski tanke opne između sramežljive pohrane dobra i raspomamljenog egzaltiranog zla. Počevši od dječački osjetljivih istraživački nosećih rola Adriana Pezdirca i Dade Ćosića, do majčinskih i pramajčinskih instinktivnih ponuda Doris Šarić Kukuljice i Urše Raukar, te doslovce svih herojski izloženih lica (Pjer Meničanin, Milica Manojlović, Nataša Dorčić, Mia Biondić, Dora Polić Vitez, Suzana Nikolić, Barbara Prpić, Nadežda Perišić Radović, Damir Šaban, Danijel Ljuboja, Zoran Čubrilo, Jasmin Telalović, Mateo Videk), ovaj ansambl je zagazio u veličanstvenu misiju rastakanja društvenih poživinčenosti. Kad se na kraju, uz tužnu međimursku uspavanku (… „ti si meni po serdini srca, kak v črljeni jabuki koščica…“) dječaci Matija i Franjo rastaju na suprotnim krajevima života i smrti, a Dina se vraća Matiji, nada krhka poput močvarne trske, zatreperi u gledalištu. Svakome tko je makar i jedan dan imao nekoga usred srca, kozmička su prostranstva otvorena. Zadužili su nas zekaemovci, napojili eliksirom vječnosti za hiljadu života. Nikada im nećemo moći vratiti dugove.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized