Monthly Archives: Svibanj 2017

ADAMOVO REBRO

Ništa nas nije moglo pripremiti za priču Dnevnika Nove TV, emitiranu u nedjelju. Ništa nije moglo obraniti naša srca da se ne raspadnu u paramparčad. Priča je smještena u Gradište, selo pored Županje. U kadru je dom obitelji Kadić, svečano i brižno postavljen stol, raspelo na zidu… Majka Slavica još jednom dotjeruje odijelo svoga jedanaestogodišnjeg Adama, uskoro prvopričesnika ako bog da, i ako boga ima. Grle se mama i sin nježno, a Adam stigne i šeretski namigivati kamerama. „U crkvu su ipak krenuli s grčem…“, kaže novinarka u off-u. Nešto je naopako kad ljudi vjeru nose s grčem u želucu. Biće da je vjera galaksijama udaljena između istinskih bogobojaznih ljudi kao što je Slavica i onih pohlepom i ideologijom pošemerenih inkvizitorskih kumira – koji na Slavičinu vjeru pljuju poput oholih pomazanika.

Podsjećam o čemu je riječ: upravo je Nova TV (subotnji Dnevnik, 29.04.) prva u javnost odgovorno razvalila priču o župniku lažnom evanđelistu koji Adama i još dvojicu dječaka, kao djecu s posebnim potrebama, odbija pričestiti zajedno s ostalim klincima. Uzimajući si prerogative nedostojne boga i čovjeka, ta popovska budala (ako nekoga zanima njegovo nedostojno ime, neka gugla) je amenovala strašnu diskriminacijsku gestu. Pljunio je nesvetu vodicu na širom otvorene duše jedne brižne i ponosne žene i njezina jedinstvenog sina. U Slavice je vjera očigledno neokaljana kao i njena majčinska borbenost za jednakost svih pred bogom. Ako boga i dalje ima. Podijelila je svoju muku i zebnju s medijima. I hrabro, a strepeći, sutradan povela Adama u hram gdje stoluje ona vucibatina od pastira. Iako se inkvizitorski pješadinac odjednom pokazao milostivim pa je i „drukčijima“ dopustio da prime prvu pričest, i dalje je, podlački perući ruke, faktički ustrajao u svom križarskom pohodu poniženja. Kamere Nove TV sve su zorno dokumentirale.

„U usta, u usta“, nestrpljivo je siktao, gurajući hostiju pred Adama.

Samosvojan, jedan i jedini, Adam je niječno vrtio glavicom i pružao dlanove. On je naumio znamen pričesti prvo uzeti u ruke, dotaknuti to simboličko tijelo Kristovo dlanovima, zavoljeti ga i odnjegovati tamo, prije negoli ga sam, po svojoj volji, prinese ustima.

„Dajte mu u ruku…“, šaputala je majka Slavica, boreći se za dignitet svoga sina.

„Stvaraš gužvu i meni i…“, jamrao je dalje onaj nevoljnik u mantiji, prkoseći nebesima.

Adam je nasmiješeno odnio hostiju na dlanu, i sam ju je progutao, kad je odlučio da je vrijeme.

Žučnik je nastavio s oltara rasipati žuč. „Proneo me opet kroz misu da sam nikakva majka, ali dobro, to ide njemu na dušu“, rekla je trpko ali uznosito Slavica, dok su kamere bilježile.

I, gle, nema ispred tamošnje crkve u Gradištu niti jednoga bundžije, nema šatora ni plinskih boca, ni ustašoidnih pjesama gratis. Niti će se itko od raspomamljenih katolibana pojaviti s transparentima pod kaptolskim palačama. Bagra je zauzeta istjerivanjem Sotone iz teatarskih utočišta. Bagra nema vremena zaviriti u čista srca slična Adamovom i njegove majke. Osim mlakih nemuštih trtljanja o tome kako je rečeni farizej „malo starijih nazora, inače je radišan i vrijedan…“, nisu se bitnije oglasili ni grimizni šefovi priučenog egzorcista iz trećerazrednog ešalona. Ne, neće biti kardinalskih enciklika u ime zaštite drugih, slabih i drukčijih. Neće jer sa svojih pohlepnih oltarskih odnarođenih visina nisu u stanju pojmiti da su Adam i njegova majka Slavica oltar sam po sebi. Niti će ikada shvatiti koliko bismo svi skupa bili bliži spasenju da smo nastajali iz rebara sličnih Adamovim.

 

Komentiraj

Filed under Uncategorized