Category Archives: Gospodarstvo

JABUKE SLOGE

Jednom davno, dok još zemlja ni približno nije bila ovako zagađena pesticidima, nukleranim pokusima i zlim ljudima, u selu Čepinu pored Osijeka živjela je šogorica moje bake. Slovakinja porijeklom, imala je onu neponovljivu zapjevavajuću melodiju u jeziku. U njezinoj su bašti rasle najveće jagode koje sam ikada sreo u životu. Uspijevale su bez trunke umjetnih primjesa – rasle su od čiste ljubavi njihove uzgajivačice. Ona je doista razgovarala s tim jagodama, tepala im i pjevala. Kao i svemu ostalom što je neobuzdano đikljalo iz njenog rajskog vrta. Umrla je u Kanadi gdje su živjela sva njena djeca. Srce je morala dijeliti između zemlje i čežnje za djecom. Izbor nije bio lagan.
Da je danas živa, ta bi rođaka moje babe sigurno bila jedna od neumornih sudionica u Grupama solidarne razmjene (GSR). Prije svega njegujući vlastite plodove, dijeleći ih sa drugima, ne samo kao ekološki osviještene, nego i kao zalog neposrednog održivog povjerenja.
“Ako želimo spasiti domaću proizvodnju, ali i kupca, važno je da se kupac i proizvođač direktno povežu. To je jedini način da kupac bude siguran u to što kupuje. Ulaskom u Europsku uniju postali smo dio veće utakmice i zatrpani robom iz uvoza koja je često jeftinija, ali isto tako vrlo nekvalitetna i nutritivno manje vrijedna. OPG-ovi u našoj državi su u nevolji jer ljudima kojima je povjerena odgovornost upravljanja tim resursom nije stalo do njih”, upozorio je Mario Miličević, predsjednik udruge OSPERA, na nedavno održanom osječkom skupu povodom UN-ovog proglašenja 2014. godinom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.
Da je stanje u Hrvatskoj alarmantno, pokazuje činjenica da se dnevno zatvara i do 8 malih obiteljskih gospodarstava. Malih iskonskih tvornica hrane koje su izgubile trku pred megapohlepnim megalancima u kojima police stenju pod sumnjivom robom i tretiranim mutantima.
Miličević smatra da je potrebno senzibilizirati širu javnost o ovome problemu. Ističe kako upravo permakultura kao samoodrživi način proizvodnje osigurava osnovne životne potrebe na solidaran, pravedan, ali i efektivan način.
Neizmjerna je sreća, recimo, kad na pijaci subotom možete svoju opskrbljivačicu Gocu iz Bijelog Brda (koja, btw, kao da je blizankinja Nede Arnerić) pogledati u oči i znati da tamo stanuje povjerenje. Osjećate se dobro, znajući da se grdno napatila i vlastitim rukama uzgojila savršenstvo paradajza ili krastavaca. Da vam uz moćan okus prodaje i djeliće svoje muke u proizvodnji hrane.
Vrijedno je zabilježiti predivnu priču koju je na spomenutom osječkom skupu o važnosti OPG-ova, ispričala Alma Mihaljević iz Dalja. Ova proizvođačica jabuka članica je i pulske grupe solidarne razmjene, tako da svoje proizvode svaka dva tjedna nudi i na pulskoj zelenoj tržnici. Članovi grupe mogu naručiti određenu količinu jabuka, jabučnog soka ili drugih proizvoda i u određeni dan ih preuzeti na pulskoj pijaci. No, isto tako mogu doći na imanje Mihaljevićevih u Dalj i odraditi svoju nabavku. Snažne žile solidarnosti pokazale su se i prošloga ljeta, u jednom od perioda katastrofalnih kiša. Ispucale topaz jabuke došle su u opasnost da sav njihov urod potrune. Zbog ekološke proizvodnje Mihaljevićevi ih nisu premazivali sredstvima kojima bi se šteta “zakrpala”, preostalo je od jabuka napraviti sok.
“U tom trenutku nismo imali 20.000 kuna koje bismo uplatili za prešanje jabuka. No, tada su u grupi solidarne razmjene sami kupci prikupili sredstva odnosno pretplatili svoje buduće proizvode, uplatili novac, a ja sam na vrijeme spasila jabuke od kojih smo dobili čisti ekološki sok. Ulaskom u taj GSR prvi puta sam postala ponosna što sam seljak”, kaže Alma Mihaljević.
Jabuke sloge umjesto jabuka razdora, to bi trebao biti princip na kojemu bi moglo uroditi svako normalno društvo. I to uopće nije utopija.

Komentiraj

Filed under Društvo, Gospodarstvo

ŽENE OD KAMENA

“Toga dana, s tvorničkim vratima, zatvorila su nam se i sva druga vrata. Gladovale smo, spavale u parku, marširale zagrebačkim ulicama, dotaknule smo dno”, rekla je 27. rujna Đurđica Grozaj. Podsjetivši da je na isti datum 2010. tranzicijska pljačka likvidirala tekstilnu tvornicu Kamensko a njezine udarnice potjerala na ulicu. Beskrupuloznim tajkunsko-političkim koktelom oderana je i posljednja krpa s nekad uznosite kuće europske mode. Njezine hale pretvorene su u poligon za raskusurivanje raznoraznih kamatara i torbarenja mračnih “ja tebi-ti meni” dugova na kojima ova zemlja i počiva. Prije tri godine, prezrene proleterke ostale su bez egzistencije i što je još gore – oduzeto im je i golo pravo na rad. Izbijeno im je tlo pod nogama, uskraćena svijest o tome da su korisne, da proizvode dobra, da nisu škart zreo za đubrište života. Ali, nisu džabe godinama i desetljećima proizvodile ispod natpisa firme koja u svom imenu sadrži kamen. Kad su ih bacili na dno, žene od kamena nisu na tom dnu htjele ostati. Ponosno su uzdigle glave, nastavile se boriti za dostojanstvo svojih desetljećima brušenih zanata.
“Počele smo mijenjati sebe i sve oko sebe. Odlučile smo biti hrabre i pronaći svoj put”, gordo objašnjava Đurđica Grozaj, predsjednica Udruge Kamensko, koju su ove odlučne žene osnovale u srpnju 2011., ne dozvoljavajući da njihova sjećanja, žuljevi i umijeća, postanu zahrđale olupine. Od Grada Zagreba prošle godine su dobile na korištenje poslovni prostor na Knežiji, a izdržavaju se vlastitim radom – od vođenja radionica s tečajevima krojenja i šivanja, do usluga popravaka, prekrajanja i šivanja odjeće. U petak, 27. rujna, ove dive poštenja i herojstva u zagrebačkom Kulturno informativnom centru priredile su prvu vlastitu modnu reviju – pokazujući modele iskrojene od niti svoje nepokolebljivosti.
Udruga Kamensko danas ima 139 članova, od kojih su uspjeli stalno zaposliti 5 egzistencijalno najugroženijih radnica. Ostale su volonterke. Nabijene entuzijazmom i srećom da im energija i znanje ne vise o trulom koncu, nego da same proizvode vlastiti smisao. “Neprestano tražim posao, ali nitko me zbog godina neće i zato mi ne pada teško da ovdje u prijateljskom okruženju volontiram. Drži me nada da ću ipak jednom imati neka primanja”, rekla je Suada Brodarić u priči objavljenoj u tjedniku Novosti. Suada, nakon 28 godina provedenih u tvornici Kamensko, danas volontira za šivaćim strojem. “Jednako me i danas boli spomen Kamenskog, onaj šator i sjećanje na to kako su me liječnici tri puta oživljavali. Ali to mi i pomaže, ne dopušta mi da odustanem i stalno me vuče, tjera naprijed”, emotivno se novinarima Novosti povjerila Đurđica Grozaj.
Ove nesalomljive proleterke ne mogu sakriti bijes kad se sjete đubradi koja ih je opljačkala. Ostali su im dužni pet plaća, doprinose i polovicu otpremnine, a za žene koje su imale preko 30 godina radnog staža ona iznosi dvadesetak tisuća kuna. Za neku barabu jedva dostatan ceh janjećeg krkanluka za poslovne partnere,
“Zadovoljština će biti da svi oni koji su nas opljačkali budu procesuirani”, kaže jedna radnica a druga se tvrdo nadovazuje: “Ako pravosuđe zakaže, uzet ćemo pravdu u vlastite ruke!” Ne bi trebalo potcijeniti taj gnjev kad bukne iz njihove muke.

Komentiraj

Filed under Društvo, Gospodarstvo

FINE NITI RAZVOJA

Dabogda imao, pa nemao – jedna je od najužasnijih kletvi proizvedenih u ljudskim glavama. Jednako je grozan njen derivat kojemu svjedočimo već skoro četvrt stoljeća: dabogda živio na plodnoj zemlji a bio prokleto bijedan. Mi kao da smo neku kletvu davno isk(l)ijali, jer objektivno dalo nam mogućnosti (Bog, Đavo, whatever…) i pustilo nas da se zablesiramo od plodonosnih šansi. Da apatično gledamo kako kurvini sinovi krčme, pljačkaju i uništavaju, a za proizvodnju ih zabole ona stvar. Sve te istarske, međimurske, neretvanske, ravnokotarske, slavonske, baranjske, zagorske, velebitske… oaze dobre hrane, u rukama švercera građevinskih zemljišta trunu bez razloga. Koliko god lopuže tvrdile suprotno, činjenica je slijedeća: ova zemlja ima dovoljno zemlje da živi od hrane.
Srećom, ima još mnogo poštenih ljudi koji poštuju muku rada uloženu u zemlju i znaju da će im to sretna zemlja višestruko vratiti. Takve ljude, na primjer, nalazimo u pulskoj udruzi Istarski eko proizvod, koja uzgaja dvostruku misiju – osim što proizvodi zdravu hranu, u kolovozu 2012. je pokrenula prvu grupu solidarne razmjene. Grupa podrazumijeva ne samo kupovinu ekološki uzgojenih proizvoda nego i protok informacija o njima te međusobno solidarno udruživanje u kupovini i razmjeni plodova, potičući tako razvoj malih poljoprivrednih zajednica. Takve grupe po Istri i Kvarneru niču kao zdrave gljive poslije nezagađene kiše.
“Sve više ljudi dolazi i sudjeluju u grupama solidarne razmjene. Mi imamo oko sto članova, a Rijeka navodno preko 300 članova zbog čega su prestali uzimati nove. GSR-ovi su odlična ideja, no nama proizvođačima je ovo prva prava godina te se nadamo da ćemo uspjeti opskrbiti sve zainteresirane za ekološke proizvode” isprčao je Nenad Kuftić, predsjednik udruge Istarski eko proizvod i vlasnik OPG-a u Marčani, kojega je Maja Celing Celić, novinarka portala Civilno društvo, uhvatila u predahu od posla na njivi. Kuftić se ispričavao da nema odviše vremena za razgovor jer su zimska ludovanja poremetila cikluse, pa sad ovi vrijedni ljudi moraju udarnički zapeti da nadoknade propušteno, da sve na vrijeme posiju i zasade. “Ove godine očekujemo barem još 15 novih proizvođača koji će nam se pridružiti jer je potražnja sve veća. Općenito ekološka proizvodnja raste, no još uvijek nije dorasla potražnji. Solidarnost prema lokalnim, ekološkim proizvođačima raste kao epidemija i kao ideja sjajno je prihvaćena. Mislim da će solidarci uskoro postati lobi jer u grupu su uključene osobe svih profila, zanimanja, statusa i položaja. To je jako zanimljivo i širi se velikom brzinom. Nadam se da ćemo i mi, ekološki proizvođači kupcima moći vratiti istom mjerom i to nižim cijenama”, iznosi Kuftić dobru varijantu nečega što nije bezglava trka za profitom ili drančenje poticaja, nego solidarno uživanje kupaca i proizvođača u plodovima zemlje.
Naravno, uz prednosti ulaska u EU, Kuftić ne skriva i bojazni da će se mali eko-udarnici naći na putu lobijima velikih proizvođača i dilera sjemena. Zato i jesu svjesni da moraju širiti alternativnu mrežu sa sličnim ekološkim gazdinstvima i udrugama u Europi. “Bojim se da nećemo moći lako protiv lobija koji su moćniji i jači. Valjda sve treba uništiti i onda za 50 godina shvatiti da se trebamo vratiti na staro”, strahuje Kuftić.
Jedan od edukativnih načina pripreme za veliki fight s predatorskim kompanijama sumnjive hrane, jesu i radionice nazvane “Fine niti lokalnih razvoja” u kojima se mogu vidjeti i naučiti konkretni poslovi na zemlji: kako kalemiti i posaditi voćku, posijati sjeme ili posaditi sadnicu… Možda se rad tih samozatajnih ljudi čini nedovoljno prisutan u javnosti, ali oni su tu. I ne odustaju.

Komentiraj

Filed under Društvo, Gospodarstvo