ISTJERIVAČI NAŠIH DEMONA

Naprosto je zadivljujuća luđačka vjera kojom je Dalibor Matanić okupio svoju malu gerilu. Povevši ih u misiju zvanu „Egzorcizam“, s ciljem istjerivanja na čistac onog najsotonskijeg na dnu našeg poživinčenog društva. Pritom to demonsko naizgled djeluje kao žanrovska fikcija a zapravo je mučan dokument stvarnosti. Staro je pravilo da su se pod kožom žanrovskog filma često rađale najozbilnije analize društvene patologije. Majstori poput Matanića, vrhunski koristeći žanrovske alate, znaju raspaliti daleko bolnije kritičke udarce po gnjecavom obrazu degeneriranih društvenih postulata jedne zajednice, nego mnogi razvikanji filmovi s proklamiranom političkom etiketom.

Kao u „Ćaći“ svojedobno, i u „Egzorcizmu“ Matanića zanima onaj porodični horor. Užas koji se unutar obiteljskih zidova mete pod tepihe i gura na memljiva dna rijetko otvarajućih ladica. Žestokim, sirovo nepoliranim kadrovima „iz ruke“ (metajeziva je i psihološki razorna kamera Davida Oguića i Danka Vučinovića), izuzev nekoliko dnevnih, lažno uljuljkujućih scena površinskog Vodnjana, Matanić neprikosnoveno ponire u podrumsku tamu sestara Artuković. Starija Vera (Helena Minić Matanić) fanatična je vjernica, autoritativna tvrdokorna žena osušenih emocija. Mlađa Maša (Nika Ivančić) slobodna je raskriljena duha, sapete seksualnosti i fragilnih osjećaja. Vera je uvjerena da se u sestru uselio đavo i kani ga otamo istjerati svim sredstvima, ne bi li se duše njihove vratile u ustaljeni čemerni poredak. Međutim, unutar koordinata nominalne priče zakopani su gusti slojevi jednog ljudskog egzercira, lica i naličja postupaka, tlapnji, nada i rezignacije. Majstorskim rafalima obrata izvanjske ekspresije i unutarnjeg filigranski profiliranog svijeta (uz pomoć sjajne dramaturgije zvuka Alena i Nenada Sinkauza, montaže Tomislava Pavlića, kostimografije Desanke Janković i maske Sanje Rivić) Matanić suvereno istjeruje nataložene demone klaustrofobične zajednice u kakvu se Hrvatska prometnula. U bljeskovitim trenucima priče tako niču crkveno licemjerje i paradržavna okupacija sekularnog društva, pedofilija, incest i obiteljsko nasilje, instrumentalizirani mediji, fašizam i pohlepa… „Cijelo društvo treba pročišćenje i tad se brišu formalne granice religije i ateizma i čovjek počinje djelovati po najvišim principima ne bi li pobijedio sotonu. Zanimljivo je da oba svijeta kad posegnu u ono najplemenitije u njima, mogu pobijediti iskonsko zlo“, kaže Matanić, opisujući beskompromisnu avanturu „Egzorcizma“. On i njegova hrabra, manijakalna, ludička gerilska performerska šestorka (Nika Ivančić, Helena Minić Matanić, Senka Bulić, Lana Gojak, Janko Popović Volarić i Marko Braić) koja herojski igra kao da im sudnji dan prijeti, upustili su se u (ne)moguću misiju katarzičnog čišćenja naših najcrnjih čireva.

Naposljetku, valja istaknuti još jednu važnu društvenu činjenicu ovog projekta. Matanićeva družina moćan je kontraudar u letargično prepuštanje nečinjenju, onom vladajućem mazohistički jalovom spleenu prema kojem se u stvaranje nekog dobra kreće tek kad se država umilostivi i dodijeli sredstva. U vrijeme rada na predstavi „Egzorcizam“ u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula (u listopadu 2016.), oni su naprosto goleme zalihe svoje energije, žudnji, traganja za dobrim, uložili u još jedan medij. Stvorivši film praktički bez para. S džinovskim srcem u mislima. Herojski, nema šta.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s