Category Archives: Fenomeni

BANKA VREMENA I DOBROTE

Znam, zvuči kao utopija. Možda je pulska Banka vremena zasad nevidljivija od zrnca pijeska u pustinji. Možda njene vrijednosti, u paklenom otkucavanju sve brže destrukcije elementarnih društvenih prava, cure stidljivije od drevnih pješčanih satova. Ali, vjerujte mi, neophodna je u ovoj sveopćoj prokletinji. Početni i jedini kapital, ulozi, glavnica, kamate, krediti, jamci, zlatne rezerve – sve je to u novostaroj štedionici sazdano od ljudi. I nema virtualno prebačenih sredstava, sve je odmah vidljivo u realnom vremenu.
Banka vremena “Ura po ura” postoji već drugu godinu, inspirirana sličnim svjetskim primjerima. Riječ je o projektu pulske udruge Gradska radionica u kojem se kroz volonterski rad umjesto novca ulaže vrijeme i razmjenjuje se među članovima. Svatko tko se želi učlaniti donosi određenu količinu osobnog slobodnog vremena i znanja koje je spreman podariti zajednici, a za uzvrat može dobiti jednaku količinu vremena ili određene pomoći nekog drugog. Tako možete svoje vrijeme nesebično investirati u pomoć starijim osobama ili nemoćnima, davati instrukcije, obavljati popravke i sitne kućne poslove, sudjelovati u građanskim inicijativama i slično. Koncept je lokalno orijentiran, na kvartove, naselja i susjedstva. Banka je sazdana na dobrom starom konceptu susjedske solidarnosti, onog diskretnog tkanja neslužbenih zakletvi da je komšija komšiji više od roda najrođenijeg. Znate, ono nekadašnje pravilo željezno da uvijek možete kod komšije ostaviti ključ, skočiti po šalicu šećera ili jaje kad vam slučajno ponestane, ili dodatnu stolicu kad imate porodično slavlje ili po utjehu za prolivene suze. Toga je sve manje a blindirana su vrata sve zatvorenija.
“Kod pokretanja banke vremena obično nije problem u tome kako okupiti ljude, niti ponuda usluga, već je obično problem u tome kako pokrenuti potražnju. Kod nas se većina ljudi upisala jer su željeli nešto dati, a ne zato što su nešto htjeli za uzvrat. To obično nije dobra situacija jer se proces ne miče. Ljudi također teško mijenjaju ukorijenjene navike i zapravo da bi banka vremena funkcionirala treba dosta raditi na poticanju. Mi zato nastojimo naše članove stalno informirati o događanjima i mogućnostima, a također organiziramo redovna okupljanja jednom mjesečno, što doprinosi tome da se ljudi upoznaju te potiče dinamizam grupe”, ispričala je Danijela Poropat, voditeljica Banke vremena, na portalu Civilnog društva. Postoje četiri osnovna modela: 1) Pojedinac pomaže pojedincu, 2) Pojedinac pomaže grupi, 3) Grupa pomaže pojedincu, 4) Grupa pomaže grupi.
Trenutni kapital banke je 80 znanja i vještina. Od čuvanja kućnih ljubimaca, pomoći oko uređenja kuće, pomoći u vrtu, masaže, joge, poduke iz njemačkog jezika, popravka kompjutera, sitnih kućnih popravaka, krečenja,… Banka vremena trenutno ima 52 člana, a od toga je 6 organizacija civilnog društva. Glavna bankarica Poropat kaže da su prošle godine imali 558 sati razmjene, a ovogodišnje se trenutno kreće oko 20-50 sati mjesečno.
Ohrabruje da se želje za sličnim bankama dobrote javljaju u Rovinju, Rijeci, Zagrebu, Osijeku… Nekako čovjeku ulijeva nadu. Možda još nije sve izgubljeno, ako pružimo jedni drugima bankomate svoje zaboravljene solidarnosti.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni

ALAL VERA, BRATE SERGEJE!

