Category Archives: Politika

USTAVNA DEFINICIJA MRAKA

Kao što već i vrane znaju, 1. prosinca 2013. je najsvježiji profašistički datum vukojebine zvane Hrvatska. Sramotan, bijedan dan kada je položen novi nadgrobni kamen temeljac ovoj tzv. Republici. Otkako se početkom devedesetih 20. stoljeća vratila u igru, puzajuća diktatura klerofašizma ovdje praktički stalno djeluje. Elem, sad je dobila i najvišu potvrdu: ustavnu definiciju mraka. Kolebljivci (Vlada, Parlament, Ustavni sud) su sramotnim popuštanjima i neodgovornom nojevskom politikom dopustili nečuveni referendumski linč – da se ustavno ponizi, diskriminira i zgazi dostojanstvo jedne manjinske populacije, građana homoseksualnog opredjeljenja. Ustavnim blagoslovom bit će tako pomazana definicija prema kojoj stoji crno na bijelo da je jedino arijevski hetero brak dopušten i čist evanđeoski brak. Sad kad su i tu visokopoziconiranu ustavotvoriteljsku prepreku crnokošuljaši uspješno preskočili, sad je njihovo carstvo nebesko i mogu ga preuređivati u pakao kakav god požele. I kad uskoro prvi jurišnički debilan zabije letvu u nečije manjinsko čelo, uzet će si to pravo jer mu iz samog Ustava poručilo da je to, što se pred njegovim očima voli i ljubi, tek bezvrijedno smeće, i da ga slobodno može zbrinuti. Svim nedopuštenim sredstvima.
Talibanski pogon inicijative “U ime obitelji” (žestoko dirigiran s oltara i luksuznih sauna crkvenih prelata) bacio je bijednu udicu mržnje. Licemjerno loveći čak i one iskrene bogobojazne ljude kojima je strana netrpeljivost prema bilo kome. Činjenica je da se u nedjelju 1. decembra nije manifestirala nikakva demokratska volja građana, nego teror većine nad manjinom. Umjesto festivala demorkacije svjedočili smo festivalu diskriminacije. U konačnom svođenju računa, postaje posve nevažno jesu li pečat diskriminacije (946.433, odnosno 65,87 posto izašlih birača glasalo je ZA) na listiću zaokružili povampireni fašisti ili neinformirani a dobrodušni ljudi. Bolna faktografija govori da je necivilizacijsko poniženje amenovala, potpisala i proizvela platformu za pogrome, jedva četvrtina biračkog tijela. Izlaznost je bila preniskih 37,90 posto. Previše je onih ravnodušnih koje ne zanima kakvu gadnu budućnost kupuju svojom indolencijom. Htjeli to oni priznati ili ne, oni su ti koji iza svojih dobro zabrtvljenih prozora najčešće nemaju pojma što znače krici iz susjedstva. Pa su za jauke mučenika iz priručnog logora na Zagrebačkom velesajmu ’91. valjda mislili da je to jingl neke nove zemlje-partnera; a za urlike iz splitske Lore biće su povjerovali da je to klapa malo jače zapjevala. Da, to su isti oni koji su za smrad akumulatorske kiseline kojom su paljena grla srpskih građana po osječkim garažama, došli do zaključka da je očito nekom previše sirćeta otišlo u kacu s kupusom… Takvim se samozavaravajućim nojevima obilato služi svaki fašizam. I raduje im se kao rodu najmilijem ili najpouzdanijim jatacima.
Nakon nedjeljne večeri 1.prosinca 2013. osjećam stid, bijes i neizmjernu tugu. Ali isto tako osjećam golemu sreću i ponos. Naime, po prvi put su se u pravednoj borbi ujedinili građani i civilne udruge, izrekavši svoje odlučno NE diskriminaciji i teroru. Nas 33,51 posto građana drugog reda, koji smo glasali jasno PROTIV, uopće zapravo nije malo. Naraslo nas je na broj od 481.534! Više nego ikad u ove 23 godine. To je baza više nego jaka da raste iz dana u dan, da se bori i educira ovo uništeno društvo. I mediji su, u međuvremenu, evoluirali. Kada su prije četiri godine Branimir Glavaš i njegovi HDSSB-ovci brutalno izbacili novinara Jutarnjeg lista Dragu Hedla sa presice, baš nitko se od ostalih prisutnih kolega nije solidarizirao s otjeranim novinarom. Sad kad je Željka Markić zabranila pojedinim medijima da izvještavaju iz baze “U ime obitelji”, opća solidarnost je napokon profunkcionirala. Svi mediji su odbili pokrivati busiju Markićeve u izbornoj noći, bojkotiraju i sve daljnje poteze iz te rasističke ujdurme.
I još nešto: ne pada mi na pamet da pakujem kofere i odem iz ove zemlje. Odlazimo, moja draga i ja, kad god možemo, putujemo u druge zemlje, upijamo i volimo druge ljude i tako se basnoslovno bogatimo bogatstvom koje nam nitko ne može oduzeti. Ali volimo imati dom kojem se vraćamo, a to je tamo gdje su naše knjige i omiljeno vino, naši bližnji i prijatelji koje volimo. I nedamo fukari neljudskoj da nas tjera. Neka znaju da ćemo se mi i hiljade drugih, boriti do posljednjeg daha. Neka zapamte da će im prisjesti dan kad su ponizili ma i jednog čovjeka ove jebene zemlje. Ne damo im da više ikad jednu žicu razvuku po svojim logoraškim prostranstvima. A ako ipak smrkne to doba kad će nas ponovo pretvarati u pepeo i od nas praviti sapun, neka znaju da će im i taj sapun prisjesti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

BIJELI MEDVJEDI ZA VUKOVAR

Cijeli jedan grad suludim je urbanističkim planom prenamijenjen u groblje. A sve zato da bi fukara mogla ubijati bijele medvjede. Ili bahatiti se u tajnim trezorima punim renesansnih majstora, trgovati oružjem i narkoticima, inkasirati lance turbomegamarketa i unosne koncesije za klanje tuna, praćakati se u tankerima nafte i kupovati banke za nekoliko sanduka crnog Johnniea Walkera… To je brutalna istina o Vukovaru. I građanskom ratu kojeg je 1991. iz smradne pohlepe potegla manjina, umotana u operetne zastave nacionalizma. Opereta je ubrzo okrvavljena u hiljadama žrtava, a dalje je zabavljala samo dokone razbojnike što pokupovaše operetne feude na zgarištima. To je jedina istina o svim vukovarima gusto sravnjenim po stepama nekadašnje Jugoslavije. Nemoguće je tragedije vagati sudnjim vagama. Svaka pala duša ima težinu milijuna. Zato su tako neumitno padali vukovari, srebrenice, dubrovnici, pakraci, grubori, varivode, sarajeva, karlovci, sremske mitrovice, gospići, kosovske mitrovice, beogradi… Od mračnjaka s čarapama preko lica koji u noći odvode uboge susjede pogrešne krvi pa do otvorenih frontova za masakre ili NATO-odmazde nad nedužnima po beogradskom i novosadskom asfaltu. Vjerujte mi, svaki taj danak u krvi, nekom dobro zaštićenom đubretu pozlatio je kreditnu karticu.
Zapamtit ćemo 18. studeni 2013. Na žalost, ne zato da bismo pamtili Vukovar koji jednom davno nije bio grad-logor. Zapamtit ćemo ovaj novembarski datum kao jedan od onih kada su po svima nama počele pljuštati nove klice fašizma, a da se onih starih još nismo pravo ni otresli. Jučerašnja poluvojna hunta samozvana kao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, otvoreno je zabranila legitimno izabranoj Vladi da sudjeluje u koloni sjećanja na žrtve iz 1991. Zabraniti demokratskoj vlasti da učini gestu civilne tuge nije ništa drugo nego vojni puč. Fašistoidna rulja ne samo da je, uz rubove navodnog pijeteta, po vukovarskim ulicama postavljalja štandove za novi fašistoidni referendum (onaj kojem bi se u ime usijanih maljeva što se obrušiše po ćirilici, još više dokinula manjinska prava); nego je u “svoju vukovarsku Hrvatsku” pripustila ratne zločince. Za mučitelje i ljubitelje akumulatorskih garažiranja zlostavljanih civila, za one što su likvidiranim dušama kompostirali brojne livade preporođene Domovine… za njih je u Huntinom četveroredu bilo mjesta. Što je slijedeće na programu te mizerne bande, upregnute u hadezeovske i klerikalne joysticke?! Bodljikava žica, najprije oko Vukovara a onda u ostatku ove krepaline od zemlje? Ili policijski sat kojeg bi provodili stožeraški eskadroni, a iza zavjesa se blaženo kesili njihovi (pod)zemni politički sponzori?
Kamen temeljac za sretan povratak fašizma položen je jučer u Vukovaru. Ni dva tjedna ne dijele nas od drugog vala: 1. decembra na arijevsko-obiteljskom referendumu, kad ćemo se morati suprotstaviti tom kuhinjskom homofobnom Zlu. Ili ne moramo ni izaći, barem propalih vagona ima dosta po prugama. Idealnih za transporte u nove logore.

2 komentara

Filed under Društvo, Politika

PIJETET ZA GRAĐANSKI RAT

Dok ne bude prekasno, da ponovimo: ono što sad dirigirana hajdučija rasijava iz Vukovara i šalje svuda po Hrvatskoj, jesu klice novog građanskog rata. Ako još ima naivaca koji ne shvaćaju da je ovaj prošli bio građanski rat kojega je potpalila šačica “elitne fukare” sa istoka, zapada, sjevera i juga, e mogao bi ih već zakucati novi. Novo paranoično kidisanje na rođenog komšiju, ono stanje kad zakrvavljene oči ne vide posuđenu susjedovu zdjelicu za kompot nego mjerkaju kakve će joj biti staklene krhotine, hoće li bit podesne za rez pod grkljanom. Da se silnik ne muči previše.
Dok ne bude prekasno, ponovimo svi zajedno, ako može, u zboru poput glasne molitve: nasilje, rušilaštvo, prijetnja bližnjemu zbog njegova pisma ili načina kako se krsti, boje očiju ili drukčijih sastojaka u turšiji… jest zločin i bit će zločin. Hrvatska je u devedesetima gazila civilne krhkosti, varala ljude i negirala da je sazdana na zločinu šačice pohlepnika. Mora li i Hrvatska budućnosti kunjati na gnojivu novih zločina? Možemo li dopustiti i ovako jedva maskirane poluhunte što maljevima ruše zakone i ustav u zemlji bezakonja? Kad ulica sudi, to je uvijek linč a konopce omaste nevini. Fantomski stožeri kvazibranitelja i čuvara “Vukovara kao mjesta posebnog pijeteta” bolje da promisle kako bi zaista s plodnim pijetetom zasadili korijenje normalnog življenja. S kojim pravom ta bagra i još gora bagra koja njima manipulira, postavlja emocije ispred reda i zakona? Svaki balvan kojim mašu i prijete, jednak je onom balvanu na cestama s početka nesretnih devedesetih. I što znači da “nije još vrijeme” za ćirilicu? Zapjenjenim čuvarima okamenjenih krvnih zrnaca navodno blažene krvi prolivene za domovinu, uvijek neki klinac smeta. Njima nikad nije vrijeme za pismenost, ali uvijek je vrijeme za čekić u glavu. Njima je teško pogledati komšiju u oči. Najlakše ga je među oči.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

LADICE KAO “LOGORČIĆI”

Jao zemlji u kojoj generalima kliču kao zvijezdama i ljube im skute kao svecima. Jao zemlji s demokratski izabranim premijerom koji skrušeno dopušta da mu ta ista gomila dobacuje “đubre!”, “majmune!” i “zločinče!” I u ime vlastitog kukavičluka, oportunizma ili tko zna čega drugog, krši prava slabih i manjinskih građana, gura ih u ladice, zatvara u te male uredske logore… Sve do onog imaginarnog dana “kada sazriju uvjeti…” a nikog od poniženih više ne bude među živima.
Skoro da mi je žao došlo dok sam na teveu promatrao Zorana Milanovića kako u preprženom Kninu nestaje u nemoći razglasa. Kako petoga kolovoza, u obljetničkom trijumfalizmu Oluje dopušta da po njemu pljušte uvrede. Zblenut i uplašen ni svoje lice nije bio u stanju obraniti od opake pljuvačine, a gdje da smogne snage da jasno (bez razvodnjenih efumizama o “odlascima s ovih prostora”) progovori koju i o bezdušno likvidiranim građanima srpske nacionalnosti (do dana današnjeg u Hrvatskoj još nema pravomoćne presude za olujne ratne zločine s potpisom hrvatskih fukara); o strašnom egzodusu srpskog naroda koji je potom uslijedio, ljeta 1995…
Ali nisam glasao za Milanovića da mi ga bude žao. Dao sam svoj jebeni glas da on dade sve od sebe u prevođenju ove zemlje do civilnog društva a ne do stalno tinjajuće vojne hunte.
Milanovićeva administracija obogatila je naše obzore silnim novim ladicama, dalekim rođacima logoraškog zbrinjavanja problema. Elem, slično je taktiziranje oko izjednačavanja prava heteroseksualnih i homoseksualnih parova. U najnovijoj zakonskoj regulativi (ide na raspravu na jesen, a na parlamentarnom čitanju treba se naći do kraja godine), Zakonom o životnom partnerstvu, ponovno se zaljubljenicima istoga spola oduzima pravo da uđu u brak, iako će svoje partnerstvo moći registrirati pred matičarom. Opet im se ne dopušta posvajanje djece.
“Novi je zakon korak u dobrom smjeru, pomoći će mnogim LGBT osobama u Hrvatskoj. Ali i dalje ostaje osjećaj diskriminacije. Za našu je ljubav ipak smišljena posebna, odvojena ladica”, rekao je Josip Bakić novinaru Jutarnjeg lista. Programer Josip (31) već dvije godine živi sa svojim partnerom Lukom Vukobratovićem (23), turističkim komercijalistom. Iako trenutno ne razmišljaju o ozakonjenju svoje veze, kažu da bi ako se jednog dana odluče za takav korak, itekako voljeli ući u brak i imati pravu svadbu. Ono, što bi se reklo, Josip i Luka imaju posve oldfashion planove, stoga nije im jasno zašto im se u startu s najavljenim Zakonom o životnom partnerstvu ponovo uskraćuju neka prava. Milanovićevoj Vladi (uz iznimku HNS-ovaca koji su za apsolutno izjednačavanje svih prava homoseksualnih i heteroseksualnih parova) je i dalje licemjerno lakše tretirati pečat nad ljubavlju istoga spola kao nekakav ugovor o kupovini auta ili fiskalni račun za preprodani paradajz. Točno prije godinu dana iz Milanovićevog kabineta dolazile su poruke da se ne mogu do kraja riješiti ljudska prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama, jer eto Vlada mora paziti “da se ne izazove bijes Katoličke crkve i konzervativnog dijela građana.” Kao u stotinama svojih apsurdno korporativno-libertinsko iskrivljenih shvaćanja, Vlada zaboravlja da se ljudska prava ne dijele kao humanitarna pomoć i ne važu apotekarskim miligramima. Jer, u protivnom, svaki takav vagajući nojevski korak čista je diskriminacija. Ili barem, ravnodušno stvaranje preduvjeta za đikljanje diskriminacije.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

UBOGI POSKOCI I EU-STRUJA

Ima neke poštene ljudske pravde da su nas u Osijeku, prvog dana “europeizacije” posjetili prijatelji iz subotičkog Narodnog pozorišta. I rijetko viđenom performerskom radošću ispričali urnebesno-tužnu priču o svima nama. O Balkanu koji (ne)svjesno žeđa da “bude” imaginarna Europa a suštinski je njezino srce. O Europi koja prezire Balkan iz straha vlastite pustoši i nemogućnosti da se zagleda u svoje srce. I o epizodnim ljudima koji u svemu tome traže kapi smisla. A historija nikad ne pita za njihovo zdravlje. Roman “Čudo u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića, u suštinskom, odvažnom sondiranju redateljice Snežane Trišić i dramaturginje Maje Pelević, pretvorio se u malu dragocjenu Bibliju postanka. Nušićevski smiješnu a gorku poput taloga iz pjesama Toma Waitsa. U novom groteskno-melankoličnom svjetlu zabljesnula je bajka o tvrdokuhanim Poskocima, braći Krešimiru, Zvonimiru, Branimiru i Domagoju i njihovom još tvrđem ocu, udovcu Jozi. Suri kao kamenjar Dalmatinske zagore, odmetnici spremni na opačine svake vrste, a u dubini duše mekši od maslaca – sami i željni nježnosti, ljubavi i pažnje. Blazirana Europa bi ih najradije ispljunula kao nahočad, kao one jadnike na zadarskoj pijaci što se u ponedjeljak pomarisaše oko fiskalnih blagajni!
Geografska činjenica na našim se prostorima prečesto brka s terorom i pohlepom. Zato su i buktali ratovi, zato su i zaluđivani narodi. Zato je golobradom đaku-anarhisti Gavrilu Principu natovarena strašna karma jedinog krivca za Prvi svjetski rat. Kao, samo da Gavrilo nije brisao s nastave, klanja ne bi bilo. Malo morgen! Blago neobaviještenima. Blesava mi je euforija oko ulaska u Europsku uniju kao Dembeliju. Najjednostavnija logika i ispodprosječnog IQ-a govori da je šizodino bilo u krvi razjebati jednu –sa svim manama- ipak prosperitetnu zajednicu kao što je bila Jugoslavija, da bi se sad izmoždeni feudi njenih ostataka držali u pokornom redu za novi lonac. Kao i uvijek, elite su epski pomahnitale i žele nas uvjeriti da se nove rajske mogućnosti otvaraju. U kičerajskom slavljeničko-operetnom ugođaju (kakvog bi i generalito Tuđman potpisao, garant) lakejskog bakšiša, padale su brzoplete, neodmjerene, kolonijalne i uvredljive političke napitnice. Da je “Hrvatska kao mala država, jedina slavenska nacija koja je povijesno vezana uz more”, izvalio je premijer Zoran Milanović, drombuljajući o mjestu Hrvatske u Europi, i tako blaženo pljunuo sve ostale slavenske zemlje koje u morima ogledaju identitete. Ili ona umnožena govornička ohola baljezganja da je sad na Hrvatskoj da “europeizira” susjede?!
Elem, dok pred saborskim odborima i remetinačkim krevetima defiliraju luksuzni sjecikese, dok se pomazani ratni zločinci dosađuju u svečanim ložama a zbor pjeva Beethovena… glavni krimen Tomićevih Daltona iz Poskokove Drage je neplaćanje struje! Jer nemaju para da plate strujne udare. Možda će i do njih dobrizgati jeftina struja nekog od europskih monopolista, ali teško da će to značiti nešto na dnu njihova klanca. Nedvojbeno, u elementarnim, grubo tesanim pravilima života Poskokovaca blješti više morala i staromodne časti nego u šljamu samoproglašenih društvenih elita.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

MOJA BABA EURO ZVIJEZDA

I moja baba Slava probudit će se 1. srpnja u Europskoj uniji. U njenom slučaju ništa novo. Raskusurala je draga bakica, u svojih 95 godina, sijaset država i paradržava. Namijenjala se bogme tih štambilja u dokumentima. Ni sama više ne zna (a fit je potpuno, fizički i mentalno, takva loza izdržljiva) koliko je na šalterima podigla novih ovjera o budućnosti, čiji su ih potpisnici dizali u nebesa kao jedine, nebeske i konačne. Razmjenjujući države i kofere, najbizarnija epizoda joj se desila kad je 1941. iz okupiranog Beograda utekla zbog lošeg braka. Vodeći moju majku, tada curičku, za ruku, stigla je u svježu fašističku skalameriju zvanu Nezavisna Država Hrvatska, i odmah ju s djetetom spakovalo u logor. Tek da zapamti novu asocijaciju u koju se uselila ni kriva ni dužna. Život je često montipajtonovski okrutan.
U svojoj vjekovnoj utakmici naskupljala se obilja udaraca, ali i razmjerno pristojne zalihe sretnih dana. Nikada je nisam čuo da bi zucnula ma i slova od kuknjave, da bi se žalila na poraze. Jednostavno nije takav igrač. Hrabrost, dobro, rad i poštenje, u njenim su svakodnevnim navikama vođeni kao nešto uobičajeno. Kao nešto bez čega se ne može: kao kruh, voda i lijeganje na počinak bez zrnca srdžbe. Ona je fakat živjela i još živi esenciju bivstvovanja. Za to vrijeme, države i carstva su se spajala i rašivala upravo gazeći (najčešće u krvi) ono u ljudima što bi trebalo biti kamen temeljac svake takve tvorevine. Uzgred, jedan moj profesor na Pravnom faksu (odličan profesor, ali kao čovjek je popustio i zbog sitne pohlepe prešao na darthvaderovsku stranu) predavao je da su kreatori dramatičnih “državčenja” u povijesti često posezali baš za tim prvim datumima u mjesecu ili godini. Kao zbog numeričkog efekta početka.
Moja baba živi je primjer da bi prvi dan mjeseca jula 2013. trebalo dočekati kao i svaki drugi. Bez ekstaze i euforičnih pokliča. S kojim zrncem soli u glavi i na stolu. Useljavamo u kompliciranu megaadministraciju, zasnovanu na teoriji demokracije i praktičnom teroru krupnog kapitala. Realno, bit ćemo na repu Europske unije, poput mnogih zemalja iscijeđenog juga i Balkana. Još realnije: bez nje bismo bili u šupku. Onima koji lete, dogodit će se i jedno poniženje manje – da ne cupkaju u redovima “drugih građana” po aerodromima.
Zlatnim vijencem zvjezdica podjednako će se okititi barabe i dobri ljudi. I jedni i drugi nastavit će živjeti po svome. Barabama puca širi teritorij da postanu još gori. Dobrima ostaje da se njihova dobra djela ne izgube u masi.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

GRADONAČELNIK KAO PRVI SLUGA

Ivica Vrkić, poput nekog protagonista priča Danila Kiša, kao disident je u socijalističkoj prošlosti često imao posla s mrkim momcima u dugim kožnatim kaputima. Upadali bi u noćno nedoba i odvodili ga na obrađivanje u podrumsku memlu. Vrkić (u vrijeme burnih zbivanja 1971. predsjednik Socijalističke omladine Hrvatske) nikada nije bio paranoik ni fanatik, ni u vremenima kada je fanatizam imao hijerarhijsku vrijednost za uspon na ljestvici moći. Uostalom, na ovim balkanskim prostorima fanatizam je uvijek u modi. Bez obzira na “demokratsku tranziciju” to je i dalje omiljen dres političara, te se svaki otklon od njega čini ugodnim iznenađenjem. Maltretiranja, sumnjičenja i poniženja nisu u Vrkiću usadili ni trunčice osvetoljubivosti i želje za naplatom računa. U pustopoljinama gdje je zakon osvete najžilaviji zakon, gdje se pravilo “oko za oko, zub za zub” uzorno provodi generacijama, ne biti osvetoljubiv još jedna je atipična karakteristika. Vrkić jednostavno nije tako odgojen, nego mu je, čini se, genetski usađena gospodstvena vjera u dijalog, u razgovor, u komunikaciju. On nije čovjek mržnje, a mržnje oko njega ima na izvoz.
“On je figura koja ima sposobnost povezivanja ljudi različitih orjentacija”, jezgrovito je Vesna Pusić opisala novog osječkog gradonačelnika Ivicu Vrkića, prošlonedjeljnog (9. juna) gosta za stolom Aleksandra Stankovića. “Nisam pobijedio, nego sam DOBIO mandat”, rekao je Vrkić jednu od prvih rečenica u Acinom tv-showu. I jednu od temeljnih mantri vlastite uloge javnog službenika – sluge, dakle. Uljuđenog batlera koji bi s lakoćom morao znati pronaći, prepoznati i ispunjavati civilne pretpostavke za život svakog građanina. Na tom je alatu Vrkić i dobio izbore, na alatu izravnog obraćanja građanima, ne u smislu demagoških obećanja, nego tražeći od njih svojevrsno partnerstvo za mir. Dugi građanski spokoj kao uvjet napretka, korak po korak. Građani su doista bili pravi Vrkićev izborni štab. Čovjek koji je 1996./1997. u mirnu reintegraciju Podunavlja ušao sa stoičkom vjerom da je mir moguć, i stoički otrpio podmetanja jastrebova koji su sadistički sanjali novu rundu krvave Oluje, s punim se entuzijazmom stavio u službu izmučenih građana Osijeka. Iznurenih 23-godišnjim terorom jednog banalnog feudalnog šerifa – Branimira Glavaša.
Vrkić je u Stankovićevoj emisiji odaslao i jednu važnu poruku, ne samo za Osijek nego i za cijelu ovu zemlju, šizoidno premreženu svjetonazorskim ratovima. Naime, moj svjetonazor je moja privatna stvar, i to po kojim uvjerenjima ja živim doista ne može biti predmet javnog ugovora povjerenja između mene i uprave kojoj sam povjerio grad/državu. Ono što od gradonačelnika očekujem jest da apsolutno ŠTITI moja prava i uvjerenja, da stvori uslove da se ona rađaju i žive. Na Stankovićevo pitanje kako bi se on ponašao u slučaju da mu sutra dođu ljudi tražeći da organiziraju Osijek Pride, i da li bi osobno išao na paradu, Vrkić nije ni pokušao farbati javnost: “Ja nisam čovjek koji glumi. Nisam konvertit i priznajem da sam konzervativnih nazora. No, uvjeravam vas da ću novi svijet uvažavati, na tragu promjena za koje se i ja moram spremati.” Isto tako je rekao da bi bez daljnjega primio organizatore Gay Pridea, dao im punu podršku i pružio svu potrebnu pomoć da se ta manifestacija potlačenih održi. Ukratko, na prvom gradskom službeniku jest da zaštiti sve svoje građane, osobito slabe i u manjini. Vrkić oko toga nema nikakvih dilema. I vjerujem da će se za tu istinu boriti bez kompromisa.

1 komentar

Filed under Društvo, Politika

JE LI TUĐMAN KRAO ORAHE?

U jednoj od genijalnih avantura grupe TNT (epizoda “Daj! Daj! Daj!”) družina se bacila na raskrinkavanje lažnih humanih motiva tajanstvene klinike “Uđeš slomljen, izađeš zdrav”. Elem, tajni agent Alan Ford na kauču se hrabro odupire zlom psihiću koji ga maltretira, tražeći da prizna grijehe prošlosti. Dobri švejkovski Alan, na svako pitanje torture stoički odgovara da je “krao orahe”, sve dok shrink ne podivlja i izgubi kontrolu.
Hrvatska (i ostale zemlje raspadajuće Jugoslavije) početkom devedesetih doživjele su grotesknu strip inverziju. Ulazio si zdrav, a izlazio slomljen. Doslovce. U orgijastičkom građanskom ratu vodeći zli momci preuzimaju ulogu Alana Forda a pokoren narod uporno im vjeruje da je njihov jedini krimen nestašna “krađa oraha”. Forma je i dalje zadržala stripovski karakter, ali posljedice su bile sve samo ne zabavne. Recimo, u autokratskom carstvu Franje Tuđmana (još od njegova performansa na Cvjetnicu 1990. uoči prvih višestranačkih izbora, kada si je, ni manje ni više, dodijelio ulogu Mesije) isključivo je vladala žanrovska mješavina stripa, operete i groteske. Feudalni grenadiri, Vrhovnik-Gromovnik u bijelim puranskim uniformama, gusle i ognjišta s ugrađenim žaruljama vječne vatre, mitologije hrvatskog Camelota, vojne parade s maketama nadnaravnih balističkih raketa interkontinentalnih dometa… sve to kao da je ispadalo iz Marvelovih strip-kvadrata. Ali malo je razloga bilo za razbibrigu. Razbijale su se glave, otvarali priručni logori, suzbijala građanska prava svim sredstvima. Iza Tuđmanovog parahistorijskog lažiranog epa neuvijeno se krila megalomanska osvajačka želja, nikad skrivenih šovinističkih i rasističkih pobuda. Pod izmišljenim lentama banana-Generalita bilo je dovoljno mjesta za gomilu ubojica i pljačkaša s kojima je mogao zaigrati koncept Velike Hrvatske. Dok je britanskim diplomatima trtljao gomilu gluposti o nebeskom porijeklu Heruvata, Sarmata ili kako li se već ono zvaše Franjine legije iz bunila, na salvetama je crtao vrlo ozbiljne kartografije dijeljenja ratnog teritorijalnog plijena. Zapravo, dijeljenja jada. Svoga i drugih naroda. Jasno je ko dan: Tuđman i njegova banda nisu krali orahe nego su gadno okrvavili ruke (naredbodavno ili pukim izvršenjima) u udruženim monster-pohodima etničkog čišćenja. Najnovija haška presuda samo je posljednji u nizu dokaza za ono što je počelo kao strip a završilo kao krvava bajka.
Zato u banana-državi kipovi Franje Tuđmana u posljednje vrijeme niču kao atomske gljive poslije kiše. Ova zemlja naprosto obožava klanjati se teroru. Svaki novi kumir sve je groteskniji u odnosu na onog prethodnog. Najnoviji osječki nagrdio je vizure lijepog Trga Slobode. Nalikuje na deliričnu slitinu Iron Mana, Halloween bundeve i namćorastog palanačkog ćate. Kao da je netko bio na cracku dok ga je radio. O onima koji će ga svečano ustoličiti da i ne govorimo. Udruženi zločinački neukus.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

IZBORI CIVILNOG DRUŠTVA

Ne znam dijelite li moju viziju, drage moje i dragi moji, ali nedjeljni izbori prevažni su da bismo od njih odustali. Naravno, uvijek možete ostati iza svojih spuštenih roletni, s hladnim oblogom na čelu, i psovati vlastitu sudbinu. Ali od tog mazohističkog soliranja nema vajde. Apstinencija nikad nije dobra donijela. Nikome. Znam da ste izraubovani, milijun puta prevareni i da vam se forme lokalnih izbora još više čine dirigiranim, s rajskim šansama lokalne manipulacije… Međutim, ogroman je ulog u igri a da bismo ga tek tako prepustili gadovima. Jer, zapuštenost jednog društva i jedne zemlje najbolje se ogleda na lokalnom terenu. Protekle četiri godine hipergalopirajuće krize u Hrvatskoj su dokusurile i najelementarnija pravila normalnog življenja. Predatorski instinkt poprimio je histerične razmjere i poput nekog đavolskog stroja samo pumpa paranoju – od parlamentarnih hodnika i korporativnih ostakljenih kabineta do općinskih sala za sastanke ili dvorišta područnih osnovnih škola. U općoj panici ugroženog opstanka ne biraju se sredstva. Tako da su primitivizam, oholost, bahatost, pljačka, brutalnost, rasizam, homofobija, nasilje svake vrste… postali uvriježena pravila ponašanja. Osim onog ekonomskog, u blato srozanog indeksa mogućnosti, najgore su prošli obrasci civilnog života. Možda se površnom promatraču i ne čini tako, ali istina je da su instituti civilnog društva posljednjih godina pretrpjeli nemilosrdno guljenje. Destrurirani, prezreni, doslovce se bore za kisik. Činjenica je da se aktivisti pojednici i civilne udruge doista herojski, udarnički odupiru tom mračnom trendu. Ali oni ne mogu sami. Presudna je podrška šire zajednice u angažmanu. Odlučujuće je da široka fronta formalno neangažiranih građana shvati koliko su duboke rane načinjene na tijelu civilnog društva.
Kako rekoh, osobito su divlje metode (polu)tiranije vidljive u atarima lokalnih feudalaca. Onih koji najsirovijim alatima ruše svaki komadić građanskog dostojanstva. Gramzivih, loše fotošopiranih apsolutista što ucjenjuju zajednicu parama poreznih obveznika, natječući se u mastodontskim pozlaćenim križevima i kipovima diktatorskog oca nacije… Ili ratnih zločinaca, švercera naftom i lokalnih gangstera, sitnih baraba i krupnih šizofrenika… Katalog negativaca koji namjeravaju upravljati našim županijama, gradovima, dušama i izgledima za uljuđenu starost, iznimno je opširan. Zato je strašno bitno da vjerujemo da u onoj prokletoj glasačkoj kutiji leži naša snaga. Da odjebemo loše momke jednom zauvijek iz naših civilki. Samo tako će rane zacijeliti, prerasti u ožiljke a jednom će i ožiljci nestati.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

PRŠUTOM U ČELO

Uz svoj skečersko-totalitarni portret, splitski Joker je fasadu hotela Marjan predizborno tapecirao i plakatom s likom Seke, istih stadionskih dimenzija. Pitanje je dana ili sata kad će i njoj bidnoj nalijepit fetu pršuta na oznojeno čelo i time završiti kloniranje. Mjerimo li stanje stvari teoretskim cinizmom, Željko Kerum se, delegirajući svoju sestru Nevenku Bečić u borbu za splitsko-dalmatinsku županicu, trudio poštivati zastupljenost žena na kandidacijskim listama za lokalne izbore. No, kao i sve iz Kerumovog nerazgradivog ambalažnog otpada, proizvodna realnost je mnogo grotesknija. Jer, o otrovnoj karnevalizaciji je riječ, kako birača tako i najbližeg roda. Isprdavajući se s poniženim narodom, Kerum i rođenu sestru adaptira na svoju sliku i priliku, krčmeći sve do čega stigne. Čak su im i frizure sve sličnije u mrdušanskoj travestiji bidnega Splita. Cerek i dernek nesagledivih posljedica.
Ali tu su barem stvari drastično jasne. Što je s onim pitijskim, nejasnim porukama političara koji iz nerazumijevanja, indolentnosti ili trapavosti jedva uspiju prelakirati još uvijek dominantnu patrijarhalnu, uvredljivu viziju žene kao neravnopravne u ringu svakodnevice. Ako se i zalažu za rodnu ravnopravnost ona je više u deklarativnom i dekorativnom smislu, a ne u stvarnom, prirodnom i sadržajnom. “Izborite se, budite bolje, pametnije, inteligentnije, lukavije i zaboravit će da ste žene, bojat će vas se”, izjava je premijera Zorana Milanovića. Pitam se je li Milanović zaista svjestan što savjetuje ženama? Stanovit presing mimikrijskih sposobnosti s krajnje neizvjesnim ishodom. Kao, dajte sve od sebe da zajebete muškarce tako da oni pomisle da niste žene nego muškarci?!!! Odustanite od sebe – najkraće rečeno, jer, drage moje, vi to možete. Možda se premijer nadao da šalje poruku ohrabrenja, a zapravo je poslao poruku omalovažavanja. I zaradio vodeće mjesto na “Stupu srama”, finalu izbora za najseksističkiju izjavu političara od prošlog izbornog ciklusa. Akciju su izvele ženske feminističke udruge CESI, Babe, Domine, Delfin i Centar za građanske inicijative koje pred svake izbore vode kampanju za unapređenje sudjelovanja žena u političkom životu, upozoravajući na nedovoljnu zastupljenost žena na kandidacijskim listama. Prema iznesenim podacima, udio žena na kandidacijskim listama za lokalne izbore koji će se održati u nedjelju 19. svibnja, je povećan za četiri posto te sada ukupno iznosi 28 posto. Ali, to je još uvijek premalo s obzirom na zastupljenost žena na listama koju propisuje (najmanje 40 posto) Zakon o ravnopravnosti spolova.
Zanimljivo je da muški interstranački lobi i dalje izvrdava (zasad stoji da će se prekršaji novčano kažnjavati tek u vrijeme slijedećih parlamentarnih izbora) plaćanje svoje prikrivene ili neskrivene mizoginije. U sklopu akcije “Stup srama” aktivistkinje su vrijedno izračunale i kolike bi bile kazne kada bi se naplaćivale za liste koje nisu zadovoljile zakonsku kvotu – samo za liste za županijske skupštine parlamentarne bi stranke platile 2,68 milijuna kuna!
Koalicije oko SDP-a platile bi 680 tisuća kuna, koalicije oko HDZ-a 840 tisuća kuna, HSS 400 tisuća, HNS i HDSSB po 160 tisuća kuna, SDSS 320 tisuća te Laburisti 120 tisuća kuna. Lijepe proćerdane pare, kao alibi za muškaračku prepotenciju.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika