Category Archives: Sport

MUKE PO LUKI

“Najvažnija vijest dana glasi: Luka Modrić napokon u Realu!” obnarodovala je, sva zajapurena, od uha do uha nacerena, dežurna hateveovka. Tek su potom uslijedile tričave vjestice, kao što su tamo neki požari u Dalmaciji, orkani u Istri, sindikalne borbe i nove tisuće nezaposlenih… Ukoliko ste mazohistički točno u 19.30 na taj historijski dan otvorili središnji Dnevnik Hrvatske televizije, mogli ste prisustvovati jednoj od žešćih perverzija sa Prisavlja. Iz ekrana se izlila bljutava čorba svarena od indignacije, snishodljive idolatrije, prezira prema stvarnosti i socijalne neosjetljivosti. Koja mora biti razina ponižavajućeg medijskog autizma da se pakleni rušilački stampedo na obali prebaci u second hand robu? Da li se to urednicima “v.d. reformirane” državne televizije čini da će nakon blještavog Evanđelja po Luki biti dosadno promatrati opožarena garava lica, spaljena imanja, iznemogle gasitelje po obali i dalmatinskom zaleđu? Pitam se zašto bi milijunske štete poharane imovine malih ljudi bile manje vrijedne od glamuroznih milijuna nogometne zvijezde? HTV se odlučila servisirati gotovo religijsku fascinaciju prema bogatstvu trenutnog heroja nacije a medijski pljunuti siromaštvo društvenog zgarišta. Sirovom metodom pokondiruše i sponzoruše, HTV drhti oko nadrealne moći sretnika u zlatnim kopačkama a nad realnom nesrećom mase anonimaca uvredljivo gasi kamere. Privatni mediji si takav stav mogu dopustiti, mjereći ga tvrdom valutom. Znaju valjda izračunati svaki cent koji im donosi vrišteći naslov ili kadar u primetimeu: LUKA NAPOKON U REALU! “Napokon” je šifra za olakšanje koga? Luke, Reala i Tottenhama. Nikoga više. Šta onaj nesretnik sa sprešanim automobilčićem (a nisu mu ni sve rate otplaćene) pod deblima u Umagu ima od Modrićevih 150 tisuća eura tjedno? Baš ništa. Javna televizija, plaćena pretplatničkim novcem tog uraganski pokošenog građanina, ponaša se kao da je osim Lukinog trona, sve ostalo nedostojno života. Što je nedopustiv cinizam.

Naravno da nemam ništa protiv dečkovog meteorskog uspjeha. U nogomet se uopće ne kužim, ali jasno mi je da je uz kraljevski talent trebalo uložiti strašno mnogo odricanja, rada, divlje borbe, uspona i padova da bi se u 27. godini zabila golčina doživotne slave i egzistencije. Iako, možda je to plod moje neobaviještenosti o tajnama nogometa, teško me je zaista uvjeriti da je Lukino srce, mjerljivo u eurima, baš toliko kozmičkih milja vrednije od nekog iz mase od 5,7 milijuna nezaposlenih španjolskih indignadosa. Ili neke od iscrpljenih blagajnica po izrabljivačkim trgovačkim lancima u Hrvatskoj, koja Lukinu tjednu plaću zaradi za otprilike četrdeset godina. Sretna, jadna, da ima posao.

4 komentara

Filed under Društvo, Sport

MAJMUNI MARŠIRAJU

Put u pakao odvajkada je popločan i dobrim namjerama. Recimo, crveno-bijelim pločicama. Većina normalnih navijača koja je skucala pare i zapucala do Poljske ima plemenite namjere sudjelovati u spektaklu, popiti koje pivo i navijati za vrhunski nogomet. Dio njih zasigurno gaji patriotske osjećaje, i to im pravo (ako ne faulira pravo drugog) nitko ne osporava. Ali nipošto nije minoran broj divljaka –kako to naši mediji uporno prikazuju- sklepanih u improvizirane naci-falange. Onih kojima je Hrvatska navodno u srcu a ksenofobna mržnja im kulja iz polupraznih mozgova, vrelija od lave. Da je tih “huligana” tek stotinjak, kako nevješto zbrajaju domaći indolentni sportski komentatori, valjda bi odavno bili spakovani iza rešetaka. Neprovjerene glasine tvrde da smo pravna država, u čemu je, dakle, problem? Ali delirični majmuni omotani hrvatskim zastavama što travnjake zasipaju bengalkama a igrače druge boje kože gađaju bananama, tek su izdanak šireg projekta netrpeljivosti. Pred kamerama višemilijunskog auditorija krdo je dobilo svojih pet minuta sramote. Međutim, mržnja se sitematski proizvodi po bijednim tekmama hrvatske lige i u bogatim funkcionarskim foteljama Hrvatskog nogometnog saveza. U najpraznijem otužnom stadionu domaće Mrduše uvijek će se naći previše zadojenih koji će “promašiti ceo fudbal”. Odnosno, savršeno im je nevažan povod zbog kojeg su platili ulaznicu, nego spremno marširaju na tovare, purgere, Srbe, Židove, komunjare, pedere… Njihove desnice umjesto prema kokicama prečesto lete visoko uvis, a, vrag će ga znati zašto, ne pada im na pamet da ljube slike nogometnih zvijezda nego strasno grle jumbo plakate s likovima ratnih zločinaca. No, ponavljam, oni su nasilni, primitivni alat. Programe im oblikuju bogato plaćeni mastodonti, markovići, šukeri, mamići… čijim se “zaslugama za narod” debelo pokriva mizerija necivilizacijskog mentaliteta. Odlazeći sa zacementirane funkcije predsjednika HNS-a Vlatko Marković pobrinuo se izvaliti da ga “briga za Židove”, jasno dajući do znanja što misli o tome da reprezentacija Hrvatske učini počast žrtvama nacističkih monstruma, kao što su to učinile druge sudionice Eurošampionata. Na jedvite jade, tek nakon što se do javnosti probilo ovo bezosjećajno štopanje, na brzinu je sklepana delegacija koja je ipak otišla do spomenika zlu u Auschwitzu. Uostalom, faraon Vlatko i 2010. je imao prostački, homofobni ispad: “Dok sam ja predsjednik HNS-a, homoseksualci sigurno neće igrati za hrvatsku reprezentaciju. Na svu sreću, u karijeri nisam susreo niti jednog takvog, nogomet igraju samo zdravi ljudi.” Neuračunljivog dr. Markovića UEFA je za ovu dijagnozu rebnula s deset tisuća eura kazne. Da se zagušljiva tvrđava HNS-a neće promijeniti u svjetonazoru nego i dalje dilati teoriju za terenske barbare, odaje čovjek kontinuiteta, budući predsjednik Davor Šuker. Još dok je igrao za Real, od tolikih znamenitosti Madrida Šuker je 1996. nepogrešivo izabrao grob poglavnika Ante Pavelića, na groblju Cementerio Sacramental de San Isidro. I da se nađe narednim pokoljenjima za uspomenu, uredno se slikao. “Zna se kojoj opciji Davor Šuker pripada i da sam se uvijek borio za hrvatski predznak. Bio sam na grobu kao i svaki hrvatski državljanin, uslikao sam se. Išao sam tamo kao što drugi idu u Berlin ili Auschwitz”, nije ni pokušao muljati čovjek-predznak. Ono, netko manje iskren, tvrdio bi da je u pitanju zabluda, da je zapravo bio napušen, da je cijelo vrijeme mislio kako se obreo u Parizu, na grobu Jima Morrisona. Tada bismo blagonaklono odmahnuli rukom i uzdahnuli: “Tja, mladost-ludost.”

 

 

 

 

 

Komentiraj

Filed under Društvo, Sport