Sergej Trifunović ‘ladno je ušetao pred kamere VIP Big Brothera i u jedva 60 sekundi održao gerilski vapaj za pamćenje. Glumčina i ljudina u nedjelju je poslala višeznačnu poruku koja ima višemilijunske efekte. Poslanicu mučno i moćno uzdignutu iznad dna na kojem sopće cijela ex-yu regija. Nadam se da još uvijek ima dovoljno ljudi koji su zaista razumjeli istinsku koštanu srž kratke propovijedi brata Sergeja. Jer, većina hrvatskih i srpskih medija ne da njegov performans ljudskosti uopće nije shvatila, nego ga je i prljavo ožutila. Ozvučili su ga, opremili i nakitili primitivnim senzacijama. Kao da je Sergej u studio televizije B92 ušetao s dvoglavim teletom ili publici upravo pokazao ostatke vlastitog repa, sveli su ga na pelivana i još jednog bigbrotherskog čudaka. Neuvijeno podvaljujući da je Trifunovićev čin tek jedan u nizu glumačkih ego-tripova. Strašno krivo, jer njegova lekcija mnogo je složenija nego što smo spremni priznati.
Elem, kao što već svaka baba i iole posjećeniji portal zna, iz produkcije regionalnog Velikog brata pozvali su Trifunovića da kao special guest star dođe i dometne koju o notornom showu. Možda da se, zajedno s bučnom gomilom, zaceni od smijeha dok očevi i majke napuštaju svoju djecu u direktnom prijenosu. Valjda su producenti očekivali da bi Sergej mogao provalit kakav duhoviti komentar (ajde glumac, reci nešto da se svi smijemo) dok se reality društvo tamo kolje noževima za putar, svađajući se oko toga kaže li se kruh ili hleb – ima li dotične namirnice na tanjuru ili nema, ukućanima regije odavno je postalo svejedno… E, pa Sergej je došao. I bogme im je rekao.
Na velikom kartonu, kojeg je Trifunović nosio u ruci, bila je ispisana prva rukovet njegove prevažne geste: ime osmogodišnje Tijane Ognjanović i broj njezinog žiro-računa. Pred kamerama se Sergej založio za mrve humanosti, koje umnožene mogu čuda napraviti. Iskoristivši tv-medij apelirao je na prikupljanje sredstava za golemu sumu od milijun dolara, koliko je hitno potrebno da bi se oboljeljoj djevojčici mogla izvršiti transplatacija srca u Houstonu. “Svi vi koji trošite svoje SMS-ove da glasate da izbacite ovoga ili onoga iz kuće, učinite neko dobro djelo. Prije recimo mjesec dana, Hrvati su skupili milijun dolara za operaciju neke svoje djevojčice, ja pošto pretpostavljam da ste svi veliki Srbi, imate ćirilične tastature, pokažite da ste veći Srbi od Hrvata. Mislim da je to puno korisnije nego da gledate kako Stanija muze kozu i tko je masturbirao čiji falus! Ja vas sve pozivam da izbacite Sergeja Trifunovića iz kuće. Ne morate trošiti novac, on će otići sam”, rekao je časni brat Sergej i napustio studio dok se starleta-voditeljka blesavo cerila.
Kao u onom veličanstvenom monologu u Paskaljevićevom “Buretu baruta” kad Sergejev lik sipa u lice građanima da su odavno prokockali svaku klicu dostojanstva, da poniženje prihvaćaju kao pravilo življenja, tako je i sad protisnuo iz sebe muku istine. Istine o amneziji ljudskosti, o zgaženom dostojanstvu i popljuvanim obrazima naroda što stanuju u jednom pregolemom Big Brotheru. Sergej je smogao hrabrosti i poštenja i rekao ono što svi znamo ali se previše pouzdajemo u daljinski upravljač: lumpenproleteri krvožedno navijaju za lumpenproletere pred kamerama. Bijedna kurton svakodnevica sa zvjezdanom opremom.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni

KARAPANDŽA KAO JAGGER

Kao da je Mick Jagger ušao u kuhinju. Tako je djelovalo ukazanje viteza u bijelom, pred pitomcima Masterchefa. Sir Stevo Karapandža u svom je zanatu zaista kamen čiji ritam podiže na noge. Nebrojeni su njegovi masteri koji i danas praše našim nepcima. Zato nije čudo da su radioničari Gastroakademije dočekali Stevu stojećim ovacijama. “Ja vam to ne mogu riječima opisati… Osjećam se kao neki dečkić koji je napokon upoznao svog idola, rock stara, i može ga dotaknuti”, uzbuđeno je svjedočio 57-godišnji Riječanin Časlav Matijević, a Nikola Sesar (22) iz Čakovca zacakljenih očiju je rekao: “Sad zaista znam gdje su korijeni naše gastronomije.” Gurua Stevu su, dakle, mogli na djelu skenirati i prepisati sudionici ovog plemenitog showa. Prije svega oni koji ga se sjećaju iz mirisa i slika djetinjstva i mladosti. Ali i oni koji su se onomad tek rađali, u tamnim vremenima dok su bijednici blatili Stevinu bijelu pregaču.

1974. Stevo Karapandža je bio 27-godišnji samozatajni kuhar u usponu, chef u prestižnom zagrebačkom hotelu Intercontinental. U to su vrijeme krenule “Male tajne velikih majstora kuhinje” u produkciji TV Zagreb. Emisija je išla svakog četvrtka, prije Dnevnika, za zajedničku jugoslavensku shemu. Trebala je to biti rutinska reklama rađena za Podravku (u nevinoj prethistoriji današnjih krimi-spice-afera) i njen glavni brend Vegetu. No, kada se ispred kamera udobno uspravio vitki crnokosi Karapandža, rutina je pala u vodu. Cijela Jugoslavija progutala je vrhunsku lekciju otmjenosti, šarma, znanja i vještine. Stevo je preko noći postao superstar, Jamie Oliver socijalizma, virtuoz čija se elitnost ispekla u slijedećem receptu: nekoliko grama talenta, puno kila zanata i tone teškog rada. Opušteno je Stevo parirao prvo glumčini, danas pokojnom Ivi Serdaru, pa kasnije Oliveru Mlakaru, kuhao i blještavo se smijao, podjednako nas učeći da je dobra hrana dobrota općenito. Da tome svetištu kani posvetiti cijeli svoj život. I da mu se možemo pridružiti, amaterski ili profesionalno. Već kako je čija sudbina. Odjavna špica i Arsenovi stihovi “Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima, što se samo nekom šapnu, ti ih znaš…” nosili bi nas dalje, prema crtiću i Dnevniku, a sutradan bismo prepričavali rifove Stevinih ruku.

Do 1991. Karapandža je naredao četiri kulinarska bestselera (tada ih nije pisala svaka fast-food šuša), i nanizao nekoliko vrhunskih hotela u čijim je kuhinjama organizirao praznike za sva osjetila. Tim hotelima gdje bi vitez miomirisnog stola stolovao, uvijek je skakao rejting i popunjenost. Posljednja stanica Stevinog bivšeg života bila je zagrebački hotel Holiday, gdje je početkom ljeta ’91. bio direktor. Došla su vremena kad su gadovi i krvavicu pitali od kakve je krvi, a gdje se neće pištolja mašat na ime tamo nekog Steve. Orkestriran je “zbor radnih ljudi” koji je direktoru Karapandži izglasao otkaz i pljunuo mu na vječno bijeli uštirkani oklop. Na Stevinom meniju nikad nije bilo mjesta za krvave odreske mržnje. Odjednom ih je od hulja dobio u lice, najsirovije. Našavši se na ulici, sa ženom i dvoje maloljetne djece, otjeran i izgnan, morao je napustiti svoju zemlju. Stevo je odlomio novi kruh sa milijun kora, krenuo od nule, naoružan solju i obiteljskim stolom. Uspio je. Preko Italije pa “šegrtovanja” u švicarskim gastrohramovima, danas sa suprugom ponosno vodi vlastiti restoran s desetak stolova. Gleda u alpske vrhove, u nosnicama osjeća miris Jadrana, a svoje zadovoljne razmažene goste iznenađuje i nefiletiranim, iskonskim brancinom.

“Svima nama bila je izuzetna čast što je Karapandža bio pred nama, taman da nam je i šnitu kruha servirao”, kaže Masterchef radioničar Marko Matei (32) iz Zagreba. I teško je ne podijeliti njegov zanos. Bila je to prelijepa, tužna noć jedinog showa na našim televizijama koji ukuhava ono najbolje u nama. Tužna jer se sjeća godina u kojima na nepcima nije bilo mržnje. Ali i puna nade da bi se ta djetinjstva mogla ponoviti. Uostalom, Stevin restoran u blizini Züricha se zove Sunce.

5 komentara

Filed under Društvo, Fenomeni

GETOIZIRANA PRAVA

Vlada premijera Milanovića sve više se ponaša kao francuska sobarica – istovremeno bi htjela biti i jebena i poštena. Eh, dušo, ne može to tako. Mi te i jesmo izabrali jer smo bili siti nataloženog đubreta prije tebe. Zaokružili smo te na glasačkom listiću zato jer smo htjeli da ovdje više prestanu kalkulacije, retrogradne pogodbe i ples oko interesa. Draga Vlado, namigušo, ili kako da te nazovemo, nije li krajnje vrijeme da prestaneš namigivati svima, da na tren zaustaviš svoje tragikomično drhtanje nad svakom foteljom. Izabrali smo Milanovića & CO kao tim za promjene a ne tapkaroše za zamjene teza. Nismo valjda anarhoidni avanturisti ako od trenutnih direktora ove zemlje zahtijevamo višak odlučnosti u rezovima gnojnih čirova društva.

Pripremajući Zakon o registriranom (životnom) partnerstvu, kojim će regulirati prava istospolnih zajednica, Vlada opet pokušava učiniti nekakav korak naprijed ali sa desecima koraka natrag. U stvari, takvim smušenim retrogradnim ponašanjem, gazi sama sebe. Ne mogu se određena prava dijeliti na kapaljku. Recimo, čemu licemjerna vrludanja oko pitanja treba li gay partnerima dopustiti posvajanje djece? Valjda se prihvatljivijim čine tužne sudbine djece ostavljene u domovima ili duga čekanja hetero parova u borbi s kompliciranim birokracijama za posvajanje. Pobogu, nije li najvažnije da djeca dobiju istinsku ljubav?!

Premijer Zoran Milanović izjavio je da će se samo određena “statusna i materijalna” pitanja rješavati novim zakonom, dok druga prava osoba koje žive u istospolnim obiteljima i njihove djece ova Vlada nema namjeru urediti. Obrazloženje koje se daje za ograničenje ljudskih prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama jest “da se ne izazove bijes Katoličke crkve i konzervativnog dijela građana.”

Udruge Iskorak i Kontra reagirale su na ovakvo kompromisersko taktiziranje Vlade, jer ne možete otvoriti važno poglavlje ljudskih prava pa ga odjednom getoizirati. “Uloga države je upravo da štiti ljudska prava svih svojih građana i građanki, osobito prava manjina koja su ugrožena. Sramotne prakse referenduma o ljudskim pravima nikako ne bi smjele biti uzori koje navode predstavnici Vlade. Kao građani i građanke ove države očekujemo da se naša Vlada vodi zakonskim rješenjima iz naprednih država koje imaju najviše standarde u zaštiti ljudskih prava svojih građana i građanki općenito, kao što su Velika Britanija, Belgija, Danska, Nizozemska, Njemačka, i druge, a ne rješenjima iz okolnih zemalja, gdje su generalni standardi poštivanja ljudskih prava još uvijek loši”, navodi se u reakcijama Iskoraka i Kontre.

Doista, što znači neizazivanje bijesa kod provođenja odgovorne civilizacijske politike? Milanović se iz posve nedokučivih razloga prečesto obazire na konzervativnu šaku moćne većine. Umjesto da se kao osviještena vlast potrudi da u zaštitu uzme najizloženije manjine. Krupna, blještava ideologija Crkve & Kapitala u Milanovićevoj družbi sve češće izaziva prave napade idolatrije. Dokle, pobogu?

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Religija, Sociologija

MAJKE DUBLERICE

“Muči, sine, pa čovik ne kupuje ono što mu ne triba”, govorila je mama uplakanom dječaku na šibenskoj pijaci u ponedjeljak. Klincu se prohtjelo nešto za što njegova mater nije htjela ili nije mogla izdvojiti pare, lio je potoke suza i neutješno jecao. Oko njih brije gužva jutarnjeg pazara, jedan od najljepših gradova Mediterana raspada se po šavovima, ali žena strpljivo čuči uz svoga patuljčića. Nije vrištala na dijete, nije čak ni povisila glas, pokazivala je u korpu što su kupili, da je skupoća neizdrživa… Dala je sve od sebe da ga poduči. Imala je svo vrijeme ovoga svijeta. Samo za svoga sina. Dok mu je objašnjavala aršine po kojima bi ljudi tribali živjeti. I, znate šta, mali (a nije mu moglo biti više od dvije godine) je stvarno prestao plakati. Kao da je zaista shvatio poduku za budućnost. Vjerujte mi, u toj maloj brižnoj akciji protiv ljudske pohlepe, mirisala je najčišća majčinska ljubav koju možete zamisliti.

Mamina je emocija snažnija od megatona, e sad, zamislite kolika mora biti u onih koji te majke nesebično glume. Opisani šibenski jutarnji prizor dogodio se u dane dok se stidljivo obilježava jedan plemeniti jubilej izdržljivosti. Dvadeset je godina SOS Dječjeg sela Hrvatska – udruge koja je od 1992. ravnopravni član SOS Kinderdorf Internationala, najveće svjetske nevladine organizacije za pružanje skrbi djeci i mladima, sa sjedištem u Austriji. SOS dječja sela brinu za djecu bez roditelja i roditeljske skrbi, neovisno o njihovoj rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Djeca žive u obiteljskim kućama koje vode SOS majke, selo čini 15 obiteljskih kuća integriranih u lokalnu zajednicu. Na području Hrvatske postoje dva Dječja sela za djecu predškolske i školske dobi, u Lekeniku i Ladimirevcima, dok o srednjoškolcima brinu u SOS zajednicama mladih u Zagrebu, Velikoj Gorici i Osijeku.

Sve je ovo teorija, ali probajte samo ući u praksu SOS majki, zamisliti njihove udarničke svakodnevne bitke da “prebace kubike” u svom dublerskom poslu. Jedva da je moguće do kraja osluhnuti srca tih predivnih žena. Često se olako kaže za nekoga da voli svoj posao. Bogme, ovdje ljubav mora biti stostruko veća od platnog stanja. I nema novca kojim je mjerljiva njihova životna gluma. Nekako me te udarnice zaista podsjećaju na filmske dublerke na setu. Ono, daju sve od sebe da bi bile veće zvijezde od one koje trenutno nema. Da bi siročetu odigrale najbolju majku svih vremena, jer je ona prava odavno uminula iz njegova života. Najčešće su anonimne ove žestoke radnice, vrijedne stvarateljice doma koji je (ipak) samo topli surogat. Zato je njihov ponos, kad uspiju sazidati srce obitelji, veći i od raja samog.

20. rođendan SOS Dječjeg sela Hrvatska medijski se vodi uz kampanju “Vaša budućnost ovisi o nama – naša sadašnjost ovisi o Vama”. Protezat će se cijele godine, a može se poduprijeti pozivom na broj 060 9003 kojim se donira pet kuna za pomoć SOS Dječjem selu Hrvatska.

Ključevi i brave budućnosti zaista postoje. Ne dajmo da zahrđaju.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija

S TITOM NAPRIJED!

Broz je ukrao svinjsku glavu! – duhovito je vrištao jedan beogradski grafit krajem osamdesetih. Bilo je to vrijeme bestijalnih ideja o raskopavanju Titova groba i raseljavanju njegovih kostiju, bacanja kletvi na pokojnog Maršala kao hrvatoždera ili srboždera. U jeku mračnih budalaština, podsjećanje na krimen iz kumrovačkog djetinjstva, bila je sjajna zajebancija. Mi stariji znamo napamet epizodu s drpisanjem sušene svinjske glave s tavana, mlađima tek kratak opis: roditelji nisu bili kod kuće, a maloj Jožinoj braći zavijali stomaci. Kud će, šta će, vispren kakav je već bio, budući mag popne se na tavan, skine sušenu glavu i s njom u kotao. Napucala se djeca, legla spavat a teška hrana prizvala im teške snove. Kad su roditelji stigli kući, imali su šta i vidjet. Naravno, Joža se, šarmantan kakav je već bio, izvukao samo s majčinim ukorom.

Ova gurmanska zgoda mogla bi biti dio ponude kumrovečkog Titolanda. Samo kada bismo jednom zauvijek prestali zakerati i shvatili kakva se brendusina krije u tom čelik-oku. Nadam se da neće ostati na deklarativnoj razini nova inicijativa dvojice političara na čijim su teritorijama locirana dva mitska mjesta Titovog epa: Kumrovac i Brijuni. Istarski župan Ivan Jakovčić u posjetu Krapinsko-zagorskoj županiji, s tamošnjim je kolegom i novim ministrom pomorstva, prometa i infrastrukture Sinišom Hajdašom Dončićem, naznačio mogući turistički link Istre i Zagorja baš preko bogatog titovskog shortcuta.

Jakovčić nije propustio podsjetiti, na znanje onim gomilama lobotomiranih i zaboravnih, kako je Tito zaslužan da je Istra vraćena u krilo Hrvatske. Dončić je, pak, rekao istinu koja mnoge i danas svrbi: Tito spada u red najfascinantnijih ikona 20. stoljeća. Pred njim je i Churchill patio od kompleksa inferiornosti. Prije nekoliko godina Fraktura je izdala “Titovu kuharicu”. Autorica Anja Drulović, inače redateljica po vokaciji, inspirativno je ušla u tajne Titovog instinkta za uživanje i opstanak. U njezinoj montaži nižu se recepti Maršalovih omiljenih jela i recepti egzotičnih moćnih gostiju, tadašnje svjetske elite. Obilje dokumentarnog materijala pokazuje kako se u prisustvu Josipa Broza najveće zvijezde doimaju kao statisti. Fenomenalna je, recimo, scena za brijunskim stolom. Očigledno večera nakon filmskog terenčenja na Sutjesci. Tadašnje Brangeline, Elizabeth Taylor i Richard Burton, evidentno izbetonirani Titovim vinima i chivasom, jedva gledaju. Što od cuge, što od glamuroznog odsjaja njihova domaćina. Tito je bio Hollywood glavom. Za razliku od gabarita države koju je Tito vodio, iz ove naše patuljaste banane ispadneš čim malo jače nagaziš gas. Barem bi tu skučenost onda mogla iskoristiti kao komunikacijsku prednost. Mislim, kakav problem da turiste koji ljetuju na Brijunima, ushićeno slušajući priče o Titu, pašti i Sofiji Loren, turistički pregaoci ujutro potrpaju u autobuse i odbace ih do Kumrovca da vide “Tito Begins”. Dotaknu grubu kolijevku u kojoj je JB prvi put prducnuo, ili oglancaju vrh njegove brončane spomeničke čizme – za sreću.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Sociologija

OTKAZAN BAL VAMPIRA?

Dobra je vijest da je zagrebački Bal vampira otkazan. Loša je da je samo odgođen. Korijeni čistačkog naciprava puno su žilaviji. Interesantno je da neofašisti obožavaju mesti pred tuđim vratima, dok su im vlastiti pragovi usmrđeni balegom visine oblakodera. U obilju ovdašnjih gnjevnih reakcija na sulude ideje o denacifikaciji vojvode Draže Mihajlovića, naročito su glasna bila čiča Dražina braća po oružju. Opskurne, minorne crnokošuljaške stranke najdesničarskijeg pola Hrvatske, skočile su kao ljute guje na samu avetinjsku mogućnost rehabilitacije četničkog kumira. Oni koji punim plućima zagraktaše da nije u redu da se bradatom đeneralu izvlači glogov kolac iz srca, i sami su odavno osigurali pozivnice za Bal vampira. Zapravo, oni se obožavaju međusobno, ti fašistički izdanci. Styling tu zaista ne igra ulogu. Nosi li neko masnu bradurinu i moljcima izjedenu šubaretinu, a drugi, pak, ispeglane crne košulje sa blještavim srebrnim U, posve je svejedno. Povezuje ih boja krvi koju bi obilno prolijevali, koljući poput mesara-udarnika, samo kad bi dobili priliku. Elem, povampireni tulum iz čiča Dražine kolibe, Pavelićevog šinjela, Hitlerovog brka, i sličnih čistocrnih vrana skoro pa se upriličio danas, rečenog petka, 13. HČSP (Hrvatska isklistirana stranka prava) kao istinska zaljubljenica u horor žanrove namjeravala je ugostiti fašiste svih zemalja i s njima kongresno progovoriti o najnovijim trendovima u plinifikaciji ljudi. Subotnji marš ovog šljama trebao je dati  i podršku generalima u Haagu – Markaču i Gotovini! Vlada je, srećom, reagirala jedino kako se s takvim smećem i može postupati: ministar policije Ranko Ostojić zabranio je paradu kič-fašizma. Međutim, ovakva je debilana u postocima doista minorna, ali nimalo nije minoran najširi front ravnodušnih. Onih što samo sliježu ramenima i zapravo predstavljaju hranjivi humus u čijim se mrvama čahure klice zla. Polupismeni kreteni na recepcijama hotela koji prvo primaju rezervacije postkoljačkih liga a onda nevješto tvrde da su prebukirani, nacionalne institucije na budžetu u kojima “nepoznate” radilice ispod žita dogovaraju dil s nacijima, a onda ih otkantaju… Ili premijer lige na čijim stadionima skandiraju domaći kjukluksklanovci bez kapuljača, otvorenih lica i uzdignutih desnica. U vremenima socijalnog dna, gomile ravnodušnih samo rastu, svrstavaju se u četverorede i brzo hvataju strojevi korak. Petak, trinaesti, njihov je svetak.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Sociologija