Category Archives: Kultura

ISTJERIVAČI NAŠIH DEMONA

Naprosto je zadivljujuća luđačka vjera kojom je Dalibor Matanić okupio svoju malu gerilu. Povevši ih u misiju zvanu „Egzorcizam“, s ciljem istjerivanja na čistac onog najsotonskijeg na dnu našeg poživinčenog društva. Pritom to demonsko naizgled djeluje kao žanrovska fikcija a zapravo je mučan dokument stvarnosti. Staro je pravilo da su se pod kožom žanrovskog filma često rađale najozbilnije analize društvene patologije. Majstori poput Matanića, vrhunski koristeći žanrovske alate, znaju raspaliti daleko bolnije kritičke udarce po gnjecavom obrazu degeneriranih društvenih postulata jedne zajednice, nego mnogi razvikanji filmovi s proklamiranom političkom etiketom.

Kao u „Ćaći“ svojedobno, i u „Egzorcizmu“ Matanića zanima onaj porodični horor. Užas koji se unutar obiteljskih zidova mete pod tepihe i gura na memljiva dna rijetko otvarajućih ladica. Žestokim, sirovo nepoliranim kadrovima „iz ruke“ (metajeziva je i psihološki razorna kamera Davida Oguića i Danka Vučinovića), izuzev nekoliko dnevnih, lažno uljuljkujućih scena površinskog Vodnjana, Matanić neprikosnoveno ponire u podrumsku tamu sestara Artuković. Starija Vera (Helena Minić Matanić) fanatična je vjernica, autoritativna tvrdokorna žena osušenih emocija. Mlađa Maša (Nika Ivančić) slobodna je raskriljena duha, sapete seksualnosti i fragilnih osjećaja. Vera je uvjerena da se u sestru uselio đavo i kani ga otamo istjerati svim sredstvima, ne bi li se duše njihove vratile u ustaljeni čemerni poredak. Međutim, unutar koordinata nominalne priče zakopani su gusti slojevi jednog ljudskog egzercira, lica i naličja postupaka, tlapnji, nada i rezignacije. Majstorskim rafalima obrata izvanjske ekspresije i unutarnjeg filigranski profiliranog svijeta (uz pomoć sjajne dramaturgije zvuka Alena i Nenada Sinkauza, montaže Tomislava Pavlića, kostimografije Desanke Janković i maske Sanje Rivić) Matanić suvereno istjeruje nataložene demone klaustrofobične zajednice u kakvu se Hrvatska prometnula. U bljeskovitim trenucima priče tako niču crkveno licemjerje i paradržavna okupacija sekularnog društva, pedofilija, incest i obiteljsko nasilje, instrumentalizirani mediji, fašizam i pohlepa… „Cijelo društvo treba pročišćenje i tad se brišu formalne granice religije i ateizma i čovjek počinje djelovati po najvišim principima ne bi li pobijedio sotonu. Zanimljivo je da oba svijeta kad posegnu u ono najplemenitije u njima, mogu pobijediti iskonsko zlo“, kaže Matanić, opisujući beskompromisnu avanturu „Egzorcizma“. On i njegova hrabra, manijakalna, ludička gerilska performerska šestorka (Nika Ivančić, Helena Minić Matanić, Senka Bulić, Lana Gojak, Janko Popović Volarić i Marko Braić) koja herojski igra kao da im sudnji dan prijeti, upustili su se u (ne)moguću misiju katarzičnog čišćenja naših najcrnjih čireva.

Naposljetku, valja istaknuti još jednu važnu društvenu činjenicu ovog projekta. Matanićeva družina moćan je kontraudar u letargično prepuštanje nečinjenju, onom vladajućem mazohistički jalovom spleenu prema kojem se u stvaranje nekog dobra kreće tek kad se država umilostivi i dodijeli sredstva. U vrijeme rada na predstavi „Egzorcizam“ u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula (u listopadu 2016.), oni su naprosto goleme zalihe svoje energije, žudnji, traganja za dobrim, uložili u još jedan medij. Stvorivši film praktički bez para. S džinovskim srcem u mislima. Herojski, nema šta.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

STUDENTSKA GERILA

Bratoubilačko klanje upravo je skončalo. Trupla posijana po blatu. Jedna je tiranija, navodno, pala. Druga se demokracija, navodno, smiješi. Okrvavljene insignije moći Macduff nudi licima ravnodušnog Parlamenta. Tko li će se prvi polakomiti?

Završni su to gorki taktovi „Macbetha“ Williama Shakespearea u tumačenju drčne, odgovorne i zaljubljenički posvećene djece pod brižnim mentorstvom i diskretnim redateljskim nitima Jasmina Novljakovića. Ispitne produkcije 3. godine studija glume i lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku. Nominalno je riječ o propitivanju usvojenih znanja/vještina u kolegijima „Gluma: Igra u žanru“ i „Pokret 6: forma, stil, žanr“, na kojima je uz Novljakovića radio i vrstan pedagoško-suradnički tim: Goran Grgić, Saša Anočić, Danijela Pintarić, Selena Andrić, Alen Čelić, Nenad Pavlović. No, ova je produkcija i neoboriv dokaz magičnog komadića performerstva isključivo kovanog od ljudskih resursa, s nekoliko rekvizita i obiljem vizije. Komad mokre sklupčane krpe stravično će odjeknuti kao hropac umorenih potomaka – jer ima jeku u nefingiranom studentskom htijenju. Nema te hollywoodske produkcije koja bi nadomjestila sve one iskre iskrenosti koje su nam Novljakovićevi studenti nesebično pružili u izvedbi. Njih devet: Marijan Josipović (Macbeth), Antonia Mrkonjić (Lady Macbeth), Zdenka Šustić, Josipa Oršolić, Katarina Šestić, Lovorka Trdin (Vještice), Gabrijel Perić (Duncan), Marko Capor (Banquo) i Lino Brozić (Macduff), igrali su nošeni vjerom u ljepotu svog poslanja i moći kazališne mišolovke, gdje bivaju kažnjene sve nepravde ovoga svijeta.

Kao u nekakvom praklupku kozmičke pustoši (izvrsni su raspadnuti kostimi Jasminke Petek Krapljan), Novljaković i njegova družina počinju izdemoniranu Shakespeareovu priču. Mračnu kroniku u kojoj se likvidacije odvijaju (publika je postavljena u svojevrsnu skupštinsku poziciju) pred flegmatičnim predstavničkim tijelima. Parlamenti su danas jalove klupe ciničkih potpisa na alibijima predatorskih trumpoida. O tome govori ovaj „Macbeth“, rađen iz djetinje žudnje za nepristajanjem na stanje stvari. Jako je važno da će predstava kao repertoarna produckija ići na sceni GK „Joza Ivakić“ u Vinkovcima te imati svoj zasluženi život.

Načinom društvenog angažmana a ne tek pukim ispunjavanjem propisanih kvota, ovakvim predstavama UAOS pred mlade ljude iznosi zrele ispite ljudskosti. Ohrabruje u njima zabrinutost za budućnost devastiranog društva, generira njihovu socijalnu osjetljivost i njeguje gerilske klice otpora zlu, bešćutnosti ili apatiji. Najkraće: ovo nije povod za ocjenu u indeksu, ovo je ogroman estetski i etički korak do certifikata osviještenog hrabrog individualca. U zemlji masakriranog obrazovanja to je fakat podvig.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

OPROST NEVOLJENIMA

Abigaille umire vapijući oprost za svoj prelazak na tamnu stranu. Možda je ponajviše kroz prizmu njezina lika Giuseppe Verdi u „Nabuccu“ isklesao zagonetnu „jedijevsku“ prirodu ljudske krhkosti. U temeljima te velebne muzičke dramaturgije kriju se mnoge otajstvene šifre koje su nam često nadohvat ruke a nismo ih u stanju otključati, Slijepi od srdžbe jedni na druge. „Gospod oprašta nevoljnicima“ (nevoljenima) – kristalnim bolom je opjevala magična beogradska sopranistica Dragana Radaković finale opere kojom je 29. lipnja otvoreno 17. Osječko ljeto kulture. Bila je ponoć i jedan važan datum naše civilne svijesti odlazio je u memoriju.

„Puno više života ima u umjetnosti nego u virtualnoj stvarnosti“, rekao je u nadahnutom neprotokolarnom govoru, otvarajući OLJK, gradonačelnik Ivan Vrkić. Pritom, uvjeren sam, nije samo mislio na platforme po kojima sintetički vrludamo nego i na degradiranu stvarnost koja je sve skrupule oholo bacila u blato. Zato je bilo uzbudljivo pratiti kako se svakim sviračkim taktom i moćnim registrom nadahnutih solističkih (posebice udarna petorka Dalibor Hanzalek, Dragana Radaković, Damir Fatović, Gordana Kalmar, Ivan Tomašev) i zborskih glasova pod tvrđavskim zvijezdama, „Nabucco“ osječkog HNK-a u rukama maestralnog vodstva dirigenta Filipa Pavišića pretvara u ponudu duhovnog izbora. Ponudu, ne samo kratkotrajnog zaborava u gabaritima jednog remek-djela, nego i kao istinsku mogućnost održive utopije: građenja društva bez nevoljnika. Nije nebitno da je ova ambijentalna izvedba „Nabucca“ (predstava je na repertoaru Opere HNK Osijek od premijere 5. studenog 2011.) i svojevrsni hommage njenom preminulom redatelju Petru Selemu, velikom eruditu i fragilnom istraživaču kazališnog kozmičkog nemira. Selemove dvije, dramaturški različite verzije „Nabucca“ u osječkoj produkciji, vibrantan su odraz turbulentnog vremena tranzicije. Predstavu 1989. (premijera 7. prosinca) Selem je, osluškujući napetost u agoniji olovnih godina, koncipirao svu u monokromatskim zemljanim bojama. Duž prazne scene prostirao se Zid plača koji je gotovo sudbinski trasirao mizanscen. Dok se projekt radio, mjesec dana prije premijere (9. studenog) dogodio se historijski tresak: pad Berlinskog zida. Nasluta slobode prsnula je eruptivno. Nada da će, kako bi to besmrtni Miljkovićevi stihovi rekli, „sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“, osjećala se u zraku. Totalitarizmi Istočne Europe su se mrvili u prah, a Selemov se zbor u mitskoj „Va, pensiero“ tada ekstatično gibao prema prosceniju. Do drugog Selemovog i osječkog „Nabucca“ protekle su 22 godine, svijet se drastično poživinčio i cinično relativizirao. Bukti od pompeznih predatorskih manevara neslobode. Vladari su trumpovski opaki klaunovski populisti (točno pogađa Dalibor Hanzalek vibru današnjeg Nabucca), a rasna, vjerska i klasna netrpeljivost smjenjuju se s oportunističkim pristajanjima na poraze. Zato i nema više fatalnohimničnog u ehu „Va, pensiero“. Zbor ga počinje, okrenut leđima budućnosti, a maestro Pavišić smisleno gradi njihov krik poput opore baladne tužbalice.

U takvom stanju stvari, na sve ili ništa igraju oni čija su poniženja dosegla horor ruba nad ambisom. Zato je fantastična sonorna sopranska sprema i zaumna glumačka ekspresija Dragane Radaković instinktivno osjetila da je vrijeme za jednu bitno drukčiju Abigaille, antiheroinu našeg izglobljenog svijeta. Piana odbačenog djeteta, ponižene kaste i ranjene zaljubljene žene ispletena s krešendima strasti za vlašću… Sve je to istinska megazvijezda ubrizgala u Abigaille. I svoje svjetske pozornice (samo najveći umjetnici u stanju su podjednakim žarom izgarati na scenama Sydneya, Kaira, Züricha, Valencie, Pekinga, Macaa, Beograda, Novog Sada, Osijeka…) nesebično položila pred srca Osječana. Bila je to noć za pamćenje.

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

PUNO GRLO ZEMLJE

Postoji zemlja-inverzija, naopako nasađena. Hrvatska se zove. U njoj je moguće i da onaj mitski, za šegačenje uvijek raspoložen prvoaprilski dan, bude jedan od najozbiljnijih otisaka smisla te iste pobenavljene zemlje. Šalu na stranu, 1. travnja 2017. naprosto moramo umemorirati u sve naše buduće intimne kvizove. Te se večeri, naime, iskovao jedan od najbitnijih, najveličanstvenijih datuma ikad – kako za opstanak ovdašnjeg glumišta, tako i za opstanak njegova izranjenog društva izvan scene. Govorim o praizvedbi vrhunaravnog romana „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski. U pribjegarskim uvjetima Zagrebačkog kazališta mladih i njegove direktorice, vestalke društvene odgovornosti, Snježane Abramović Milković.

Osjetljiv je DNK Novakova romana. To je proza istovremeno epski i mitološki razapeta na platou zapretene međimurske zemlje, i krajnje intimistička, pod kožu poniruća hipnoza samopotrage za krivicama i oprostima. Zajecov spisateljski senzibilitet se u dramatizaciji ponio kao osobito brižan partner Novakovom predlošku. Njegov se dramatizatorski postupak, šivajući najizravnije šavove prošlosti i sadašnjosti, služi nestvarno tankim gazama delikatnog cijeđenja. Kao da s ljubavlju njeguje sir, Zajec uzima sve bitno iz magme Novakovih voda, i poput čuvara strpljivo pretvara te naboje u škrtu raskoš nove scenske muke. U valove tog odgovornog puta, redateljica Dora Ruždjak Podolski bacila se s uzbudljivom prtljagom čistih nagona i rafiniranih alata racionalnog. I s fatalističkim povjerenjem u glumce (povjerenje su joj zekaemovci nesebično i fanatično uzvratili) koji su iznijeli razornu vrućicu dječje kirurgije uklanjanja ožiljaka. Pokušaja ljekovitog pomazanja brazgotina kakve neravnopravne životne bitke utiskuju još na onim prvim nevinim koracima djetinjstva. Svaka nota bajkovite oporosti u međimurskom jeziku i soundtracku (gotovo da je prostorno oblikovana glazba Stanka Kovačića koji i uživo, iz kutka stagea, bdije svojim instrumentima nad zemljanim dušama) redateljici je poslužila kao zrelo, matematički kauzalno o a opet ogoljeno emotivno prikazanje. U žarištu se uzdiže blatni improvizirani kokošinjac poput nekog svevremenskog Stonehengea (izvrsna vizija scenografa Stefana Katunara); ljudi od zemlje skidaju i navlače ljušture svakodnevnog i mitskog (samozatajno kroz vrijeme, koje kao da stoji, putuje kostimografija Doris Kristić) a ne mijenjaju se, jer čežnje su im vjekovima iste. Kao i tjeskobe, mržnje i škrti proplamsaji ljubavi. Padaju i nastaju režimi i idelogije, kolektivi žderu pojedince, ali sve to Dora Ruždjak orkestrira na rubovima komadića crne zemlje na kojoj se skutriše ubogi. Oko njih se, negdje vani, upravo urušavaju megamarketi najnovije ljudske pohlepe, a oni pokušavaju izdržati makar još jednu rundu bez krvavog nokauta. Rundu oprosta. I najmračnije manifestacije demona, poput pedofilskog terora, obiteljskog sadizma ili rasne i spolne netrpeljivosti, redateljica iznosi stišano (znalački doprinos koreografije Petre Hrašćanec) bez doslovnog naturalizma. Ne zato da bi zlo umanjila, nego da bi zorno predočila koliko su mikronski tanke opne između sramežljive pohrane dobra i raspomamljenog egzaltiranog zla. Počevši od dječački osjetljivih istraživački nosećih rola Adriana Pezdirca i Dade Ćosića, do majčinskih i pramajčinskih instinktivnih ponuda Doris Šarić Kukuljice i Urše Raukar, te doslovce svih herojski izloženih lica (Pjer Meničanin, Milica Manojlović, Nataša Dorčić, Mia Biondić, Dora Polić Vitez, Suzana Nikolić, Barbara Prpić, Nadežda Perišić Radović, Damir Šaban, Danijel Ljuboja, Zoran Čubrilo, Jasmin Telalović, Mateo Videk), ovaj ansambl je zagazio u veličanstvenu misiju rastakanja društvenih poživinčenosti. Kad se na kraju, uz tužnu međimursku uspavanku (… „ti si meni po serdini srca, kak v črljeni jabuki koščica…“) dječaci Matija i Franjo rastaju na suprotnim krajevima života i smrti, a Dina se vraća Matiji, nada krhka poput močvarne trske, zatreperi u gledalištu. Svakome tko je makar i jedan dan imao nekoga usred srca, kozmička su prostranstva otvorena. Zadužili su nas zekaemovci, napojili eliksirom vječnosti za hiljadu života. Nikada im nećemo moći vratiti dugove.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

POSVETA ŽENAMA

U vremenu kad se i knjige mrcvare pod optužbama da su paraziti, balast nikom potreban, nije lako ni jakim izdavačkim igračima. I oni jedva drže usta iznad ustajale društvene bare. Izaći na scenu u takvim predatorskim uvjetima s malom, nezavisnom knjigom, podvig je sam po sebi. A još kad se gerilski bori za marginalce, onda je njena skrajnuta uloga tim veća. Slučaj je to sa zbirkom priča „Sutra ćete ponovo…“ Igora Rogine (izdavači: Trag CRVENO & TEXT-grupa, Zagreb), samosvojnim pismom čiste, svedene i jednostavne geste unutar koje vriju egzistencijalna lica i naličja.

„U jednome domu za napuštenu djecu, jedna je odgojiteljica štićenici, nakon što je ova usne namazala malo uočljivijim ružem, rekla: bit ćeš kurva kao tvoja mater“, piše Rogina u glosi „Bit ćeš kurva kao tvoja mater“ – zgusnutom mračnom haiku isječku društva na dnu. Društva koje je izgubilo sve svoje kompase osjetljivosti, društva koje tvrdokornim prezirom i nebrigom žrtvuje sve slabije, a ponajviše vlastitu djecu. Još ako su djeca ženska, poligon za iživljavanje ugrađen je u svaku travku njihova života. U vremenu kad životi žena na trotoarima Hrvatske ne vrijede ni pišljiva boba i svaki gad se nekažnjeno drzne pljunuti im ponos ili preklati grlo; u doba kad kvazielita neskriveno emanira ženomrzačke stavove i ugrađuje ih u zakone i paragrafe; Rogina ispisuje potresnu posvetu heroinama. Ljubavno pismo, nešto kao trajnu tetovažu divljenja spram nepokolebljivosti kojom te male sporedne žene traju do vječnosti. „Sutra ćete ponovo…“ nominalno jeste umreženje priča, različitih po obimu i stupnjevima tijesno isprepletene fikcije, dokumentarnog dnevničarenja i poetskog izričaja, ali isto tako kroz demijurg pripovjedača čitamo ih i kao roman. S Roginom osviješteno putuju ruski realisti i američki bitnici, a socijalni noir oporo je opipljiv pod čitateljevim prstima. Poput kakvog preživjelog kneza Miškina, pripovjedač u prvom licu iz svog underground života (pisac i vlasnik gerilskog podrumskog teatra u kojem i živi) razrogačenim očima nemoći prati svoje suputnice, luzerice koje se nikada ne predaju. Usamljenice, žene s ožiljcima verbalnog i fizičkog nasilja, razočarane sanjarke koje je destruirala čamotinja provincije, udarnice i zatomljene glumice, ruralne i urbane vestalke posljednjeg smisla…, epski je široka lepeza Rogininih junakinja. Iako je i nebo posve ravnodušno prema njihovoj žilavoj vjeri u opstanak, kako svjedok opaža u priči „Da ju je i nebo ostavilo…“, one sporednim putevima postaju veće od života. I zalog budućnosti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

MAGIJA BIJESA I LJUBAVI

Kad zatvoriš posljednju stranicu romana „Ciganin, ali najljepši“ dođe ti da ga spališ. Toliko je čemera naselio u svaku poru tvoje duše. I, naprotiv, kad zaklopiš oči nakon čitanja ovog remek-djela, jasno ti je da je odsada do vječnosti postalo dio tvoga srca. I da će držati ćoškove tvoje kuće i tvoga smisla. Kristian Novak (fascinantna „Črna mati zemla“ očito je bila uvertira u erupciju) naprosto je „Ciganinom“ proizveo jedan od nekolicine vrhova književnosti ikad ispisane na našem jeziku, a užarenim standardima bez po muke ulazi i u najzahtjevnije svjetske antologije. Uzbudljivo je s kakvom stvaralačkom disciplinom, strašću i znanjem, Novak orkestrira epski zamah i svedeni noirovski svijet. Dirljiva je zanatska vještina kojom je uronio u materijal svoje imaginacije, kao i njegova žudnja da se tom materijalu posveti gotovo mazohistički raskriljeno. Teško se odlučiti je li uzbudljiviji slalom kroz sočnost jezičnih mijena ili savršena isklesanost magijski dokumentarnih lica. Marquez se reinkarnirao u Novaku i pošao još neistraženim putevima.

Vrhunskim artizmom Novak je u stanju stvoriti začudnu literaturu i da se tu zaustavio bilo bi posve dovoljno da mu ostanemo dužnici. No, kao i kod svih velikih umjetnika, u njegovom stvaralačkom nagonu stanuje i enormna zaliha društvene odgovornosti. Bez imalo patetike: pred Novakovim baražnim fajtom za posljednju mrvicu čovječnosti ostaje samo pokloniti se, najdublje moguće. Roman „Ciganin, ali najljepši“ (izdavač OceanMore) je strašno važan egzistencijalni dokument jednog društva. Negdje na polovici romana zbiva se scena, jednostavna i očajnička u čežnji za svijetom pravednosti – ne možete se obraniti, razvali vas ogoljenošću. Romski dječak Sandi, u osnovnoj je školi osvojio drugo mjesto u brzom čitanju te je pozvan na rođendansku zabavu kod dječaka Mihaela, osvajača prvog mjesta na istom natjecanju, pripadnika vladajuće bijele većine. Taj ushit Sandijeve kratkotrajne inicijacije, njegov djetinji zanos što su bjelačke matere tog sićušnog trenutka zapamtile njegovo ime, pokidat će vam srce. Sve četiri rašomonske priče (govore ih sredovječna usamljenica Milena, Kurd Nuzat zagubljen na našim prostorima na valu bliskoistočnog egzodusa, Ciganin Sandi i policajac Plančić) na fonu počinjenih umorstava, zapravo se slijevaju ili izviru iz tog Sandijevog bljeskovito pronađenog pa izgubljenog Oza. I postaju njihov zajednički ožiljak u potrazi za smirajem.

Novak ni u jednom jedinom retku nije skliznuo u jednostranu crno-bijelu profilaciju priče, karaktera i teme. Naprotiv, rudarskom upornošću bacio se na kopanje po najosjetljivijim granicama između demona destrukcije, pruženih i iznevjerenih šansi, rasističke shizme i žilavosti ljubavi. „Ciganin, ali najljepši“ zapis je o našem iracionalnom strahu da je možda jednom moguće probuditi se na jastuku trajne ljudskosti. „Mi nismo društvo, mi smo djeca koja se svađaju čiji je tata jači i čija je tetka veća žrtva. Nepomireni, bijesni, podijeljeni, prestrašeni, svako toliko užasnuti shvaćamo da smo braća, pa odlučujemo da bismo radije bili kopilad“, kaže Plančić. Nepogrešivo je jasno Novakovo ogledalo gurnuto pod dah našeg postojanja.

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

ATOMSKO SKLONIŠTE

U zemlji zadojenoj mržnjom baviti se ljubavlju, čista je subverzija. Dok se armiraju ovdašnje naslage netrpeljivosti i cinizmom isprebijanih emocija, jedna mala tvornica vrijedno radi, proizvodeći obnovljivu energiju voljenja. Uostalom, kako čujemo, udvorno nacereni hrvatski političari za koji dan će svojim potpisom lifrati hladnjače živog ljudskog mesa na rusku frontu. Pa kad počne nuklearni show-time, nije loše znati gdje ti je najbliže atomsko sklonište. Bogme, jedno od najotpornijih upravo se u garažerskim uvjetima sagradilo prošlog tjedna u Zagrebu. Zove se „Moja nuklearna ljubav“, ima sve gabarite da nam sačuva živote i sjećanja na to kakve smo budale jednom bili. Budaletine moronske ako smo katkad imalo posumnjali da ljubav nije svemoćna a povjerovali da od mržnje i sirove nadmoći neke vajde ima. Ili smo, što je još gore, kratkotrajno potrošno pošli tragom ljubavi, olako pročitali njene složene signale kao da je bljutavi fast food, pa je brutalno smrskali u njeno mutirano nasilno naličje.

No, idemo redom. Prvo bih htio istaknuti neke društvenoodgovorne činjenice vezane uz proces nastanka predstave „Moja nuklearna ljubav“. Produkcija je građena zajedničkim snagama Teatra Rugantino, Kotar teatra i Akademije dramske umjetnosti. Kad gerilci nezavisne scene ne žele ići lakšim komercijalnim prečicama nego raditi angažirano kazalište (što Rugantino sustavno čini od svog osnutka u olovnim devedesetima) onda je to zaista vrijedno respekta. Rugantinu se ovdje pridružila Umjetnička organizacija Kotar art koja već nekoliko sezona radi na ozbiljnoj artikulaciji brojnih, posebice izvedbenih umjetnosti, prema zanemarenoj gorskokotarskoj regiji. Naposljetku, zagrebačka ADU partnerstvom u projektu („Moja nuklearna ljubav“ je diplomski rad studentice Marije Kolb na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, pod mentorstvom doc.art. Tatjane Aćimović) pokazuje koliko je -osim zanatske edukacije za koju je ova instituacija kvalificirana- bitan i odgoj društveno afrtikuliranih građana sposobnih za razvoj i njegu zdravog civilnog društva.

Kao intrigantni rezervoar inicijalnih skica za autorski projekt redateljice Olje Lozice poslužio je virtualni prostor. Lozica i njen dramaturg Matko Botić (uzgred, jako je važna i njegova bluzersko-surferska muzička dramaturgija predstave) znalački svjesno su eksploatirali postove s internetskog foruma Forum.hr i tamošnje rubrike Usamljena srca. Zapisi duša smrvljenih u paramparčad pokazali su se podatnim alatom. Naime, virtualna platforma nosi u sebi zanimljivu dvojbenost: pod nickovima se intima krije ali su ispovjedi javne da javnije ne mogu biti. I tako iz tog megaprostora nesuzdržano cure krhotine života s ožiljcima i pokušavaju se, makar provizorno, slijepiti u sudbinu otporniju od gline. Olja Lozica je grubo istinita i nježna poput paperja u ovom artističkom prijenosu dokumentarnih fikcija. Ona mudro snuje a ne docira iz svog skrajnutog komornog krika pobune. Intima je svijet koji boli ali koji je ipak naša jedina nada. Uspijemo li kako-tako generirati najdublje čiste emocije kao jedini isplativi građevni materijal, tada su koraci u podnošljive društvene poretke vrlo izvjesni. Istina je da mahnita žudnja za ljubavlju često ode stranputicom i završi u poniženjima, u cvilenju poniženih i potrošnom trijumfu tlačitelja – taj se fakat u Oljinoj nuklearki ne prešućuje. Ali to je jebeni rizik za koji se valja boriti. Poput male vanvremenske monaške družine djeluju glumci Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović. Uzbudljivo i fragilno su odgovorili na redateljičino beskrajno otvaranje i povjerenje. Iz njihovih naoko jednostavnih performerskih ponuda zaista blješti internetski ambis. Načas su uvučeni u ljušture vlastitih sumnji, pa se onda raskrile do očajničke otvorenosti, pa ih ošine oholost zaborava pa opet poniznost oprosta. Rabijatni, ubogi, vampovi, prezreni i snobovi, kućanice i jalovi artisti, zlatnošuteri i apstinenti, infantilne djevojčice i dječaci a onda opet žene i muškarci prezreli od vječnih početaka… Mala radionica obrane i zaštite.

 

1 komentar

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

USTAVOBRANITELJI

Ustav Republike Hrvatske pod hitno treba mijenjati. Naime, u njega treba unijeti cijeli scenarij filma „Ustav Republike Hrvatske“. I to u Preambulu. Osim toga, ne bi zgorega bilo instalirati tamo, unutar ustavotvornih paragrafa, i neki link na film, spojiti ga izravno sa saborskim i školskim klupama, policijskim stanicama i benzinskim pumpama, naplatnim kućicama po cestama i dječjim vrtićima, stranačkim štabovima na elitnim adresama, resortima i periferijskim birtijama… Jer, redatelj Rajko Grlić i scenarist Ante Tomić filigranskim marom ispleli su granitno gnijezdo čovjekoljublja, u kojem žilavo hrane, poje i griju nadu da nismo zauvijek ogrezli u mrzotine. Da je moguće i u našim balkanskim vukojebinama uzgojiti trajne vrtove nezagađenog razuma. Film je to koji uveliko nadrasta svoju artističku misiju i postaje Ustav sam.

Zato ga je skoro pa nemoguće ispričati ili vrednovati racionalnim alatima. Niti (opisujući doživljeno) možemo dovoljno izraziti svoju zahvalnost i biti barem mrvicu fer koliko su u ferplej bitkama s onim lošim u nama, bili svi junaci iz Grlićeve brigade. Kunem se da sam gledajući film osjetio slatku bol od gustoće emocija, poštenja i fanatičke vjere u dobro, koje isijavaju doslovce svi neimari „Ustava“ a napose glumačka ekipa. Niti jedan redak Tomić & Grlić priče, ni najmanji „frame“ Grlićeve samozatajne toplovoajerske režije, baš ni jedna misao, žudnja ili gesta glumačkih udarnika… nisu uloženi niti porođeni uludo. Sve ide van, izvan granica filma, apsolutno sve nas obavija i štiti poput najsigurnijih ljuski jajeta. O kakvoj je ustavobraniteljskoj strategiji riječ, o kakvom delikatnom pokušaju da se društvo iskopanih mržnji privede ljudskosti, savršeno govori scena kad krvavog Vjeku Kralja, gaya i travestita kojeg je brutalno iscipelarila histerična banda nesigurnih tinejdžera, dovode na hitnu. Grlić i njegov fenomenalni direktor fotografije Branko Linta izmučeno lice Nebojše Glogovca slikaju stilizirano, kao da se ne guši u prolivenoj krvi nego u razmazanoj šminki. Ne iz namjere da priguše učinjeno nasilje nego da bi nasilje još više pokazali nezemaljskim. Također se u melankoličnom slikanju Kraljevih rituala i ocvalih interijera samoće, namjerno približavaju rubu hiperestetiziranog kiča. Kad je društvo zaglibilo u bezdane netrpeljivosti i nesreće, svaki pokušaj potrage za srećom i ljubavlju ispada kao beznadežni kič.

„Stisni zube“, kaže Maja Samardžić (Ksenija Marinković) svome mužu Anti (Dejan Aćimović), policajcu Srbinu koji je i veteran Domovinskog rata i ime je čak promijenio ali nikada ne može dovoljno zadovoljiti ksenofobnu većinu. „Stisni zube“, hrabri ga nakon što je pretrpio uvrede od susjeda Vjeke Kralja, povjesničara i hrvatskog desničara. U te dvije riječi vrhunaravne Ksenijine igre svakom našem posrnuću pružena je hrabrost, ubrizgana snaga da ustanemo i izdržimo. Bez imalo parolaškog slanja poruka ili crno-bijelog presuđivanja, Grlić i njegovi sljedbenici idu iz najdublje moguće ljudske nutrine – pričajući priču o jedinom održivom bivstvovanju: mukotrpnoj spoznaji sebe i bližnjega pored nas.

Trebalo je izdržati svu silu antologijskih etapa „Ustava“. Jedna od vječnih je ona kad se u noći, na gornjogradskoj zagrebačkoj klupi, skutri troje luzera u potrazi za ljubavlju i srećom, a Ksenija Marinković, Nebojša Glogovac i Dejan Aćimović (nebeski glumci, ne pretjerujem) isprepliću ruke čežnje… Veliki ljudi i veliki umjetnici. Jebeno hvala im dugujemo, svima koji su iz čistog srca porodili ovaj film, nosićemo ga u srcu zauvijek i nitko nam ga oduzeti ne može. Svojim kraljevskim, herojskim umijećem podigli su mali veliki bedem u slavu dobrote. Istina, dok cure posljednje minute filma a Grlićev trio sanja san o odškrinutoj sreći, u dubini kadra pojavljuje se zli šljam. Ali bedem je armiran i ne damo zlu da prođe. Ne damo.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

ŽENA, RUDARSKI PRAVA

Žanrovi su idealni nosači za (iz)nošenje životnih ožiljaka. Zabavni su, gutamo ih s lakoćom, a u backgroundu -kao u onim pozadinskim trenucima kad scenski radnici demontiraju kulise eskapističkog showa- zgurili su se gorki, tamni slojevi. Kakav će rejting dosegnuti nova RTL-ova serija „Prava žena“ ovisit će o sijaset faktora i teško je biti prorok. Ipak, usuđujem se prognozirati da će se publika ovisnički navući na nju. Jer, serija to naprosto zaslužuje. Osim primarne funkcije da zarobi i zabavi pitkom vještinom priče, „Prava žena“ u sebi rekreira čitav niz terapeutskih pilula koje nam mogu poslužiti da sagledamo vlastite nesavršenosti, grube greške u životnim koracima, zapuštene društvene odnose i žrtvovane emocije. Najkraće: izvana soap, a iznutra noir. Birajući žanr koji vješto miksa zadane gabarite melodrame i sapunice, s digresijama u crnohumorne persiflaže (u sjajnom castu je za to kraljevski zadužena Elizabeta Kukić), autori su naizgled estradnim alatima progovorili o mučnoj estradizaciji naše zbilje, naših disfunkcionalnih obitelji i disfunkcionalne zemlje, o samoći i čemeru ispod šećernih kulisa površnosti. Gotovo da svaka eskapistička scena ima svog diskretnog svrdlajućeg trpkog crva naličja. A to je vanredan napor kojeg autorski tim (autorica priče i kreativna producentica Jelena Veljača, glavna spisateljica Nataša Buljan, redatelji Mladen Dizdar, Milivoj Puhlovski, Tanja Golić, Ivan Šarić, Peđa Marković; producenti Elma Fehatović Zubčić i Danijel Ivoš) očito rudarski iznosi.

Osnovna priča o ocu, dječačkoj neodgovornoj barabi (Filip Juričić je začudan u svedenoj robusnoj ranjivosti) i samosvojnoj a zanemarenoj kćeri (mlada srpska glumica Kristina Jovanović mogla bi bez po muke igrati u novoj verziji E.T.-ja ali i Lisbeth Salander) i gradnji njihovih pokidanih relacija, demijurška je projekcija koja će prelamati mnoge sudbine. Od prividno bezbojne, frustrirane producentice tv-showa a žilave fajterice koja brine o autističnom bratu (izvanredna Nataša Janjić) do mnogih drugih žena i muškaraca, lažirane vanjštine sigurnosti a kaosom ispod kože: nadahnuto i pošteno ih igraju Nela Kocsis, Marijana Mikulić, Iva Mihalić, Petar Ćiritović, Ana Vilenica, Jasna Bilušić, Aleksandar Cvjetković, Amar Bukvić…

„Prava žena“ već nakon odgledanog prologa dokazuje da ne postoje više i niže forme. Postoje samo čista i neskrivena rudarenja ili ona bezmuda shortcut otaljavanja koja najčešće završe u bezidejnom ćorsokaku letargije. Srećom, „Prava žena“ pripada onoj prvoj, uspravnoj kategoriji.

 

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

ZAČINI ŽIVOTA I SMRTI

„Zamislite kako je to kad te cijeloga života uče da nekoga mrziš i onda taj netko, spletom čudnih okolnosti postane tvoj prijatelj. Neprijatelji ne postoje. To je samo riječ koju koristimo kao izgovor za mržnju. Sve što želim jest promijeniti svijet kako bismo izbrisali potrebu za tom riječju“, piše u e-mailu palestinski dječak Asel i šalje ga židovskim dječacima s kojima je boravio u kampu prijateljstva, jednom od onih koje organiziraju međunarodne NGO-organizacije. Asel je dirljivi mali heroj (dok u demonstracijama pokušava uvjeriti svoje sunarodnjake da se okanu nasilja, ubit će ga izraelska policija) uvodne priče „Hamsin“ iz knjige „Za’atar“ Hrvoja Ivančića. Otvarajući zbirku priča s Bliskog istoka koje delikatno balansiraju na oštrici fikcije i zbilje (u Ivančićevoj osobnosti reporter stvarnosti i pisac izmaštanog, nedjeljiva su simbioza), „Hamsin“ djeluje kao početna postaja mogućeg iskupljenja. Gorka kapija kroz koju valja proći i žilavo nositi utopiju makar ona najkrhkija bila. Utopiju nade da bi se čovjek jednom možda ipak mogao osvijestiti i početi graditi svijet bez mržnje.

Opremljen sad već dvanaestogodišnjim lutalačkim iskustvom po užarenim toposima Bliskog istoka, Hrvoje Ivančić pregnantno poseže za neobičnom montažom tvrdokuhane opore i jezgrovite proze s gotovo metafizičkim kontemplativnim treperenjem najskrovitijih ćorsokaka duše. Poetičan i grub, erotičan, katkad ciničan, rezigniran i blizak groteski, sve sa nataloženom nemoći svjedoka pred stupuroznim labirintima obnavljajućih spirala bezumlja…, Ivančić ispisuje fascinantne male epove hiljadu i jedne noći koja beskonačno traje. Uzevši za naslov knjige ime začina prepoznatljivog i zajedničkog svim tijesno isprepletenim kuhinjama Levanta, autor nenametljivo a jasno pokazuje koliko su kratki koraci između nepca života i nepca ispunjenog prolivenom krvlju. U pričama „Na obali slanog mora“, „Pazi, glava“ posebno je ocrtan adrenalinski background u kojem zapadnjački novinari sazrijevaju od puke predaje avanturama do trpkog sazrijevanja u mučnim svakodnevnim komadima kaosa jednog iznurenog svijeta. Jedna od neugodno istinitih fikcija jest sadržana u priči „Ministarstvo otetih ljudi“, u kojoj je „fabulizirana“ mračna predatorska crta današnjeg kapitala: terora ISIL-a (ili sličnih ekstremnih pokreta) praktički ne bi ni bilo bez njihove trgovinske umreženosti sa Zapadom.

Dok bliskoistični izbjeglički egzodus natapa Europu a ekstremisti kao posljedice warlordovske indolencije siju nove žrtve, Ivančićeva knjiga (u izdanju zagrebačkog Sandorfa) iznimno je vrijedna i dobrodošla. Bez trunke crno-bijelih pojednostavljivanja, daleko od dekorativnog i deklarativnog isticanja čovjekoljublja, Ivančićevi pisani otisci zrače istinskim humanizmom i pacifizmom. Opori začini naše nade.

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized