Category Archives: Ekologija

GRADITELJI ODRŽIVE DRŽAVE

Zaista je nebitno kolika je država. Jer, država su ljudi. Na tri kvadrata ili milijune kvadratnih kilometara, posve je nevažno. Bitan je materijal od kojega je izgrađena. A najnosiviji, najgrađevniji materijal jeste čovjek sam. Zato je u jednoj karlovačkoj kućici od 300 starih automobilskih guma više sadržaja, volje, energije, vizije i želje za budućnošću nego što je ova država u stanju i zamisliti. Projekt o kojem pišem, nastaje već nekoliko godina u zdušnom neimarskom žaru udruge Eko Pan iz Karlovca. Umjesto da završe na otpadu i otamo truju našu sutrašnjicu, islužene gume poslužile su kao materijal za održivu ekološku kućicu (earthship house), prvu na našim prostorima. Kuća bi prije zime trebala pod krov, ispunjavajući svoju misiju dokazivanja da se od odbačenih materijala itekako može sagraditi mjesto za život.
“Istina, ovo nije stambena zgrada već pokazni poligon kako se i na drugi način mogu graditi kuće. Zemlja se stavlja u gume i sabija se, a gume se slažu u riblju kost, kao kod gradnje zgrade ciglama. Također, zemlja se stavlja i u prazan prostor i također sabija. Tri strane zgrade su ukopane u zemlju, odnosno postavljen je svojevrstan temelj, a četvrta je strana južna. Trenutno postavljamo hidroizolaciju, a prije zime se nadamo kako ćemo ju staviti pod krov. Odnosno, organizirat ćemo radionicu postavljanja zelenog krova koji je sjajna izolacija”, kaže Valentina Mesarić iz udruge Eko Pan, objašnjavajući princip izgradnje takve kuće.
Iz konstrukcije udruge lako se čita osnovna vodilja: umjesto gramzive destrukcije koja se poput otrova širi venama današnjeg predatorskog svijeta, uzidati čovjeka u spokoj komadića zemlje predovoljnog za njegove potrebe.
Ideja o earthshipu započela je još 2011. kada je udruga kupila zemlju u Šćulcu. Prvo su iskrčili teren te iskopali rupu za “temelj” buduće kućice. Iduće, 2012. godine su na red došli zidovi, a u godini trećoj ide konstrukcija. Uz sve te zidarske poslove na svojoj su “baušteli” dali apsolutno povjerenje onome što zemlja rađa, samo ako joj pristupimo s povjerenjem a ne s uništenjem osvajača. “Budući da primjenjujemo princip permakulture, sadimo šumski vrt, također imamo i voćnjak. Zapravo, primjenjujemo permakulturne principe prema zonama. Ondje smo ljetos napravili i spiralni vrt sa začinskim biljem i povišene gredice. Želimo isprobati sve tehnike koje su suprotne konvencionalnima, a da bismo u tome uspjeli, pomažu nam volonteri iz cijelog svijeta”, zadovoljno ističe Valentina Mesarić.
Ljeto koje upravo nestaje pred nama, u Eko Panu su iskoristili za organiziranje međunarodnog volonterskog kampa (12. do 28. kolovoza) u kojem su radili volonteri iz Belgije, Francuske, Španjolske, Italije, Ukrajine, Turske i Hrvatske.
Po svemu sudeći, Ekopanovci kao entuzijasti i hrabri borci za doličnu sutrašnjicu, su idealni stanovnici, oni koji će iznijeti državu održivog razvoja kakvu predviđa Mirela Holy. Kako već pratimo, bivša, brutalno odstranjena ministrica ekologije, punom parom radi na osnutku političke stranke temeljene na održivom razvoju s ljudskim pravima, gospodarskom razvoju i zaštitom okoliša. Možda se jednom i probudimo na takvom komadiću ljudskosti, zato sanjati nikako ne smijemo prestajati.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Ekologija

SKRADINSKE LEKCIJE (NE)NASILJA

“Neću, pusti meee! Nastavnice, Vedran me gnjaviiii!” zapomagala je djevojčica sa svoga ručnika, a dugokosi dječarac uporno ju je pokušavao odvući u zelenu vodu Krke.
“Vedrane, ostavi Ivanu na miru, lijepo ti je rekla da neće u vodu!” podviknula je nastavnica, odloživši novine.
“Ali, kad cura kaže ‘ne’, to uvijek znači ‘da’!” iscerio se mudrijaš i opet spopao malu za obje noge, pa ju svojski povukao.
“Ne, Vedrane, zapamti jednom zauvijek da je ‘ne’ uvijek ‘ne’!” sad se nastavnica dogegala do klipana, odvojila ga od male i očitala mu lekciju: “To su muške gluposti iza kojih često dođe pravo nasilje!”
Dečko je ozbiljno zakimao glavom i skočio u vodu. Je li potencijalna majušna klica brutalnosti tu zauvijek ugašena, da li je ovo nevino ljetno jutro bilo dovoljno da maloga čovjeka usmjeri na pravi put, pokazat će vrijeme. Ali korpulentna nastavnica, očito nekadašnja plivačica, potrudila se da ispuni svoju plemenitu odgojnu misiju. Naoko usputno, u neobaveznoj sceni dječje igre, izrekla je nekoliko važnih riječi o dobru i zlu. Inače, bilo je poučno promatrati skupinu klinaca iz neke kontinentalne škole plivanja kako već od ranog jutra hrle na skradinsku plažu. Osim cike i razonode, nastavnici su onim slabijim plivačima i neplivačima pružali poduku svladavanja straha od vode, kao i vještinu življenja. Obje poduke (koliko smo mi ostali slučajni turisti mogli iz prikrajka kibicirati) ti su pedagozi obavljali s golemom količinom strpljenja, povjerenja i ljubavi.
“Ako mlad čovjek ima okolinu u koju se može ugledati, neće zastraniti u devedeset posto slučajeva. No, ako je osoba koja je u formiranju okružena negativnim stavovima, a ujedno ne zna što bi sa sobom, često se okreću problematičnim skupinama, da bi iskazali pripadnost”, kaže Sanja Vuković-Čović, direktorica PRONI Centra za socijalno podučavanje koji trenutno provodi projekt radionica za mlade pod egidom: NASILJE? NE HVALA! “Stalno se spominju floskule poput mladi su naša budućnost, a ne radimo na njihovoj sadašnjosti”, ističe Irena Mikulić, koordinatorica treninga u PRONI-ju. Zaista, nikad previše ulaganja u zdravo podizanje krhkog mladog bića.
Na skradinskim plažama vidio sam i suprotan primjer – demonstraciju sirove nezrelosti sjedokosog tipa. Plivajući prema obali, spazio sam tog neodgovornog morona kako se doklatario, ugazio u plićak, dopušio cigaretu i opušak hitnuo u djevičansku vodu. Naočigled djece. Zatim je mrcina otišla. Nasilno iživljena nad prirodom. Krka je sve to podnijela stoičkim mirom.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

LIČANKE ZA SHAKESPEAREA

Shakespeare se odnekud zadovoljno smješka. Ličanke iz Prospera baš su junakinje njegova kalibra: mudre, poduzetne, vješte, drčne a tankoćutne, odlučne pred izazovima svijeta. Njih ni oluje ne mogu pomesti. Iz Gračaca, svoga rubnog kutka stvarnosti, pletu čvrste petlje kao mala otporna sidra za globalne izazove. Udruga Prospero nosi ime Shakespeareova čarobnjaka iz bardove testamentarne drame “Oluja”. Vladara koji je iskustveno osjetio koliko su bijedna šarlatanska prikazanja (posebno kad dolaze pod palicama slijepe moći) a kakvim vječnim sjajem odiše i najmanji atom čistog stvaralaštva. Stvarati produkte žilave mašte koji imaju i nesumnjivu praktičnu vrijednost, a usred opustošenog ličkog područja, zaista je hvalevrijedno. Puno vjere u vlastite mogućnosti. Prosperovke nemaju vremena misliti o tome hoće li ova država ikada imati pravu šifru za oživljavanje Like i drugih ubavih a zamrlih krajeva. Prosperovke same stvaraju život, proizvode upotrebne lijepe komade vlastitog identiteta. Čak i od otpadnog materijala koji, inače, zagađuje svijet.

Udruzi Prospero sjajno je priznanje stiglo na prošlom Startup Weekendu (16.-18. studenog) održanom na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, hrvatskom doprinosu globalnog trenda razvijanja poslovnih ideja i poduzetničkih vještina. Kroz 54 sata 11 timova je radilo na svojim idejama, da bi ih prezentirali sucima. Prosperovke su odnijele pobjedu svojim originalnim proizvodom – Torbakom, cekerom od recikliranih najlon vrećica. Tako su se našle među 138 država koje imaju šansu ući u uži izbor za Global Startup Battle u Rio de Janeiru. No, potrebno je i daljnje glasanje (traje do 27. studenog), na FB stranici Startup Weekend, pa ne budimo lijeni, podržimo Prosperovke.

“Ceker od recikliranih vrećica nije prvi nagrađeni proizvod kojega su izradile naše žene. U našoj keramičkoj radionici nastala je ‘Hrvatska ovčica’, izvorni hrvatski, lički suvenir. Osim keramičke i tkalačke radionice, imamo i edukaciju filcanja vune te izradu predmeta od vune i konca. Važno nam je učiti nove vještine jer osim što se družimo i odmorimo od svakodnevnih briga, učinimo i ovako nešto lijepo i korisno”, kaže Slavica Iličić, predsjednica udruge koja ima četrdesetak članica.

Robusno-nježnim Ovčicama svakako bih dodao i figuru Čiče Ličanina (posjetite stranicu http://www.udruga-prospero.hr. i uvjerite se), kao sjajne dokaze da rukotvorina, suvenir mogu biti miljama udaljeni od kiča, imati vlastoručni potpis podneblja. “Unapređenje položaja žena i izgradnja civilnog društva putem savjetovanja i edukacija” te “osnaživanje i aktivnost žena za dobrobit obitelji i zajednice”, zabilježeni su kao vizija i misija Prosperovki. I nema toga što će ih zaustaviti u tom željeznom naumu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

VRT NJEGOVANE SREĆE

“Mnogo puta došlo mi je da spavam na krovu. Zvijezde nad glavom zvuče prilično dobro”, zaneseno priča Boris a njegov prijatelj Vedran kaže: “Nedavno sam i ispit spremao učeći među cvijećem”. Njih dvojica i Nenad, kao treći nerazdvojni frend iz jednog trešnjevačkog nebodera, ne dangube vrijeme u favelama oko svoga kvarta. Oni ne odlaze u divlje nasilne ekspedicije do Zapruđa i Utrina, ne šoraju slabe po ulicama, ne dilaju drogu i ne fiksaju se besciljno. Njihov mali gang of three uzgaja sjeme dobrog života i uživa u svakom listiću na krovu 15-erokatnice u Susedgradskoj – iz njihove sretne vizure nedvojbeno krovu Svijeta. Dečki su i prije obožavali zapuštenu terasu na vrhu, maštali su o tome što i kako napraviti s tim prostorom na dobrobit svih stanara, a onda se u tu zagrebačku zgradu doselio Stjepan Škrinjarić i kao nekakav zen-guru iz bajke, posadio prve klice…

U mrkom obilju katastrofičnih priča, depre i gubitništva, fantastično je zamirisala priča iz subotnjih Nekretnina, priloga u Jutarnjem listu. Mala, prividno nevažna (u konkurenciji žestokih tema političko-ekonomske bijede, domaće i svjetske) a bogata poput starozavjetne mudrosti. Prije svega pokazuje i dokazuje po milijuniti put da je uređenje, spokoj vlastitog praga ono što daje snagu za opstanak. Da je građanska svakodnevna volja da raskrče džunglu nevolje na stubištu svoje zgrade, onaj najžilaviji korijen, predujam za napredak društva. I da te oaze nikako ne moraju biti fatamorgane poput hrđave države. Umjesto smrknutih oborenih pogleda u ispljuvanom liftu, umjesto trulih terasa i podrumskih šupa za samoubojstva, moguće je posaditi želju vitalnosti. Ona će uvijek donijeti plodove, možda majušne i neugledne, ali pune dobrog nektara.

“Kad sam doselio na zadnji kat shvatio sam da je preko puta moga stana terasa koja je posve prazna, a prostor je naprosto mamio da se nešto učini s njim. Prvo sam posadio penjačice, a potom bambuse i razno bilje…”, priča Stjepan, volterovski vođa ove zgrade: “To me koštalo desetak tisuća eura, ali mislim da je vrijedilo. Svi koji vide našu terasu oduševljeni su, mladi ljudi dolaze i druže se, uživaju u mirisu biljaka, pomažu sa zalijevanjem i dopremanjem novog bilja. Želim da svi uživamo na našem krovu.” A tamo gore, niču ruže, brusnice, bosiljak, maslina, oleandar, ružmarin, cherry paradajzići… Svakodnevno je netko zadužen da uzme šmrk u ruke i zalije tu bašću ni na nebu ni na zemlji. Stjepanovi mladi sljedbenici kažu da budu tužni kad neka biljka ne uspije, ali i to je život. “Mama me nekad pošalje po koji listić peršina, a činjenica da on raste na zgradi nas oduševljava. Pa tko to još ima?!” ushićen je Boris, jedan od mladih pionira održivog razvoja. Začinskih ideja ovim vrednicama nikada ne manjka. Iako se slažu da su im zvijezde najljepše osvjetljenje, planiraju gore provesti i struju, pa da mogu gledati filmove na otvorenom. Nekako vjeruješ da nema te kataklizme koja bi pokorila Stjepanov neboder. Uvijek će se naći koja preživjela maslina ili papričica. Raj je ponekad doista nadohvat ruke i počinje već na petnaestom katu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

HULK PROTIV ZELENIH

Dan je bio sunčan i ugodan za igru. Prvi potpredsjednik Vlade opušteno se brijao u svom kupatilu. Uvijek britvom, kao i svi pravi momci. Električni aparati, žileti s kolagenom, trice i kučine, to samo mlakonje i amaterčine koriste. Strug, strug, britva je poslušno išla gore-dolje po markantnoj bradi predpremijera. Zagreb prazan, svi su ionako na Jadranu kojeg će, ako Bog da i sreća junačka, ubrzo progutati korisne naslage ugljenog prosperiteta. I baš kad se ministar gospodarstva alias PPV potegao za nos da bi proveo britvu kud treba, iz njegova mobitela odjekne čardaš a na ekranu se ukaže pomoćnikova faca.

“Reci…”, gnjevno je zagunđao.

Popizdio bi kad ga smetaju dok se brije.

“Šefe, morate pod hitno vidjeti ovaj video… Šaljem vam odmah!”

“Slušaj, ne zanimaju me nikakve perverzije…!”

“Ne, ne, vidjet ćete… Oni iz Zelene akcije, opet lažiraju!”

“Šalji, jebote, šta čekaš!”

Zvizzz! Dok si rekao Plomin C, na ekranu se ukazao prizor nekog sjedokosog tipa u odijelu kako sjedniči na konferenciji, a glas u off-u uljudno odgovara: “Imali ste pitanja o ostalim elektranama u Istočnoj Europi, te o našim planovima. Trenutno nemamo plan investirati u nove elektrane na ugljen u Istočnoj Europi. Zatim je bilo pitanje o Plominu C. Trenutno nemamo investicijski plan – Capex plan – vezan uz Plomin C. Nadam se da sam odgovorio na sva vaša pitanja.”

“O, majku vam pokvarenu, sad još i filmiće poturate!” mlatnuo je ministar šakom po zdjelici s pjenom, izbečivši se u vlastiti odraz.

U tom trenutku, njegovim se licem i ramenima razlije nezdrava zelena boja, a potkošulja i donji dio pidžame rasparaju se u nanosekundi. Kao da je neka džinovska pumpa stala pumpati predpremijerovo tijelo, jer ogromne kvrge samo izđikljaše iz udova.

“Aaaargggghhhhh!” zaurlalo je neko drugo biće iz nutrine a ministrova izmutirana pleća sunu do plafona. I razbiše u paramparčad lamperiju od finske jelovine.

Šaketina veća od lavaboa, zabije se u ogledalo i staklo se rasprsne u milijun komadića.

“Radimire…”, zakucala je brižna supruga s druge strane vrata. “Jel ti dobro?”

Nema, naravno još pouzdanih dokaza da predpremijer Radimir Čačić pati od sličnih simpotoma kao ubogi Hulk, sve su to nagađanja javnosti. Ali da odmah pozeleni od muke na svaku laž, to je evidentno.

Evo, čovjek sav ushićen zbog plodova svoga 24-satnog šljakanja za dobrobit zajednice, obzani: “Njemačke, francuske, talijanske, korejske i da ne nabrajam dalje, tvrtke žele sudjelovati u projektu izgradnje Plomina C. Ukupno, dosad se javilo 45 ponuđača, među kojima su najveće svjetske kompanije”, kad ustane Zelena akcija i digne mu tlak. Ono, ako ministar Hulk u kamere veli da je njemački RWE jedan od ponuditelja koji je zainteresiran, odnosno koji je poslao ponudu za gradnju novog bloka termoelektrane Plomin C, onda je to basta. Sveto pismo. I šta sad tu palamude iz neke Zelene akcije i lansiraju film u kojem predstavnici dotične kompanije tvrde kako nisu ugljen sisali pa da sudjeluju u pomoru stanovnika Labinštine.

“Lažu!” prezrivo otpuhuje Hulk na najnoviju zavjeru besposlenih ekologa. Zaista, umjesto da mu podmeću kukavičja jaja, zašto Zeleni ne razmisle o tome da Hulka učlane u svoje redove. Čim opet bude mutirao.

Komentiraj

Filed under Ekologija, Politika

SKIDANJE DO KRAJA

“Ne trebam seks, Vlada me jebe svaki dan”, pisalo je na majici snimatelja jedne domaće privatne televizije. Čovjek je 2009. kamerom pratio sjednicu Vlade pod predsjedanjem Jadranke Kosor i naravno da se hadezeovski trust obeznanio. Pogotovo premijerka-kaćiperka, glumstveno cmizdrava a realno neosjetljivija od gojzerice za naftne platforme. Uvrijeđena primadona na kraju je sjednice “apelirala na urednike medija da njihovi djelatnici neprimjerenim ponašanjem ne vrijeđaju instituciju Vlade.” To što je gramziva banda srozala istu tu instituciju u blato i niže, to nema veze. Uglavnom, snimatelj je, zbog majice davno kupljene u Las Vegasu, već sutradan ekspresno dobio otkaz. Premijerka i društvo kleli su se u dijamantne broševe i blindirane beemveje da oni nemaju ništa s odmazdom. Privatna televizija, privatne pare, reći će lakonski promatrači, tvrtkino je pravo da obriše zaposlenike svučenim majicama, kad god se sjeti. Okej, a što ćemo s javnom kućom? Ne bi li u studijima Hrvatske televizije sloboda govora morala imati na raspolaganju najbogatiji svjetlosni park? Ne bi li svi tamošnji reflektori trebali osvijetliti pojedinca dok se demokratski bori za svoje stavove? Ako ste na prethodna pitanja zaokružili odgovore DA, onda ste nepopravljivi naivci, dragi moji čitatelji. Kao što je to bio i Leonardo Marčac, aktivist udruge Naša zemlja. No, krenimo redom, priča je poučna i pokazna za svu moralnu bijedu recentne Hrvatske. U utorak, 26. lipnja, čini se, završena je sedmogodišnja borba između uvoznih korporativnih interesa i interesa lokalne zajednice malenog istarskog mjesta Potpićana. Nakon što je još u travnju od Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja dobila uporabnu dozvolu, danska tvornica kamene vune Rockwool svečano je otvorena uz tehno performans. Eelco van Heel, predsjednik Uprave Rockwool Grupe, Bo Erik Weber, danski veleposlanik u Hrvatskoj, ministar graditeljstva i prostornog uređenja Ivan Vrdoljak te zamjenik direktora HUP-a Bernard Jakelić, istovremeno su pritisnuli četiri ikone na iPadu. Ikone predstavljaju 4 osnovne karakteristike i temeljne vrijednosti kamene vune – protupožarnost, održivost, zaštitu od buke i dugotrajnost. Zanimljivo, ikona zagađenja nije ugrađena. Progres dosta prezrivo gleda na histeriziranje ekoloških udruga i stanovnika tamo neke istarske pripizdine. Vlasnici Rockwoola ističu da je tvornica pod stalnim nadzorom inspekcijskih službi i da radi u skladu s vrlo strogim nacionalnim propisima, poštujući visoke standarde zaštite okoliša i ljudskoga zdravlja. U svakom slučaju, udrugama građana predstoji borba i uloga stalnog kontrolora tvorničkom biznisu. Ali bezočno je kako se bez imalo pardona licemjerna HTV svrstala u korporativne poluge. Možemo samo zamisliti kojih će sve trikova biti nakon što se izglasa da saborska većina bira HTV upravu. Elem, u pulskom studiju HTV-a na spomenuti su povijesni dan Rockwoolovog trijumfa naumili pozvati dvije sukobljene strane (jer se na Katedrali duha gaji čisti oltar objektivnog novinarstva), uz direktno uključenje u središnji Dnevnik. Tako su se pojavili predsjednik Uprave Rockwool Grupe Eelco van Heel, čovjek u bezličnom poslovnom odijelu i Leonardo Marčac iz Naše zemlje. Ali, ne lezi vraže, Marčac je imao majicu s natpisom “Ubija me Rockwool”. Tada je glasnogovornica tvrtke graknula da ili nek se obnaži a lažljivu majicu podere, spali, ili baci mačkama, ili ništa od sudjelovanja u kontrasučeljavanjima pred nacijom. Tvrdi i ponosni Marčac, striptiz je naravno odbio. Urednica pulskog studija se, dakako, složila s PR-ovicom i rekla da riječ “ubijanje” ne može pred kamere HTV-a. To da mogu daleko gori prizori mržnje, vjerojatno se nije dosjetila. Naposljetku, kao deus ex machina, kao posljednji ljigež pod cipelama moćnog kapitala, javila se telefonom urednica Dnevnika lično. I naložila da se riješe udava s majicom. Tako je prostor očišćen, a Van Heel je mogao nepristrano izreklamirati čija majka crnu vunu prede.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

RECIKLAŽNO DVORIŠTE

Krhka, žilava Mirela Holy kao da dolazi iz starih crno-bijelih filmova Franka Capre. Mala, velika žena od one sorte čije poštenje graniči s naivom a borba za socijalnu pravdu s romantikom. I baš zbog tih “nelogičnih” kombinacija u karakteru, takvi su junaci bolna kost u grlima kapitalističkog egoizma. Oni jesu uporne burgije i nikad ne prestaju svrdlati u traganju za moralnim rješenjima, ali para vrti brže. Samo je bilo pitanje dana kada će Milanovićeva vlada reciklirati Mirelu i javno je poniziti do statusa klauna na dječjem rođendanu. Od samog konstituiranja Vlade prešutno je ostavljen teren da se Holyn angažman tretira kao kapric razmaženog djeteta. Kuloari po Banskim dvorima isprdavali su se pričama o “maloj iz Addams Family” a žderonje po ministarstvima glasno su podrigivale, smijuljeći se njenim vegetarijanskim akcijama. Ako je okolni folklor bio poluzajebantski, pravo natezanje ušiju jugunaste darkerice odvijalo se smrtno ozbiljno – na sjednicama Vlade i to pred kamerama. Milanović jedva da je stigao slegnuti ramenima dok je prvi potpredsjednik vlade Radimir Čačić onomad oprao malu da gleda svoja posla. Problem je što je Mirela Holy kao ministrica zaštite okoliša i prirode smatrala da njen posao (plaćen novcima poreznih obveznika) baš i jest u tome da gleda svoja posla. Odnosno da preturi zemlju ne bi li riješila đubre u svom resoru. A onda i šire. Samo, čini se da PPV Čačić nije to mislio kad joj je javno brisao nos. Od samog starta njezinog mandata bilo je vidljivo da PPV kolegicu Mirelu tretira kao privremenu manekenku a da ona ima drukčiji kurs. Kao što je bilo za očekivati da će ona svojom namjerom da stane na put moćnim lobijima u otpadnom biznisu, ubrzo začuti nimalo pitoreskne prijetnje. “‘Reciklirat ćemo te, baciti u peć i spaliti!’ Da, doslovce takvu poruku dobila sam u pismu čim sam najavila da krećem u radikalne promjene gospodarenja otpadom”, ispričala je sad već bivša ministrica novinarima.

Naravno, njezino hladno procjenjivanje svih ekoloških aspekata oko izgradnje HE Plomin i Ombla, nenasjedanje sirovim korporativnim interesima, nije prošlo nezapaženo u stvarnom tehnomenadžerskom gremiju Vlade. “Mjesecima su se na ministricu Holy radili pritisci oko nezakonitih projekata bivše HDZ-ove vlasti kao što su HE Ombla, Plomin ili projekt Srđ, a koje se sada opet podmeću kao spasonosna rješenja. Ministrica Holy se držala obećanja Kukuriku koalicije o odustajanju od HE Omble te je bila dosljedna u provođenju nove politike koalicije na vlasti prema okolišu”, ističe član građanske inicijative “Srđ je naš” Đuro Capor.

Očito, maloj su napokon odlučili dati po prstima. Starim dobrim nadzornim metodama, ako ne ide drukčije. Holy je lakovjerno uletjela u klopku. Čini se da se doista iz altruističkih pobuda zabrinula za radno mjesto poznanice u HŽ-u i intervenirala, šaljući poruku sa SDP-maila. Hoću reći, takve se stvari sigurno ne rješavaju bezazlenim mailovima. Nego radnim, ucjenjivačkim ručkovima.

Slučaj Holy poučan je iz nekoliko aspekata. Kao prvo, Milanovićeva vlada sve teže podržava privid socijaldemokracije. Na presici povodom predstavljanja novog ministra okoliša Mihaela Zmajlovića, novinari su ga odmah pitali hoće li se odustati od Plomina i Omble. “To morate pitati premijera…”, zbunjeno je prebacio lopticu Zmajlović a Milanović je propentao nešto u stilu: “Pa sad, vidite, ne može se to promatrati crno-bijelo…”

Ali ima tko ne okoliša nego javno odvali gratis pljusku građanskom jadu. Dakako, PPV Čačić, još jednom ponizujući i bivšu ministricu: “Prestanimo se igrati vrtića – da, ide taj Plomin, da, ide ta Ombla!” U brojne postojeće ekološke studije koje dokazuju štetnost gradnje, a rađene su potpuno besplatno, Čačić ne samo da sumnja nego ih indolentno vrijeđa: “Postoje studije koje su profesionalne, a postoje i studije koje se rade besplatno. A čim je nešto besplatno, meni je jako sumnjivo.” Jednim potezom, Čačić je uspio popljuvati tisuće i tisuće volontera koji u ovoj zemlji još vjeruju u rad za opće dobro. Jednom blaziranom rečenicom otpilio je napore stotina civilnih udruga. Zapravo je samo podvukao ono što još neki ne žele vidjeti: mi smo reciklažno dvorište megabiznisu. Hvala PPV-u na iskrenosti.

Komentiraj

Filed under Ekologija, Politika