Category Archives: Religija

SVETOST ULIČNIH SVJETILJKI

“Na rad s ljudima s margine društva potaknula me moja kršćanska vjera i franjevačka duhovnost”, jednostavno govori Siniša Pucić. Mogu li uopće odnarođeni crkveni baruni u Hrvatskoj, nakrcani zlatom i dragim kamenjem, mogu li pojmiti koliko je istinske svetosti u ovih nekoliko škrtih riječi?
Tridesetdvogodišnji diplomirani teolog iz Rijeke zaposlen je kao novinar Novog lista a već petu godinu pripadnik je Franjevačkog svjetovnog reda, Mjesnog bratstva Trsat. Svoje crkveno i svjetovno poslanje Siniša ne dijeli, nego sljubljuje u nesebičnu borbu za dostojanstvo čovjeka, u monašku upornost u hrabrenju bližnjeg da ustraje. Osobito su mu na srcu oni koje je život bacio na samu marginu, njima je Pucić uvijek spreman pružiti ruku. Ne samo radi duhovnog okrijepljenja, nego tražeći i pronalazeći konkretna rješenja njihova opstanka.
Siniša je i glavni urednik prvog hrvatskog uličnog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama “Ulične svjetiljke” koji izlazi već šestu godinu.
“Časopis pruža priliku beskućnicima da prodajom časopisa zarade dovoljno novca da unajme sobu ili manji stan te da postupno sa sebe skidaju stigmu da su opasni za društvo. Časopis smo nazvali ‘Ulične svjetiljke’ da pokažemo kako su beskućnici nepravedno stavljeni u kutak, u tamu u kojoj ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a oni itekako imaju što pružiti, duhovno ili talentima, i to kroz njihove životne priče, pjesme i crteže nastojimo pokazati”, objašnjava Pucić.
Znaju li dekadentni prelati kojima se od suviška kavijara priviđaju novi križarski ratovi, znaju li o čemu Pucić govori? Imaju li i mrvu grimiznog stida ispod svojih basnoslovnih grimiznih mantija?
Medijsko blago “Uličnih svjetiljki” daleko je od bilo kakve histerije lažnog medijskog društva ove zemlje. Pola tekstova proizvedu sami beskućnici, a drugu polovicu rade volonteri i građani. Teme su povezane s iskustvima i razmišljanjima beskućnika i srodnih skupina, a volonteri pridonose tekstovima o vlastitim iskustvima s beskućnicima. Objavljuju se osobna svjedočenja, pjesnički radovi, razgovori beskućnika s poznatim osobama, mali oglasi radi zapošljavanja i drugo. Pola novca od prodaje primjerka (časopis se prodaje na ulicama) ide prodavaču, a drugom polovicom kupuje se novi primjerak, čime se časopis samofinancira. Cijena časopisa je osam kuna, na godinu se tiska šest brojeva s prosječnom nakladom od 20 do 30 tisuća primjeraka. Može se kupiti u Rijeci, Zagrebu, Puli, Splitu, Zadru i Varaždinu… povremeno u Karlovcu i Vinkovcima.
Svoju brigu za slabe i odbačene Pucić skromno objašnjava: “Sve je to prema uzoru na život i djelo svetog Franje.” Pitam se, sjećaju li se katolički ajatolasi iz vrha Crkve u Hrvata tko je uopće taj Franjo Asiški i zašto je njegov isposnički život posvećen ubogima zadobio meka krila svetosti?

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

LJUBI BLIŽNJEG SVOG

Sramota! Upozoravat ću i milijun godina ako treba: MRŽNJA je u Hrvatskoj i dalje najkurentnija roba. Kad i ne zarađuje gromke aplauze na otvorenoj društvenoj sceni, bar joj se namiguje sa simpatijama ili joj toleriraju pravo građanstva. Naprotiv, LJUBAV je ta koja je osuđena na vječno sumnjičenje, satjerana u ilegalu, najbolje da je nema na vidiku. Iza ljubavnih gesta uvijek je neka mekoća, tako odbojna neimarima armiranog naci-stroja. A kad je riječ o ljubavi prema istom spolu, uh, onda se tek užare očnjaci čopora trećerazrednih ćudorednika ove, više nego većinski pobožne zemlje. I baš sve im je dopušteno, dok rigaju svoje arsenale netrpeljivosti. Ni najbanalnija prekršajna a kamoli kaznena prijava od nadležnih državnih institucija još uvijek nije pristigla za bezočan i do kraja otvoren govor mržnje kojim javno prijete velikodostojnici ovdašnje Katoličke crkve. Jezikom rulje, posve skinuvši rukavice, neki oltarski jastrebovi vrište najgore homofobne uvrede, gaze dostojanstvo čovjeka, optužuju sadašnju socijaldemokratsku administraciju da je nacistička i zazivaju ratničke pučeve da se tu istu vlast zbriše… Za upotrebu kjukluksklanovskih alata ne stižu im packe od crkvenih šefova (što drugo zaključiti nego da se i vrh hijerarhije KC-a u Hrvatskoj, uz prešutni blagoslov Vatikana, blaženo slaže s totalitarnim metodama pod kojima istrčavaju “mangupi”) niti sekularna država zaštićuje svoje građane od pogroma. Zasad verbalnog, ali te su granice na ovim prostorima uvijek tako tanke.
Što je drugo preostalo LBGT osobama nego da dignu glas protiv još jedne gadne epizode u kojoj se gazi njihova ljudska potreba za ljubavlju i samosvojnošću. “Proteklih mjesec dana Katolička crkva vodi homofobnu kampanju kakva se još nije mogla doživjeti u Hrvatskoj. Nas – lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne građane i građanke RH – se sustavno demonizira, spominjanje našeg postojanja se naziva ‘razaranjem čovjeka’, masovno se dijele leci u kojima se homoseksualnost proglašava protuprirodnom, Božić se pretvara u blagdan mržnje protiv LGBT osoba, biskupi čine sve što mogu da pogaze dostojanstvo lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba koje žive u Hrvatskoj. Vrhunac svega su skandalozne, uvredljive i mrziteljske izjave, u kojima nas se optužuje da uništavamo Hrvatsku, čime se LGBT osobe želi još više poniziti i izolirati u društvu, te izložiti progonu i nasilju”, poručili su iz Zagreb Pridea, organizatora prosvjednog skupa “Ljubi bližnjeg svog”, održanog 12. siječnja pred Zagrebačkom katedralom.
Mirnu, dostojanstvenu prosvjednu akciju dvjestotinjak građana (koji su Crkvu željeli zorno podsjetiti da je izgleda spalila sve one stranice Biblije gdje je upisana ljubav prema bližnjem) morao je čuvati kordon oklopljenih specijalaca. Jer, pred katedralom su već bile protučete mrzitelja, oboružane i ustaškim zastavama, uzdignutih ruku, doveli su i mržnjom zatrovali čak i četrnaestogodišnju djecu. Njihov skup besramnih uvreda i zazivanja nasilja nije bio ni prijavljen, dakle, apsolutno je nezakonit.
Osim neprikrivenih mrzitelja i gadova, koji svoj bijes prema tuđem pravu na drugost uopće ne taje, možda su još gori oni prikriveni. Ono, kad se kao ušljivi objektivni komentatori jave iz zaklona medija pa “blagonaklono” spočitnu LGBT osobama da su možda izabrali krivi tajming, da nisu trebali izazivati nasilnike?!! Drugim riječima, da ne izlaze iz geta u koja bi ih ti komentatori najradije zamandalili, da ne dižu protuprirodne poglede u liftu i ne vrijeđaju većinskog hetero komšiju. To me uvijek podsjeća na onaj ustaljeni atavistički argument kojim se u nas žrtve sumnjiče da su možda izazvale silovatelja.
Također su mi bljutavi i jedva prikriveno mrzilački naslovi po nekim medijima koji su kao precizno izračunali koliko je porezne obveznike stajalo nabrijano policijsko osiguranje skupa “Ljubi bližnjeg svog”, pa s debelih naslova mašu brojkama utrošenih para. Ali, pogriješili su adresu. Račun se može ispostaviti samo mrziteljima, nikako ne onima koji su govorili o ljubavi i dijelili poljupce.

1 komentar

Filed under Društvo, Religija

STID ZA CRKVENE FARAONE

Imaju li pojma zabludjeli faraoni Katoličke crkve u Hrvatskoj gdje je uopće Ruanda i ubogo selo Kivumu? I vide li išta drugo osim paranoične želje da do kraja sve podčine pod ustajale mantije? Za Afriku su eventualno čuli kao urednog opskrbljivača dijamanata za njihove blještave kostime. No dok glavinjaju od bijesa ne bi li što više dječice preventivno izudarali krampusovim šibama, da ne ogreznu u grijeh zdravstvenog odgoja, ti glavešine s vatikanskim pečatnjacima ne znaju što je istinski nauk vjere. I što je mučno tesanje školstva u prašini bijede odavno žrtvovanog afričkog kontineta. Između duhovnih pastira kao što je fra Ivica Perić i svih ovih silnih benedikta, bozanićevaca, srakića i drugih pozlaćenih kumira s mrenom moći na očima, galaktičke su daljine. Fra Perić, ravnatelj Centra Otac Vjeko u Kivumu, doista dijeli nesebično znanje, obrazujući tamošnju djecu za krojače, stolare, zidare, električare, zavarivače i vodoinstalatere. Fra Perić je i inicijator prikupljanja sredstava za izgradnju srednje škole u selu (o čemu sam već pisao u travnju, kada je izgradnja počela) a pridružio mu se i osječki bračni par, novinari Maja Sajler Garmaz i Željko Garmaz, uključeni u Humanitarnu udrugu Srce za Afriku.
I sad, ovih dana iz tog toplog Srca dođoše fantastične vijesti. Znajući da je jedan od najboljih djevojačkih zborova Hrvatske, osječki Ansambl Brevis, dobio poziv za nastup (21. siječnja 2013.) u prestižnom Carnegie Hallu u New Yorku i da za to važno ali skupo putovanje na sve načine Brevisice prikupljaju sredstva, iz Udruge Srce za Afriku namjerili su pomoći. “Odlučili smo djevojkama iz Vokalnog ansambla Brevis, uručiti 100 komada slika napravljenih neobičnom tehnikom – ljepljenjem kore drveta banane. Djevojke slike mogu ponuditi na humanitarnoj prodaji i tako si osigurati jedan dio potrebnih sredstava. Slike su izradili učenici strukovne škole Centar Otac Vjeko u Ruandi. Budući da brojni Osječani kao i Grad Osijek već godinu dana nesebično pomažu naš projekt izgradnje srednje škole u Kivumuu u Ruandi, djeca iz Kivumua odlučila su se na ovaj način izraziti svoju zahvalnost”, ističu u udruzi.
Moćna lekcija o iskonskim klicama čovjekoljublja. Kad daruju bogati, bez obzira na dobre namjere, uvijek je to i svojevrsno ispiranje savjesti. Kad siromašni daruju, onda je to plemenitost dostojna oltara.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

IMITACIJA ŽIVOTA

Jadno zvuče prijetnje inkvizitorskih epigona, debelo zaštićenih iza bedema zlatnih oltara. Umjesto što siju netrpeljivost, trebali bi ispočetka pročitati priču o Djetetu koje iskupljuje Svijet. Ili, ako ih mrzi kvariti svoje odnarođene kardinalske i biskupske oči na evanđeljima, možda da pogledaju neki film. Ima, bogme, filmova biblijskih dubina. Za gledanje filmova njima alata ne fali – od ljupke gadgeterije do ekrana u sjedalima po luksuznim terencima i golemih plazmi po mramornim dvorovima. Elem, ako se dosađuju naši vajni crkveni lordovi, ili dok imaju pauzu u pohlepnom nastojanju da Hrvatsku preurede u polje stalnog križarskog rata, predlažem da si puste “Imitaciju života”, remek-djelo Douglasa Sirka iz 1959. Barem finale, u kojem je dosegnuta takva gusta groznica duše i dodir onostranog Spasenja, kakve su okađeni crkveni baruni odavno zaboravili. Dok gospel kraljica Mahalia Jackson pjeva moćnu, razarajuću “Trouble of the World” (Uskoro ću završiti s nevoljama svijeta / Putujem kući da živim s Gospodinom), bijeli vranci vuku crnu kočiju s posmrtnim ostacima tamnopute služavke Annie. Kroz kordon policajaca i novinara (jer, Anniena poslodavka je filmska diva Lora Meredith koja radi karijere zanemaruje vlastitu kćer Susie) uz krike se probija Sarah Jane, Anniena kći, mulatkinja koja se sramila svoje majke i vlastite rase. “Nisam tako mislila, majko, žao mi je… Volim te”, jeca Sarah Jane, lica uronjenog u vijence od bijelih ljiljana. Biblijski je opor i uznosit Sirk dok priča o grijesima i oprostu, suzama razmetnim i suzama bola, razdorima i ljubavima između roditelja i djece, slobodi i gaženju tijela, prokletstvu i pomazanju…
Ali umjesto takvog tankoćutnog pastirskog bdijenja nad čovjekovom dušom, hrvatskim crkvenim prelatima ogrezlim u borbu za materijalno (ista Milanovićeva Vlada na koju kardinal Bozanić sipa antisotonsko drvlje i kamenje, za iduću godinu je povećala iznos Katoličkoj crkvi za čak 122 milijuna kuna, s ovogodišnja 253 milijuna na 375 milijuna kuna!) puno je lakše izbaciti pandže rigidne manipulacije. I zabadati nos u školstvo i obrazovanje, tražeći povratak u srednji vijek, u zemlji koja je, barem na papiru, još uvijek laička država. Sve u ime lažnog dušebrižništva za čistoću dječice.
Dijeleći anateme iz svog autističnog grimiznog bogatstva (hollywoodska raskoš nove biskupske rezidencije u Osijeku, na primjer, smještena je točno preko puta prihvatilišta za beskućnike, da ubogi imaju na čemu oči pasti) visoki kler je posve napustio narod kojem i dalje samo cinično folira. Da nije tako, potrudili bi se i ponovo prolistali iskonsku Bibliju. Ondje ima više nego dovoljno održivog razvoja. Jer, u svima nama, nevjernicima i vjernicima, tinja neka vjera, tlapnja, nada, šta već, da ćemo jednom otići tamo daleko na počinak, a grijesi će nam biti isplaćeni. Priča o nejakom Djetetu koje se rodilo zbog te naše utopije, jedna je od najljepših priča ikada stvorenih.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

GETOIZIRANA PRAVA

Vlada premijera Milanovića sve više se ponaša kao francuska sobarica – istovremeno bi htjela biti i jebena i poštena. Eh, dušo, ne može to tako. Mi te i jesmo izabrali jer smo bili siti nataloženog đubreta prije tebe. Zaokružili smo te na glasačkom listiću zato jer smo htjeli da ovdje više prestanu kalkulacije, retrogradne pogodbe i ples oko interesa. Draga Vlado, namigušo, ili kako da te nazovemo, nije li krajnje vrijeme da prestaneš namigivati svima, da na tren zaustaviš svoje tragikomično drhtanje nad svakom foteljom. Izabrali smo Milanovića & CO kao tim za promjene a ne tapkaroše za zamjene teza. Nismo valjda anarhoidni avanturisti ako od trenutnih direktora ove zemlje zahtijevamo višak odlučnosti u rezovima gnojnih čirova društva.

Pripremajući Zakon o registriranom (životnom) partnerstvu, kojim će regulirati prava istospolnih zajednica, Vlada opet pokušava učiniti nekakav korak naprijed ali sa desecima koraka natrag. U stvari, takvim smušenim retrogradnim ponašanjem, gazi sama sebe. Ne mogu se određena prava dijeliti na kapaljku. Recimo, čemu licemjerna vrludanja oko pitanja treba li gay partnerima dopustiti posvajanje djece? Valjda se prihvatljivijim čine tužne sudbine djece ostavljene u domovima ili duga čekanja hetero parova u borbi s kompliciranim birokracijama za posvajanje. Pobogu, nije li najvažnije da djeca dobiju istinsku ljubav?!

Premijer Zoran Milanović izjavio je da će se samo određena “statusna i materijalna” pitanja rješavati novim zakonom, dok druga prava osoba koje žive u istospolnim obiteljima i njihove djece ova Vlada nema namjeru urediti. Obrazloženje koje se daje za ograničenje ljudskih prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama jest “da se ne izazove bijes Katoličke crkve i konzervativnog dijela građana.”

Udruge Iskorak i Kontra reagirale su na ovakvo kompromisersko taktiziranje Vlade, jer ne možete otvoriti važno poglavlje ljudskih prava pa ga odjednom getoizirati. “Uloga države je upravo da štiti ljudska prava svih svojih građana i građanki, osobito prava manjina koja su ugrožena. Sramotne prakse referenduma o ljudskim pravima nikako ne bi smjele biti uzori koje navode predstavnici Vlade. Kao građani i građanke ove države očekujemo da se naša Vlada vodi zakonskim rješenjima iz naprednih država koje imaju najviše standarde u zaštiti ljudskih prava svojih građana i građanki općenito, kao što su Velika Britanija, Belgija, Danska, Nizozemska, Njemačka, i druge, a ne rješenjima iz okolnih zemalja, gdje su generalni standardi poštivanja ljudskih prava još uvijek loši”, navodi se u reakcijama Iskoraka i Kontre.

Doista, što znači neizazivanje bijesa kod provođenja odgovorne civilizacijske politike? Milanović se iz posve nedokučivih razloga prečesto obazire na konzervativnu šaku moćne većine. Umjesto da se kao osviještena vlast potrudi da u zaštitu uzme najizloženije manjine. Krupna, blještava ideologija Crkve & Kapitala u Milanovićevoj družbi sve češće izaziva prave napade idolatrije. Dokle, pobogu?

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Religija, Sociologija

VLADIKA DOBROTE

Nedjeljni ručkovi kuhaju se od gomile ljubavi i nešto dobre hrane. Najnovije izdanje Stankovićeve emisije “Nedjeljom u dva” serviralo nam je dodatne obroke hranjivog spokoja. Televizijski medij ne treba precjenjivati, ali iz ekrana je zaista strujala melemska riječ vladike Grigorija i ne moraš biti vjernik da se poslije nje osjećaš bolje. Gost Aleksandra Stankovića, episkop zahumsko-hercegovački i primorski, možda je poznat kojem promilu hrvatske javnosti, jer su mediji na kapaljku (a trebalo je udariti na sva zvona) zabilježili njegov prevažan gest u dubrovačkoj katedrali, u siječnju ove godine. Tom su prilikom dubrovački biskup Mate Uzinić i njegov mostarski komšija episkop Grigorije, zajednički sudjelovali na ekumenskom bogoslužju. Pravoslavni je velikodostojnik tada izgovorio toplo, dalekosežno pomazanje, govoreći o jednoj čarobnoj riječi koju prečesto zaboravljamo u škrgutu mržnje: “Nikome nije zabranjeno da iskrenim srcem i smirenim duhom izgovori tu riječ, svjestan njene težine i smisla, a ta riječ glasi – oprosti. Treba reći uvijek i iznova: oprosti nam, Bože, grijehe naše. I jednako tako snažno i iskreno – oprostite, braćo i sestre, jer Otac naš oprostit će nama duge naše, kao što i mi oprašatamo dužnicima našim. Večeras, na ovom svetome mjestu, u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu, imam potrebu, kao kršćanin i episkop izgovoriti ovu kršćansku riječ – oprostite.” Duhovnik, u doslovnom smislu toga poslanja, imao je željeznu snagu duha da zatraži oprost od Dubrovčana za njihova stradanja u posljednjem ratu, učinio je to a da njegova ruka nije jedan kamen na Grad bacila. Tražiti oprost u ime tuđih grijeha, to mogu samo ljudi kojima je čovječnost postankom usađena. “Svaka srušena kuća je rana na čovjeku”, rekao je vladika za Stankovićevim stolom. “Kada sam vidio kako ruše Dubrovnik, imao sam osjećaj kao da je moj brat pretukao nježnog dječaka.” Začudna je simbioza čovjeka i doma koju vladika očigledno nedjeljivo poštuje kao istinski božanski otisak. Razoriš li jedno, drugome nema života. Kuće bez ljudi, ma kako velebne bile, samo su prazni grobovi. Preživjeli ljudi zauvijek gube sreću kad prvi put kleknu na zgarište vlastitog praga.

Jedan od najmlađih vladika (rođen 1967. u Varešu, zamonašen 1992.) Srpske pravoslavne crkve, u mnogočemu je neortodoksan primjer crkvenog starješine. Voli boks (često sanja o tome kako boksa u meču za pojas europskog šampiona), igra nogomet, analizira filmove Mela Gibsona i Andreja Tarkovskog, otvoreno tvrdi da zločinci za ratne zločine moraju sjediti u Haagu. Za njega je rat “užasno intenziviran život”. I ponovio je onima koji žele čuti, kakva se božanska snaga krije u multikulturalnosti, u koktelima nacija, u stoljećima “miješanih brakova”, a kolika je poguba u gaženju tih plodova. Svjestan je da je univerzalnost teži put, put Golgote. Do jednostrane netrpeljivosti čovjek dođe bez po muke. Kaže vladika da je još kao dječak, čuvajući stado ovaca, čitao Dostojevskog. Tako nekako i zamišljam Aljošu Karamazova. Naravno, nije episkop Grigorije bez kontroverzi. Priznajući da je oduvijek bio alergičan na komunizam, jednostrano otpisuje Tita kao običnog lopova. Nije baš ni o biznisu crkve koju vodi (hoteli, kafić, vinarija…) uspio objasniti ne kosi li se to s iskonskim crkvenim naukom isposništva. Niti je odviše komentirao svoje dobre veze s političarima, osobito s Miloradom Dodikom, premijerom Republike Srpske. Uostalom, vladika Grigorije i sam za sebe veli da je čovjek, grešan i pun mana i lenonovski kaže: “Džaba ti i vjera i nada ako ne voliš – Boga i ljude.” Bila je to nedjelja puna malih uskrsnuća dobrote. Blagodarim, Stankoviću.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

NJIHOVA AFRIKA

Muka mi je kad naši političari serendaju o gladnim Slavonijama, Dalmacijama, Likama… Ako su makar jedan afrički prizor smrti od gladi vidjeli, morali bi se stidjeti svojih glupih metafora. No, debelokošci debelokožniji od nilskog konja, u takvim slučajevima brže-bolje grabe daljinac i mijenjaju kanal.

Postoje, međutim, ljudi s posve drukčijim senzorima. Nježne osjetljivosti spram nesreće drugih. Njima tuđa bijeda nije egzotika ili poen za političku perverziju. Oni su sposobni da u  očima bližnjih, čak i kad su preponosne, pročitaju vapaj za pomoć. I na taj poziv smjesta odgovaraju svim snagama svojih malih tvornica nesebičnosti. Takvi skromni proizvođači dobrote su bračni par Garmaz i njihov “čo’ek u Africi”, fra Ivica Perić. Osječke novinare Maju Sajler Garmaz i Željka Garmaza šira javnost jedva da poznaje. Ne pišu turboekskluzivnosenzacionalne nikadviđene tekstove, niti krstare s predsjednicima i premijerima, ne vode patetične talk-showove o stanjima nacije, ne posjeduju lažnu medijsku firmu koja reketari i pere pare. Bogme, ne znamo da li je Maja slaba na birkinice a koju vrstu kubanskih cigara preferira Željko. Ne, niste mogli na duplericama čitati o njihovom romantičnom bijegu na Sejšele gdje su se vjenčali u bungalovu od 500 kvadrata i gdje je Željko kleknuo pred Maju pružajući joj prsten optočen dijamantima. Zato što su njihove životne vrijednosti posve drukčije posložene. O medenom mjesecu Sajlerovih možda nešto više znaju njihovi nasmiješeni afrički prijatelji. “Provesti mjesec dana u selu bez struje, gdje ljudi žive u kućicama napravljenim od blata i kravlje balege nešto je što te mora promijeniti. Tamo djeca jedu topli obrok dva do tri puta tjedno. I unatoč tome, unatoč doista teškim životnim uvjetima, oni su uvijek vedri, sretni i nasmijani!” kaže Maja. Nakon vjenčanja 2006. otputovali su u Ruandu. Pripremajući se za put, slučajno su došli do kontakta s misionarom fra Ivicom Perićem koji službuje u selu Kivumu, četrdesetak kilometara od glavnog grada Kigalija. I rodilo se prijateljstvo, zasnovano na otvorenim srcima. Fra Perić je također “netipičan” svat, duhovnik koji svoje plemenito poslanje ne shvaća kao manifestaciju moći i pohlepe, nego kao borbu za sreću bližnjega. U svojoj misiji obrazuje djecu za krojače, stolare, zidare, električare, zavarivače i vodoinstalatere. Fra Ivica djeci i kuha, koristeći namirnice iz samostanskog vrta. Iz ruku toga svećenika doista se puši božja milost.

Nakon povratka iz Ruande, Garmazovi su htjeli ostaviti dokumentarnog traga o onome što im je zauvijek promijenilo život. Napisali su i u vlastitoj naknadi objavili knjigu “Naš čo’ek u Africi”. No, njihova misija ide i dalje. Odlučili su odreći se bilo kakve zarade od prodaje knjige (moguće ju je naručiti mailom: srce.za.afriku@gmail.com), knjiga se poklanja u zamjenu za donaciju od 80 kuna, a sav prihod ide u fond za izgradnju srednje škole u Kivumu. Njihova akcija potakla je i druge donacije, tako da su sredstva za prvu fazu prikupljena.

Za koji dan će Garmazovi opet na put. Jer, radovi na izgradnji škole upravo počinju. “Idemo doslovno zabiti prvu lopatu u zemlju!” ushićeno govore. Vjerujem da je osjećaj njihove sreće nenaplativ. A oči povjerenja i zahvalnosti tamošnje djece, grijat će ih u dugim zimskim noćima. Tisuću godina, najmanje.

1 komentar

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Religija, Sociologija

FARBANJE DJECE

“Dovedite malene k meni”, tvrde upućeni da je Isus zborio. Sad, znate kako je s tim evanđeljima, svako ih je izrezivao, uvezivao i žvrljao po njima u skladu s interesima. Tako da se izvorna mantra Spasiteljeva u obranu malih, nejakih bića, kod nekih njegovih zaposlenika često promeće u antievanđeoske postupke. Župnička ruka na bedrima nevine dječice sigurno nije ono na što je Br.1 mislio kad se dao razapeti. Niti je, jadan, prošao svu tu golgotu da bi stanoviti roditelji ili čitave obitelji (često samoproklamirani kao gorljivi vjernici), vodili prave male ratove preko djece. Jer, ako ima išta tužnije od napuštene djece onda su to djeca loše rastavljenih, točnije, nikad dobro sastavljenih supružnika. Notornim bračnim drugovima kojima su brakovi bili isključivo alati za baražnu igru dominacije, brakorazvodne parnice savršena su scena nastavka rata. Posebno su maštoviti oko podlih udaraca uz navodnu brigu oko skrbništva nad djecom. Sudski registri i usmena predaja prepuni su najotrovnijih jezikovih juha koje tata i mama serviraju jedno drugom, dok začuđena sudska tipkačica šokirano trepće očima. Nikad neću shvatiti ljude koji loše životne korake, svoju potrošenu ljubav, ako je uopće postojala, žele bezdušno prebiti preko leđa najslabijih.

Zato me raduje najava nekih rješenja novog Obiteljskog zakona, vezanih za tematiku roditeljskih prljavih trikova oko djece-taoca. Ako teorija zaživi u praksi, mučni fajtovi oko toga s kim će dijete živjeti nakon razvoda braka, ucjene bivšeg partnera, beskonačne naknadne intervencije policije i socijalnih radnika, uskoro bi trebali biti prošlost. U procesu razvoda, roditelji će uz pomoć stručnjaka obiteljske medijacije sastavljati plan roditeljske skrbi. Taj bi plan počivao na samo jednom čeličnom načelu – provesti razvod tako da su zaštićeni najbolji interesi djeteta. Plan, koji dogovorno potpisuju oba roditelja, nakon razvoda braka postao bi obvezujući. Onim nepopravljivima, koji se ipak ne budu mogli ili željeli dogovoriti preostat će, kao i dosad, sudska bitka. Međutim, nova će ih rovovska kanonada prilično koštati. Osim svog odvjetnika, morat će zastupnika plaćati i djetetu te neće moći biti oslobođeni plaćanja sudskih troškova. Sado-mazo seanse valja, dakle, platiti. Djeca takvih morona ionako će dosta patiti.

U danima zečeva, šunke i ofarbanih jaja, spomenutim nadriroditeljima porastu neviđena krila. Njihova mašta nema kraja, zarazno se širi po koljenima porodice, u ofenzivu se uključuju svi – bake, deke, tete i stričevi. Brojni telefoni tada užareno zvone:

“Čekaj, rekla si da ćeš mi poslat Sofiju u nedjelju na cijeli dan!” urla Sofijin tata i bivši muž njene majke.

“Rekla i porekla”, hladno to spucava Sofijina majka i bivša žena njenoga tate. “Možeš je uzet tek popodne. Neće mi valjda dijete na Uskrs ostat gladno, ne vjerujem da je ona tvoja barbika išta jestivo skuhala…”

A kad su razdvojene obitelji još i različitih konfesija, uuuuh, zluradosti doista nemaju kraja. “Hristos voskrese”, jednog jutra čestita mali Miljenko babi na telefon, majci njegove majke s kojom Miljenko više ne živi. Baba topi suze od miline: “Pile babino, jel ti to meni na ručak stižeš?” Ali, uvijek postoji neko ali, dijete u neprilici odgovara: “Joj, neću baba, ne mogu ti ove godine doći, obećao je tata nagodinu… I još kaže tata šta ću više tamo kod tih trofaznih… Ne znam šta mu je to…”

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija, Sociologija

SILA BOGA NE MOLI

“Nemoj, dušo, ako Boga znaš!” kukala je moja najdraža. “Nemoj, šnurom, molim te!”

Ustao ja jučer, sunce ugrijalo, ptičice živkaju, radnici pjevajući hrle u tvornice, prvi je dan proljeća, al’ neki mi kontekst ne da mira… Kad čujem na vijestima da je proljeće zbog prestupne godine stiglo dan ranije. Što će reći, tu mora da se krije neka zavjera, kod nas ništa ranije ne stiže, jebate!

“Baš lijepo da je proljeće uranilo”, cvrkuće žena mog života, pripremajući dasku za peglanje. A u meni, iznebuha, kao da se desio neki kratki spoj. Ruke same poletiše, trgnem uređaj od ljubavi svoje, ljevicom prihvatim peglu za ručku a desnicom zavitlam šnuru pa opleti! Njemačke su najkvalitetnije, ne ostavljaju masnice a nimalo se ne habaju.

“Jao, srećo, zaštoooo!!” izbjegava ona udarce, a ništa ne razumije.

Ishitreno podvriskuje i bježi po stanu. Uopće se i ne trudi shvatiti šta je kontekst preuranjenog proljeća. Zašto neki od nas malo osjetljivije reagiraju na te svemirske poremećaje, izjednačavanje dana i noći, sunčeve pjege… Da je pokazala samo malo razumijevanja, sve bih joj objasnio.

Ili, evo, recite vi meni na pravdi Boga, je li u redu da se stalno po medijima premeću neki navodni ratni zločini. Ti tračevi da su neki naši građani srpske nacionalnosti plivali sa selotejpom preko usana, da su kao zaplivali Savama, Koranama, Dravama i da nisu nikad isplivali… Koješta! Opet zlonamjernici, koji plasiraju takve priče, ne žele vidjeti kontekst: tradicionalne običaje uz gradove na obalama naših rijeka. Veslanje, picigin, pecanje, plivanje zavezanih ruku i nogu, sve je to način relaksacije i podizanja životnog elana. Pa, onaj iskonstruirani poklič: “Srbe na vrbe!”, davalo mu se takva, božemiprosti, demonska značenja. To što je kontekst ekološki, i zapravo znači poziv da se čovjek što više sljubi s prirodom, u ovom slučaju žalosnim vrbama, kao da nitko ne vidi. Da je ova zemlja tobože opljačkana uzduž i poprijeko, u desetljećima hadezovskih dinastija – to plasiraju komunjare, djeca jugooficira i postudbaši kojima obiluju domaći mediji. Oni namjerno ne žele shvatiti kontekst mlade, napaćene države Hrvatske koja u ratnim danima nije stizala baviti se još i takvim trivijalnostima.

Zato, braćo, nemojmo tek tako razapeti zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Aman, ljudi, neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha. Pod kanonadom zlurade novinarske bagre, monsinjor Puljić je s pravom upozorio da slučaj bivšeg bibinjskog župnika don Nedjeljka Ivanova, navodnog ljubitelja malih ministranata, ne smijemo promatrati mimo konteksta vremena. 70-ih i 80-ih godina, dok je don Nedjeljko timario ovčice, svakojaka opačina valjala se Europom. “U Njemačkoj se zahtijevala dekriminalizacija seksa sa djecom. U Italiji se nastojalo legalizirati pedofiliju, tvrdilo se da je opravdano ljubiti djecu. Pa u Nizozemskoj je 2006. bio pokušaj osnivanja i legaliziranja pedofilske stranke, koja je zahtijevala potpunu slobodu, uključujući i seks sa životinjama…”, jezgrovito je u mikrofone objasnio nadbiskup Puljić kontekstualnu prirodu don-donove razigranosti.

Dakle, spustimo loptu na zemlju. Slučaj bludničenja po dječačkim dušama vjerojatno se nije ni dogodio. Točnije, djeca su samo istrgnuta iz konteksta. Posljedice toga istrgnuća nosit će vječno.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija, Sociologija

SPALIMO “PARADU”!

Ako mene pitate, i ja bih zabranio “Paradu”. Sve kopije tog prevarantskog filma da se pod hitno spale! Najefikasnije su one peći gdje policija i političari, navodno, istovaraju zaplijenjene narkotike. Što se autora Srđana Dragojevića tiče, nema, brate, da se nekažnjeno izvuče. Treba ga najmanje prekršajno odrapit, ako ne i krivično. Zbog krivokletstva, obmanjivanja javnosti, sumnjive deklaracije proizvoda, lažnog predstavljanja… Lista Dragojevićevih nezakonitih radnji podugačka je.

Elem, dok ozloglašenog paraderskog dilera ne privedu pred vagu pravde (znate već kako je naše pravosuđe tromo, nije to inkvizicija) ja razmišljam o tome da podnesem privatnu tužbu. I to pravo u glavu: za nanošenje duševnih boli. Nisam se još s advokatima konzultirao o visini cifre na koju ćemo ići, ali ispod šest nula ne dam. Toliko sam, nakon lakovjernog konzumiranja “Parade”, duševno rastepen u param-parčad, da ne znam više gdje ću i kako ću. Kao prvo, nasjeo sam vješto izmontiranim foršpanima koji su najavljivali dobru zabavu. Urnebesnu burlesku. Hi, hi, hi –REZ– pa malo skinhedovskog ugođaja –REZ- pa opet novi val ha, ha, ha grohotanja –REZ- pa morski pejsaži i kalete –REZ- ubavi interijeri, domaćini u šlafrocima… Redatelj Dragojević je po silnim intervjuima, ne crveneći se nimalo, opušteno stavljao svoju “Paradu” u ladicu komedije. Preko 150.000 gledatelja u Hrvatskoj, više od pola milijuna u Srbiji, sve je to grijalo moje nade u lud provod. Na kojem će mi eventualno stradati bešika, uslijed tekućeg smijeha. Kad ono, vrag ne spava. Pripusti on na površinu humor, smijemo se mi, griješio bih dušu da tvrdim suprotno. Duhovito je to. Ali, majku mu, sve površinski, na dah, kao spasonosna voda u pustinji. Tamo na dnu stomaka i po ćoškovima srca, sve nešto kljuca. Sve gorčina pomalo kaplje kao da se žuć načela. Eh, da je barem ranije neka blagopočivajuća biskupska ruka udarila pečatnjakom po prstima tapkaroškim. Upozorila nas, zabludjele ovčice, da više ne hrlimo u Dragojevićevu klopku u tolikom broju. Zapele nam kokice u grlu, dabogda, kad ne slušamo glas vapijućih iz ovdašnjih ordinarijata.Ili kad se zaboravimo, lakovjerni nevjernici kakvi već jesmo, pa pustimo smijehu na volju, začas nam Srđan uvali kakvu ujdurmu. Jedva nekako stisneš grlo da ne pukne od čistih emocija onih njegovih zaljubljenih momaka, kad odjednom istu simpatiju osjetiš i nad propalim životima homofobnih desničara. Prođe tako, hitro ko čegrtuša u preriji, iskrivljena istina o nedavnom ratovanju. Ispade da su Limun i drugi jadnici sa svih strana ex-jugoslavenskih granica, kad podvučeš račun, tek jedna zajednička Žrtvetina. Štipa tuga za oči a ti se klebariš spoznaji. Srećom, postoje dežurni prelati kao ovaj što je upravo istrčao, dubrovački biskup Mate Uzinić. Oni znaju da je krajnje vrijeme da nam tamjanom zauvijek okade sljepoću. Da postave stvari tamo gdje im je i mjesto – u čiste domovinske rovove. I da, naravno, ako smo zaboravili, još jednom podcrtaju svoj poznati stav o “protuprirodnoj” ljubavi. Ne dao Bog većeg zla, nevino se smješkaju, dok na presicama licemjerno ponavljaju da oni nipošto nisu za gay parade ali da svako nasilje osuđuju. To što će svojim light inkvizitorskim metodama samo ohrabriti nasilnike, nikom ništa.

Neku noć sanjao sam da je Dragojevićevu “Paradu” amenovala Crkva u Hrvata. Da su priznali koliko čiste ekumenske ljubavi lipti sa ekrana i da su film odlučili puštati na satima vjeronauka. O misama da ne govorimo. Da, sanjao sam još i da je Isus na križu odjednom podigao iznurenu glavu, nasmijao se blaženo i rekao: “Alal ti rane, Srđane!” E, onda sam se probudio. Nemam pojma je li Dragojević i njega preveslao. Sina Božjeg, lakovjernog.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Religija, Sociologija