Category Archives: Sociologija

GETOIZIRANA PRAVA

Vlada premijera Milanovića sve više se ponaša kao francuska sobarica – istovremeno bi htjela biti i jebena i poštena. Eh, dušo, ne može to tako. Mi te i jesmo izabrali jer smo bili siti nataloženog đubreta prije tebe. Zaokružili smo te na glasačkom listiću zato jer smo htjeli da ovdje više prestanu kalkulacije, retrogradne pogodbe i ples oko interesa. Draga Vlado, namigušo, ili kako da te nazovemo, nije li krajnje vrijeme da prestaneš namigivati svima, da na tren zaustaviš svoje tragikomično drhtanje nad svakom foteljom. Izabrali smo Milanovića & CO kao tim za promjene a ne tapkaroše za zamjene teza. Nismo valjda anarhoidni avanturisti ako od trenutnih direktora ove zemlje zahtijevamo višak odlučnosti u rezovima gnojnih čirova društva.

Pripremajući Zakon o registriranom (životnom) partnerstvu, kojim će regulirati prava istospolnih zajednica, Vlada opet pokušava učiniti nekakav korak naprijed ali sa desecima koraka natrag. U stvari, takvim smušenim retrogradnim ponašanjem, gazi sama sebe. Ne mogu se određena prava dijeliti na kapaljku. Recimo, čemu licemjerna vrludanja oko pitanja treba li gay partnerima dopustiti posvajanje djece? Valjda se prihvatljivijim čine tužne sudbine djece ostavljene u domovima ili duga čekanja hetero parova u borbi s kompliciranim birokracijama za posvajanje. Pobogu, nije li najvažnije da djeca dobiju istinsku ljubav?!

Premijer Zoran Milanović izjavio je da će se samo određena “statusna i materijalna” pitanja rješavati novim zakonom, dok druga prava osoba koje žive u istospolnim obiteljima i njihove djece ova Vlada nema namjeru urediti. Obrazloženje koje se daje za ograničenje ljudskih prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama jest “da se ne izazove bijes Katoličke crkve i konzervativnog dijela građana.”

Udruge Iskorak i Kontra reagirale su na ovakvo kompromisersko taktiziranje Vlade, jer ne možete otvoriti važno poglavlje ljudskih prava pa ga odjednom getoizirati. “Uloga države je upravo da štiti ljudska prava svih svojih građana i građanki, osobito prava manjina koja su ugrožena. Sramotne prakse referenduma o ljudskim pravima nikako ne bi smjele biti uzori koje navode predstavnici Vlade. Kao građani i građanke ove države očekujemo da se naša Vlada vodi zakonskim rješenjima iz naprednih država koje imaju najviše standarde u zaštiti ljudskih prava svojih građana i građanki općenito, kao što su Velika Britanija, Belgija, Danska, Nizozemska, Njemačka, i druge, a ne rješenjima iz okolnih zemalja, gdje su generalni standardi poštivanja ljudskih prava još uvijek loši”, navodi se u reakcijama Iskoraka i Kontre.

Doista, što znači neizazivanje bijesa kod provođenja odgovorne civilizacijske politike? Milanović se iz posve nedokučivih razloga prečesto obazire na konzervativnu šaku moćne većine. Umjesto da se kao osviještena vlast potrudi da u zaštitu uzme najizloženije manjine. Krupna, blještava ideologija Crkve & Kapitala u Milanovićevoj družbi sve češće izaziva prave napade idolatrije. Dokle, pobogu?

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Religija, Sociologija

MAJKE DUBLERICE

“Muči, sine, pa čovik ne kupuje ono što mu ne triba”, govorila je mama uplakanom dječaku na šibenskoj pijaci u ponedjeljak. Klincu se prohtjelo nešto za što njegova mater nije htjela ili nije mogla izdvojiti pare, lio je potoke suza i neutješno jecao. Oko njih brije gužva jutarnjeg pazara, jedan od najljepših gradova Mediterana raspada se po šavovima, ali žena strpljivo čuči uz svoga patuljčića. Nije vrištala na dijete, nije čak ni povisila glas, pokazivala je u korpu što su kupili, da je skupoća neizdrživa… Dala je sve od sebe da ga poduči. Imala je svo vrijeme ovoga svijeta. Samo za svoga sina. Dok mu je objašnjavala aršine po kojima bi ljudi tribali živjeti. I, znate šta, mali (a nije mu moglo biti više od dvije godine) je stvarno prestao plakati. Kao da je zaista shvatio poduku za budućnost. Vjerujte mi, u toj maloj brižnoj akciji protiv ljudske pohlepe, mirisala je najčišća majčinska ljubav koju možete zamisliti.

Mamina je emocija snažnija od megatona, e sad, zamislite kolika mora biti u onih koji te majke nesebično glume. Opisani šibenski jutarnji prizor dogodio se u dane dok se stidljivo obilježava jedan plemeniti jubilej izdržljivosti. Dvadeset je godina SOS Dječjeg sela Hrvatska – udruge koja je od 1992. ravnopravni član SOS Kinderdorf Internationala, najveće svjetske nevladine organizacije za pružanje skrbi djeci i mladima, sa sjedištem u Austriji. SOS dječja sela brinu za djecu bez roditelja i roditeljske skrbi, neovisno o njihovoj rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Djeca žive u obiteljskim kućama koje vode SOS majke, selo čini 15 obiteljskih kuća integriranih u lokalnu zajednicu. Na području Hrvatske postoje dva Dječja sela za djecu predškolske i školske dobi, u Lekeniku i Ladimirevcima, dok o srednjoškolcima brinu u SOS zajednicama mladih u Zagrebu, Velikoj Gorici i Osijeku.

Sve je ovo teorija, ali probajte samo ući u praksu SOS majki, zamisliti njihove udarničke svakodnevne bitke da “prebace kubike” u svom dublerskom poslu. Jedva da je moguće do kraja osluhnuti srca tih predivnih žena. Često se olako kaže za nekoga da voli svoj posao. Bogme, ovdje ljubav mora biti stostruko veća od platnog stanja. I nema novca kojim je mjerljiva njihova životna gluma. Nekako me te udarnice zaista podsjećaju na filmske dublerke na setu. Ono, daju sve od sebe da bi bile veće zvijezde od one koje trenutno nema. Da bi siročetu odigrale najbolju majku svih vremena, jer je ona prava odavno uminula iz njegova života. Najčešće su anonimne ove žestoke radnice, vrijedne stvarateljice doma koji je (ipak) samo topli surogat. Zato je njihov ponos, kad uspiju sazidati srce obitelji, veći i od raja samog.

20. rođendan SOS Dječjeg sela Hrvatska medijski se vodi uz kampanju “Vaša budućnost ovisi o nama – naša sadašnjost ovisi o Vama”. Protezat će se cijele godine, a može se poduprijeti pozivom na broj 060 9003 kojim se donira pet kuna za pomoć SOS Dječjem selu Hrvatska.

Ključevi i brave budućnosti zaista postoje. Ne dajmo da zahrđaju.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija

S TITOM NAPRIJED!

Broz je ukrao svinjsku glavu! – duhovito je vrištao jedan beogradski grafit krajem osamdesetih. Bilo je to vrijeme bestijalnih ideja o raskopavanju Titova groba i raseljavanju njegovih kostiju, bacanja kletvi na pokojnog Maršala kao hrvatoždera ili srboždera. U jeku mračnih budalaština, podsjećanje na krimen iz kumrovačkog djetinjstva, bila je sjajna zajebancija. Mi stariji znamo napamet epizodu s drpisanjem sušene svinjske glave s tavana, mlađima tek kratak opis: roditelji nisu bili kod kuće, a maloj Jožinoj braći zavijali stomaci. Kud će, šta će, vispren kakav je već bio, budući mag popne se na tavan, skine sušenu glavu i s njom u kotao. Napucala se djeca, legla spavat a teška hrana prizvala im teške snove. Kad su roditelji stigli kući, imali su šta i vidjet. Naravno, Joža se, šarmantan kakav je već bio, izvukao samo s majčinim ukorom.

Ova gurmanska zgoda mogla bi biti dio ponude kumrovečkog Titolanda. Samo kada bismo jednom zauvijek prestali zakerati i shvatili kakva se brendusina krije u tom čelik-oku. Nadam se da neće ostati na deklarativnoj razini nova inicijativa dvojice političara na čijim su teritorijama locirana dva mitska mjesta Titovog epa: Kumrovac i Brijuni. Istarski župan Ivan Jakovčić u posjetu Krapinsko-zagorskoj županiji, s tamošnjim je kolegom i novim ministrom pomorstva, prometa i infrastrukture Sinišom Hajdašom Dončićem, naznačio mogući turistički link Istre i Zagorja baš preko bogatog titovskog shortcuta.

Jakovčić nije propustio podsjetiti, na znanje onim gomilama lobotomiranih i zaboravnih, kako je Tito zaslužan da je Istra vraćena u krilo Hrvatske. Dončić je, pak, rekao istinu koja mnoge i danas svrbi: Tito spada u red najfascinantnijih ikona 20. stoljeća. Pred njim je i Churchill patio od kompleksa inferiornosti. Prije nekoliko godina Fraktura je izdala “Titovu kuharicu”. Autorica Anja Drulović, inače redateljica po vokaciji, inspirativno je ušla u tajne Titovog instinkta za uživanje i opstanak. U njezinoj montaži nižu se recepti Maršalovih omiljenih jela i recepti egzotičnih moćnih gostiju, tadašnje svjetske elite. Obilje dokumentarnog materijala pokazuje kako se u prisustvu Josipa Broza najveće zvijezde doimaju kao statisti. Fenomenalna je, recimo, scena za brijunskim stolom. Očigledno večera nakon filmskog terenčenja na Sutjesci. Tadašnje Brangeline, Elizabeth Taylor i Richard Burton, evidentno izbetonirani Titovim vinima i chivasom, jedva gledaju. Što od cuge, što od glamuroznog odsjaja njihova domaćina. Tito je bio Hollywood glavom. Za razliku od gabarita države koju je Tito vodio, iz ove naše patuljaste banane ispadneš čim malo jače nagaziš gas. Barem bi tu skučenost onda mogla iskoristiti kao komunikacijsku prednost. Mislim, kakav problem da turiste koji ljetuju na Brijunima, ushićeno slušajući priče o Titu, pašti i Sofiji Loren, turistički pregaoci ujutro potrpaju u autobuse i odbace ih do Kumrovca da vide “Tito Begins”. Dotaknu grubu kolijevku u kojoj je JB prvi put prducnuo, ili oglancaju vrh njegove brončane spomeničke čizme – za sreću.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Sociologija

OTKAZAN BAL VAMPIRA?

Dobra je vijest da je zagrebački Bal vampira otkazan. Loša je da je samo odgođen. Korijeni čistačkog naciprava puno su žilaviji. Interesantno je da neofašisti obožavaju mesti pred tuđim vratima, dok su im vlastiti pragovi usmrđeni balegom visine oblakodera. U obilju ovdašnjih gnjevnih reakcija na sulude ideje o denacifikaciji vojvode Draže Mihajlovića, naročito su glasna bila čiča Dražina braća po oružju. Opskurne, minorne crnokošuljaške stranke najdesničarskijeg pola Hrvatske, skočile su kao ljute guje na samu avetinjsku mogućnost rehabilitacije četničkog kumira. Oni koji punim plućima zagraktaše da nije u redu da se bradatom đeneralu izvlači glogov kolac iz srca, i sami su odavno osigurali pozivnice za Bal vampira. Zapravo, oni se obožavaju međusobno, ti fašistički izdanci. Styling tu zaista ne igra ulogu. Nosi li neko masnu bradurinu i moljcima izjedenu šubaretinu, a drugi, pak, ispeglane crne košulje sa blještavim srebrnim U, posve je svejedno. Povezuje ih boja krvi koju bi obilno prolijevali, koljući poput mesara-udarnika, samo kad bi dobili priliku. Elem, povampireni tulum iz čiča Dražine kolibe, Pavelićevog šinjela, Hitlerovog brka, i sličnih čistocrnih vrana skoro pa se upriličio danas, rečenog petka, 13. HČSP (Hrvatska isklistirana stranka prava) kao istinska zaljubljenica u horor žanrove namjeravala je ugostiti fašiste svih zemalja i s njima kongresno progovoriti o najnovijim trendovima u plinifikaciji ljudi. Subotnji marš ovog šljama trebao je dati  i podršku generalima u Haagu – Markaču i Gotovini! Vlada je, srećom, reagirala jedino kako se s takvim smećem i može postupati: ministar policije Ranko Ostojić zabranio je paradu kič-fašizma. Međutim, ovakva je debilana u postocima doista minorna, ali nimalo nije minoran najširi front ravnodušnih. Onih što samo sliježu ramenima i zapravo predstavljaju hranjivi humus u čijim se mrvama čahure klice zla. Polupismeni kreteni na recepcijama hotela koji prvo primaju rezervacije postkoljačkih liga a onda nevješto tvrde da su prebukirani, nacionalne institucije na budžetu u kojima “nepoznate” radilice ispod žita dogovaraju dil s nacijima, a onda ih otkantaju… Ili premijer lige na čijim stadionima skandiraju domaći kjukluksklanovci bez kapuljača, otvorenih lica i uzdignutih desnica. U vremenima socijalnog dna, gomile ravnodušnih samo rastu, svrstavaju se u četverorede i brzo hvataju strojevi korak. Petak, trinaesti, njihov je svetak.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Sociologija

NJIHOVA AFRIKA

Muka mi je kad naši političari serendaju o gladnim Slavonijama, Dalmacijama, Likama… Ako su makar jedan afrički prizor smrti od gladi vidjeli, morali bi se stidjeti svojih glupih metafora. No, debelokošci debelokožniji od nilskog konja, u takvim slučajevima brže-bolje grabe daljinac i mijenjaju kanal.

Postoje, međutim, ljudi s posve drukčijim senzorima. Nježne osjetljivosti spram nesreće drugih. Njima tuđa bijeda nije egzotika ili poen za političku perverziju. Oni su sposobni da u  očima bližnjih, čak i kad su preponosne, pročitaju vapaj za pomoć. I na taj poziv smjesta odgovaraju svim snagama svojih malih tvornica nesebičnosti. Takvi skromni proizvođači dobrote su bračni par Garmaz i njihov “čo’ek u Africi”, fra Ivica Perić. Osječke novinare Maju Sajler Garmaz i Željka Garmaza šira javnost jedva da poznaje. Ne pišu turboekskluzivnosenzacionalne nikadviđene tekstove, niti krstare s predsjednicima i premijerima, ne vode patetične talk-showove o stanjima nacije, ne posjeduju lažnu medijsku firmu koja reketari i pere pare. Bogme, ne znamo da li je Maja slaba na birkinice a koju vrstu kubanskih cigara preferira Željko. Ne, niste mogli na duplericama čitati o njihovom romantičnom bijegu na Sejšele gdje su se vjenčali u bungalovu od 500 kvadrata i gdje je Željko kleknuo pred Maju pružajući joj prsten optočen dijamantima. Zato što su njihove životne vrijednosti posve drukčije posložene. O medenom mjesecu Sajlerovih možda nešto više znaju njihovi nasmiješeni afrički prijatelji. “Provesti mjesec dana u selu bez struje, gdje ljudi žive u kućicama napravljenim od blata i kravlje balege nešto je što te mora promijeniti. Tamo djeca jedu topli obrok dva do tri puta tjedno. I unatoč tome, unatoč doista teškim životnim uvjetima, oni su uvijek vedri, sretni i nasmijani!” kaže Maja. Nakon vjenčanja 2006. otputovali su u Ruandu. Pripremajući se za put, slučajno su došli do kontakta s misionarom fra Ivicom Perićem koji službuje u selu Kivumu, četrdesetak kilometara od glavnog grada Kigalija. I rodilo se prijateljstvo, zasnovano na otvorenim srcima. Fra Perić je također “netipičan” svat, duhovnik koji svoje plemenito poslanje ne shvaća kao manifestaciju moći i pohlepe, nego kao borbu za sreću bližnjega. U svojoj misiji obrazuje djecu za krojače, stolare, zidare, električare, zavarivače i vodoinstalatere. Fra Ivica djeci i kuha, koristeći namirnice iz samostanskog vrta. Iz ruku toga svećenika doista se puši božja milost.

Nakon povratka iz Ruande, Garmazovi su htjeli ostaviti dokumentarnog traga o onome što im je zauvijek promijenilo život. Napisali su i u vlastitoj naknadi objavili knjigu “Naš čo’ek u Africi”. No, njihova misija ide i dalje. Odlučili su odreći se bilo kakve zarade od prodaje knjige (moguće ju je naručiti mailom: srce.za.afriku@gmail.com), knjiga se poklanja u zamjenu za donaciju od 80 kuna, a sav prihod ide u fond za izgradnju srednje škole u Kivumu. Njihova akcija potakla je i druge donacije, tako da su sredstva za prvu fazu prikupljena.

Za koji dan će Garmazovi opet na put. Jer, radovi na izgradnji škole upravo počinju. “Idemo doslovno zabiti prvu lopatu u zemlju!” ushićeno govore. Vjerujem da je osjećaj njihove sreće nenaplativ. A oči povjerenja i zahvalnosti tamošnje djece, grijat će ih u dugim zimskim noćima. Tisuću godina, najmanje.

1 komentar

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Religija, Sociologija

FARBANJE DJECE

“Dovedite malene k meni”, tvrde upućeni da je Isus zborio. Sad, znate kako je s tim evanđeljima, svako ih je izrezivao, uvezivao i žvrljao po njima u skladu s interesima. Tako da se izvorna mantra Spasiteljeva u obranu malih, nejakih bića, kod nekih njegovih zaposlenika često promeće u antievanđeoske postupke. Župnička ruka na bedrima nevine dječice sigurno nije ono na što je Br.1 mislio kad se dao razapeti. Niti je, jadan, prošao svu tu golgotu da bi stanoviti roditelji ili čitave obitelji (često samoproklamirani kao gorljivi vjernici), vodili prave male ratove preko djece. Jer, ako ima išta tužnije od napuštene djece onda su to djeca loše rastavljenih, točnije, nikad dobro sastavljenih supružnika. Notornim bračnim drugovima kojima su brakovi bili isključivo alati za baražnu igru dominacije, brakorazvodne parnice savršena su scena nastavka rata. Posebno su maštoviti oko podlih udaraca uz navodnu brigu oko skrbništva nad djecom. Sudski registri i usmena predaja prepuni su najotrovnijih jezikovih juha koje tata i mama serviraju jedno drugom, dok začuđena sudska tipkačica šokirano trepće očima. Nikad neću shvatiti ljude koji loše životne korake, svoju potrošenu ljubav, ako je uopće postojala, žele bezdušno prebiti preko leđa najslabijih.

Zato me raduje najava nekih rješenja novog Obiteljskog zakona, vezanih za tematiku roditeljskih prljavih trikova oko djece-taoca. Ako teorija zaživi u praksi, mučni fajtovi oko toga s kim će dijete živjeti nakon razvoda braka, ucjene bivšeg partnera, beskonačne naknadne intervencije policije i socijalnih radnika, uskoro bi trebali biti prošlost. U procesu razvoda, roditelji će uz pomoć stručnjaka obiteljske medijacije sastavljati plan roditeljske skrbi. Taj bi plan počivao na samo jednom čeličnom načelu – provesti razvod tako da su zaštićeni najbolji interesi djeteta. Plan, koji dogovorno potpisuju oba roditelja, nakon razvoda braka postao bi obvezujući. Onim nepopravljivima, koji se ipak ne budu mogli ili željeli dogovoriti preostat će, kao i dosad, sudska bitka. Međutim, nova će ih rovovska kanonada prilično koštati. Osim svog odvjetnika, morat će zastupnika plaćati i djetetu te neće moći biti oslobođeni plaćanja sudskih troškova. Sado-mazo seanse valja, dakle, platiti. Djeca takvih morona ionako će dosta patiti.

U danima zečeva, šunke i ofarbanih jaja, spomenutim nadriroditeljima porastu neviđena krila. Njihova mašta nema kraja, zarazno se širi po koljenima porodice, u ofenzivu se uključuju svi – bake, deke, tete i stričevi. Brojni telefoni tada užareno zvone:

“Čekaj, rekla si da ćeš mi poslat Sofiju u nedjelju na cijeli dan!” urla Sofijin tata i bivši muž njene majke.

“Rekla i porekla”, hladno to spucava Sofijina majka i bivša žena njenoga tate. “Možeš je uzet tek popodne. Neće mi valjda dijete na Uskrs ostat gladno, ne vjerujem da je ona tvoja barbika išta jestivo skuhala…”

A kad su razdvojene obitelji još i različitih konfesija, uuuuh, zluradosti doista nemaju kraja. “Hristos voskrese”, jednog jutra čestita mali Miljenko babi na telefon, majci njegove majke s kojom Miljenko više ne živi. Baba topi suze od miline: “Pile babino, jel ti to meni na ručak stižeš?” Ali, uvijek postoji neko ali, dijete u neprilici odgovara: “Joj, neću baba, ne mogu ti ove godine doći, obećao je tata nagodinu… I još kaže tata šta ću više tamo kod tih trofaznih… Ne znam šta mu je to…”

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija, Sociologija

KUGLANJE ŽIVOTOM

“Nije lako bilo, moraš ponovo naučit dupe brisat”, jezgrovito objašnjava Darko Kralj, čovjek koji je u ratu izgubio nogu, dosegao dno a zatim se vinuo do vrha svijeta. Od takvih se jednostavnih životnih krhotina sastoji dragulj ljudskog poštenja, film “Kralj” Dejana Aćimovića. Teško je opisati tragove koje na gledatelja ostavlja ova pulsirajuća dokumentarna priča a da se ne upadne u patetiku. Naime, bilo bi to nepravedno, jer ovaj je film sve, samo nije patetičan. Niti je takav njegov glavni junak. Zapravo, Kralja upoznajemo u neočekivanoj, noćnoj horor tišini oslikanoj iz ruke (odmah napomena: Aćimović briljantne oslonce ima u kameri Darka Haceka i montaži Vladimira Gojuna), u atmosferi sličnoj onoj u “The Blair Witch Projectu”. U lovu je, prikrada se poput predatora, osluškuje disanje divljači, u križu njegova snajpera već se ukazuje mlada srna, Kraljev glas iz off-a veli da ga lov opušta i da svaki neoprezni šušanj može otjerati lovinu… I onda namjerno zagrebe po granju oko sebe, srna pobjegne, a vi shvatite da Kralj uopće ne lovi, on samo gleda ta čudesna stvorenja. Uživajući u tišini njihovog divljeg povjerenja. Gotovo divlja vjera da se isplati kuglati životom, kraljevski struji Aćimovićevom diskretnom posvetom jednoj (ne)svakidašnjoj volji. Jednoga je dana 1991. dvadesetogodišnji Darko Kralj iz Grubišnog Polja otišao u rat, jer je mislio da je tako ispravno, da treba braniti normalne dane, svoje djevojke, pecanja i rukometne utakmice. Nema ni u Kraljevim iskazima ni u Aćimovićevom tretmanu nikakve pseudodomovinske histerije, postoji samo čisti instinkt za čuvanjem pravednosti. Kralj je tada teško ranjen u Dalju. Posve iskasapljenog transportirali su ga u Zagreb gdje su se liječnici borili za njegov život o niti, ležao je u komi 14 dana, na kraju su mu morali otsjeći lijevu natkoljenicu i jedva spasili desnu nogu. Sudbina je Kralju dalje koturala sve same poraze – pijanstvo (“Izađeš van iz birtije, ispališ šaržer u zrak, vratiš se natrag i zavrneš rundu”, govori u jednom kadru, stidljivo obarajući trepavice), posttraumatski pakao, raspad prvog braka. Čovjek je upoznao gadno dno, vjerujete mu dok škrto priča, a Aćimovićeva suzdržana ruka sve s povjerenjem bilježi. Srećom, slijedi obrat, Kralju se događa nova ljubav i novi brak, slučajno počinje trenirati bacanje kugle. Isprva kao terapiju, zatim kao iskušavanje granica najželjeznijeg optimizma. Sve ostalo je zlatna povijest: nakon medalje svjetskog prvaka, na Paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008. Darko Kralj (specijalnu protezu izradili su mu stručnjaci osječke tvrtke OTOS) u jednom danu pet puta zaredom ruši svjetski rekord!

Dejan Aćimović ima nešto istvudovskog u sebi. Poput Clinta Eastwooda sjajan je glumac i suzdržan redatelj razornih emocija o dobru i zlu. Kao u Eastwoodovoj “Djevojci od milijun dolara”, ovdje se krećemo u sirotinjski sklepanim teretanama, treneri (Ivan Ivančić) su više kao očevi, a u starim dresovima kriju više znanja nego svi turboglamurozni wellness programi ovoga svijeta. Aćimovićev junak Darko Kralj veći je od života. Zato što je vjernik elementarne fer igre sa životom. Kraljev duh nesalomljivo želi od života samo jedno – svakodnevno se kuglati na pobjedu. Posve suprotno od baraba, gadova i zločinaca koji od života samo kradu, hrane se uništenjima tuđih dana, a u svoje dane nimalo ne vjeruju.

Film “Kralj” uspijeva još nešto. Iskazati nesuzdržano divljenje radu. “Svi moramo raditi, ti ideš u vrtić, tata ima svoj posao…”, uči Kralj jednoga od trojice svojih malih prinčeva. Topljenje čvaraka, kuhanje za obitelj, odlazak u školu, hranjenje divljači… svaki dan, korak po korak, jer tako treba. U zemlji koja je na pljački i umorstvima nastala, disciplina maratonske snage. Aćimovićev film zaslužuje da ga se vrti na sjednicama vlada, po ministarstvima, fakultetima i školama, na eventima praznoglavih, da se nikad ne gasi s Hrvatske televizije, koja mu je uz Aćimovićevu kuću DA Film, sudjelovala u produkciji… Film koji bi trebao posramiti mnoge i, nadam se, osokoliti još više njih. Ako želite gledati pravi Survivor, eto prilike.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija