Monthly Archives: Rujan 2017

DECO, DECOOOO!

Svi znamo onog kultnog dedu iz Šijanove turobnosmiješne epske pjesme. Sjećate se, dakako, galamdžijskog luzera iz filma „Ko to tamo peva“, koji, braneći njivu od istih takvih luzera kao što je i sam, zapomaže: „Deco, decoooo…!“ Dozivajući sinove da zapriječe put raspadajućem autobusu. Jeka Šijanovog čiče možda na prvu i jest urnebesno komična, ali na našim balkanskim prostorima ima soundtrack beznađa. Više zvuči kao krik nemoći, kao zavijanje prestrašenih jedinki u borbi za grumen zemlje, dostojanstva, ljubavi i nade. Očevi i djeca na tom se Šijanovom ubogom oranju prokleto nadaju da su im vlastiti životi ono jedino na što imaju isključivo pravo. Da ljudskost mora imati milijardu različitih lica pod obrazima. Da će pravo pojedinca na dušu i tijelo jednom valjda prevagnuti na tacni slijepe pravde. A projekti kolektivističkih krdomana jednom zauvijek krepati od neodrživosti. Kako je krenulo, nismo se ni makli s te Šijanove uklete pustopoljine.

Elem, prema nacrtu novog Obiteljskog zakona koji se vari u opskurnim pecarama Hrvatske, moja bračna družica i ja više nismo obitelj. Sudeći prema naci-kriterijima kovača ovog novog diskriminatorskog dosjea, mi imamo gadnu kužnu manu: nemamo djece. Bezobrazluci državnog i paradržavnog brojanja neproduktivnih koitalnih hetero/homo radnji ili prljavih krvnih zrnaca, doista su već notorni. Međutim, ovo je jedan od najprimitivnijih pokušaja da se ozakoni fašistoidna isključivost kao društvena norma. Da se totalitarna pljuvačina drukčijih pretvori u legislativu donešenu u parlamentu (gdje se ionako najavljuju strijeljanja sudaca) i bizarni ispit na pravnim fakultetima budućnosti. Moja žena i ja našli smo se tako u skupini diskriminiranih: bračnih drugova bez potomstva; izvanbračnih zajednica kojima se poništava jednakost s bračnima; istospolnih partnera kojima se znatno sužava i praktički onemogućava usvajanje djece; zlostavljanih žena koje se od zlostavljača neće moći razvesti bez ponižavajuće i duge birokratske evaluacije a sve u cilju spašavanja kulta braka… Niti jedan iole ozbilniji zakon u svijetu koji se bavi problematikom porodičnih odnosa, ne upušta se u definiranje a kamoli propisivanje pojma obitelji. Baš zbog dinamike društvenih, ekonomskih, spolnih, rasnih i rodnih odnosa, zbog izvojevanih novih sloboda, kategorička pravnička definicija obitelji posve je suvišna. Ovdašnji poludjeli epigoni totalitarnih mrakova upravo se drznuše i to učiniti: propisivati podobne uvjete tko smije nositi licencu na zajednicu ljubavi po mjeri društva. Po tim njihovim arijevskim aršinima i Sveta obitelj je tek prezreni perverzni skvot. I kako je u zemlji feudalnog bezakonja i mrzilačke isključivosti posve suvišno tragati za pravničkom logikom, dopuštam si govoriti u krajnje emotivnom diskursu gnjeva: odjebite od moje obitelji! Tko vam je dao pravo da procjenjujete koliko nas je na našoj svakodnevnoj baušteli ljubavi i uzajamnog hrabrenja u vođenju života. Moja draga i ja smo ta najuža svakodnevna obitelj koju grlimo i gledamo joj u zjenice svakoga jutra i sklapamo joj oči svake noći. Ali s nama su i svi oni bližnji, rod najrođeniji i prijatelji najtješnji, veliki i mali, s kojima razmjenjujemo smjehove i suze, pobjede i poraze. Bogati smo djecom u toj našoj golemoj obitelji, ta koliko smo prvih jedinica odžalovali i za prve petice nazdravili, kolike smo već diplome dočekali i kolike sportske medalje o vrat objesili…

Pred nama je još jedan dokaz da je ova zemlja pomahnitala i da ždere svoju djecu, to je evidentno. Nego, pravo je pitanje, kako bi rekao moj prijatelj i kum (s čijom smo kćeri, našim kumčetom, još jednom davno prohodali i njen 18. rođendan uz Let 3 i brkove proletjeli), pravo je pitanje: što je slijedeće? Zakoni o podobnim očima, vjeri, boji kose? Propisane strane ulice za određenu vjeru, rasu, naciju… Novi logori? Srećom, moja nerođena djeca su negdje daleko, van domašaja vaših fašističkih šapa. A ja vas se ne bojim, bagro. Samo kopajte bezdan. Neće vam uspjeti.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

STUDENTSKA GERILA

Bratoubilačko klanje upravo je skončalo. Trupla posijana po blatu. Jedna je tiranija, navodno, pala. Druga se demokracija, navodno, smiješi. Okrvavljene insignije moći Macduff nudi licima ravnodušnog Parlamenta. Tko li će se prvi polakomiti?

Završni su to gorki taktovi „Macbetha“ Williama Shakespearea u tumačenju drčne, odgovorne i zaljubljenički posvećene djece pod brižnim mentorstvom i diskretnim redateljskim nitima Jasmina Novljakovića. Ispitne produkcije 3. godine studija glume i lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku. Nominalno je riječ o propitivanju usvojenih znanja/vještina u kolegijima „Gluma: Igra u žanru“ i „Pokret 6: forma, stil, žanr“, na kojima je uz Novljakovića radio i vrstan pedagoško-suradnički tim: Goran Grgić, Saša Anočić, Danijela Pintarić, Selena Andrić, Alen Čelić, Nenad Pavlović. No, ova je produkcija i neoboriv dokaz magičnog komadića performerstva isključivo kovanog od ljudskih resursa, s nekoliko rekvizita i obiljem vizije. Komad mokre sklupčane krpe stravično će odjeknuti kao hropac umorenih potomaka – jer ima jeku u nefingiranom studentskom htijenju. Nema te hollywoodske produkcije koja bi nadomjestila sve one iskre iskrenosti koje su nam Novljakovićevi studenti nesebično pružili u izvedbi. Njih devet: Marijan Josipović (Macbeth), Antonia Mrkonjić (Lady Macbeth), Zdenka Šustić, Josipa Oršolić, Katarina Šestić, Lovorka Trdin (Vještice), Gabrijel Perić (Duncan), Marko Capor (Banquo) i Lino Brozić (Macduff), igrali su nošeni vjerom u ljepotu svog poslanja i moći kazališne mišolovke, gdje bivaju kažnjene sve nepravde ovoga svijeta.

Kao u nekakvom praklupku kozmičke pustoši (izvrsni su raspadnuti kostimi Jasminke Petek Krapljan), Novljaković i njegova družina počinju izdemoniranu Shakespeareovu priču. Mračnu kroniku u kojoj se likvidacije odvijaju (publika je postavljena u svojevrsnu skupštinsku poziciju) pred flegmatičnim predstavničkim tijelima. Parlamenti su danas jalove klupe ciničkih potpisa na alibijima predatorskih trumpoida. O tome govori ovaj „Macbeth“, rađen iz djetinje žudnje za nepristajanjem na stanje stvari. Jako je važno da će predstava kao repertoarna produckija ići na sceni GK „Joza Ivakić“ u Vinkovcima te imati svoj zasluženi život.

Načinom društvenog angažmana a ne tek pukim ispunjavanjem propisanih kvota, ovakvim predstavama UAOS pred mlade ljude iznosi zrele ispite ljudskosti. Ohrabruje u njima zabrinutost za budućnost devastiranog društva, generira njihovu socijalnu osjetljivost i njeguje gerilske klice otpora zlu, bešćutnosti ili apatiji. Najkraće: ovo nije povod za ocjenu u indeksu, ovo je ogroman estetski i etički korak do certifikata osviještenog hrabrog individualca. U zemlji masakriranog obrazovanja to je fakat podvig.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura