Tag Archives: Aleksandar Stanković

JESENJINOVA DJECA

Kada eksplodiraju metastaze mržnji i nesreća, obično je prekasno. Historija uzme krv i bijes pod svoje, a maleni junaci suprotnog kursa -kursa ljubavi i razumijevanja- bivaju surovo ušutkani. Javnim prezirom, rasnim zakonima, metkom u potiljak, akumulatorskom kiselinom, logorom… A izbor ljubavi i sreće moguće je obaviti već u ulici našeg djetinjstva, za šalicom materinog mlijeka. Blagoslovljeni oni koji su imali sreće i to na vrijeme obavili. Njima nikakva mržnja ništa ne može.

Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja u Vladi RH i sin vukovarskog novinarskog pjesnika Siniše Glavaševića, imao je more sreće u suđajama svog rođenja. Rođen u ulici nekog davnašnjeg Vukovara, u kojoj se sedam jezika govorilo, na slave i božiće išlo, drugovalo i ljubovalo. I za roditeljskim je stolom Bojan očigledno upijao brojne lekcije poštenja, ljubavi, nježnosti i pravednosti. S diskretnim je ushićenjem u nedjeljnoj emisiji Aleksandra Stankovića govorio o uspomenama te djetinje sreće. Blago ali odlučno odbacio je komentare onih nadrišovena koji uporno tvrde da je višenacionalna zajednica Vukovara bila utopija: „Mojeg oca je života stajao metak ispaljen iz nečije puške. Nije multikulturalizam ubio mog oca. Multikulturalizam je poštivanje različitosti, uvažavanje različitosti. Jako je krivo izvrtati istinu i jednu taku lijepu stvar okriviti za nešto tako ružno.“

Činjenica je da o višenacionalnoj nedorživosti Vukovara kao i čitave bivše Jugoslavije upravo bubnjaju i urliču raznorazne barabe, zločinci, pljačkaši i ubojice, kojima je mržnja i nasilje jedino isplativo pogonsko gorivo. Nama koji smo svakodnevno živjeli tu „utopiju“, vjerujući u njenu održivu hranjivost, ostaje da fukari ne dozvolimo da maršira i pokušava nas krvavo preodgojiti.

„Ne mrzim nikoga. Svatko može naći put koji će ga odvesti dalje od mržnje. Teško je. Uvijek razmišljam kako bi moj tata i moj djed željeli da budem sretan. A nije sretan onaj tko živi u mržnji“, izrekao je Bojan Glavašević jedini mogući recept ljudskog življenja. Nježno je još, s pravom, spomenuo da voli poeziju i da je njegov otac volio poeziju. Posebno Jesenjina. Imao sam čast jedne noći upoznati Sinišu usred vukovarskog bratoubilačkog armagedona. I tada je slušateljima gladnim njegova glasa, uz gadne radijske vijesti čitao i Jesenjinove stihove besmrtne ljubavi. Pjesničke duše jednostavno nemaju ugrađen kod za mržnju.

Razularena fašistička rezerva koja ovih dana mahnita (manipulirajući invalidima, od vojnih do paravojnih, proglašavajući ih za svete krave) i prijeti da će dokusuriti ono malo civilnosti ove jadne zemlje, teško da je u stanju shvatiti što im Siniša, Sergej i Bojan govore.

Komentiraj

Filed under Društvo

PONOS & SRAM

Predivno sam se osjećao gledajući (posredno, uštekan na medije) talasanje subotnjeg, dvanaestog Zagreb Pridea. Ponosan i sretan sam bio, prateći kako petnaestak hiljada zaljubljenika svih generacija, čvrsto isprepletenih ruku, kliče moćno NE fašističkim klicama pođikljalim po ovoj zemlji. Okupljeni pod jednostavnim a elementarnim logom “Ovo je zemlja za sve nas”, još jednom su iskazali uvjerenje da svijet oko nas može i mora postati blještav i čist poput duge. Da ne mora i ne smije nositi boje crnog bezdana. Poznavajući domaće rasističko-homofobno-šovinističke prilike, možda izrečena nada zvuči kao utopija, ali i utopije se ostvaruju. Naše je da se borimo za njih.
Nakon subotnjeg uznosa i ponosa, na redu je bio sram. Znate ono osjećanje kad vam se bljuje od stida zbog tuđih stavova i to zato jer nisu privatni nego podzemno ili javno upravljaju našim životima. U Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u 2” ukazala se rovokopačica Željka Markić, predstavnica organizacije “U ime obitelji” – hobotničke lobističke skupine koja, naoružana potpisima preko 700.000 konzerviranih netrpeljivosti, namjerava izreketirati referen-dum-dum i u Ustav unijeti otvorene rasističke paragrafe. Pred Acom je podigla fundamentalistički zid sumanutih tvrdnji: da je “homoseksualnost opasan stil života, jer bijelci homoseksualci imaju 60 puta više šanse da umru od AIDS-a”, da su homoseksualci “općenito depresivniji i nezadovoljniji u životu…” i da će “civilizacija propasti ukoliko se dozvole homoseksualni brakovi…” Da nakaradne predrasude dotične ostaju u njenoj privatnoj prtljazi i nikoga ne ugrožavaju, bolila bi nas briga, ali oni vrše opaki presing na vladajuću administraciju. Zato bi bilo civilizacijski katastrofično kada bi Vlada popustila navodnim mahanjima ustavne krize. Referenduma s fašistodinim određenjem arijevskog braka, jednostavno ne smije biti. Po bilo koju cijenu obrane našeg ponosa.
U jutru Zagreb Pridea iz Osijeka je putem medija odaslano pismo podrške koje počinje: “Pederi, lezbe, trandže, bipsići – mi, naši prijatelji, naša braća i sestre, naši bračni drugovi… Ljudi koji su svakodnevno potlačeni, kojima društvo ne dozvoljava da budu to što jesu. Mi, kojima ne dozvoljavate da budemo to što jesmo. Zašto? U ime čega? Diskriminacija se događa svakodnevno. Ograničenja se nameću svakodnevno. Uglavnom zato što netko misli da ima monopol nad istinom, vrijednostima ili moralno poželjnim ponašanjem. Mi na takvo što ne pristajemo, bez obzira na naš spol, rod, spolnu orijentaciju ili nešto četvrto. I mi, kao i Zagreb Pride, vjerujemo da je Hrvatska ‘zemlja za sve nas’. Jutrošnjom akcijom želimo izraziti podršku svim hrabrim ljudima koji će danas koračati Zagrebom, zahvalnost svima onima koji su proteklih jedanaest godina koračali, ali i nadu i namjeru da se u budućnosti i u Osijeku borimo za jednakopravnost svih članova ovog društva. Ovim činom poručujemo sugrađanima da postojimo, javnosti da se ne bojimo, a vladajućima da ovdje pripadamo. Danas će neki od nas otići u Zagreb, ali ćemo već sutra ponovno živjeti u Osijeku. I već sutra želimo živjeti u Osijeku koji jednakopravno pripada svim svojim građanima.”
Toga jutra na osječkim je ulicama izvedena ponosna šarmantna gerilska akcija ukrašavanja mnogih spomenika roza kravatama. Okićeni su Krleža, Starčević, Waldinger, Grupa građana na centralnom gradskom trgu… Osobito mi je draga mašna na somnabulnoj statui generalita Tuđmana, onoga pod čijim su legendarnim škrgutom zuba, ljudska prava mrvljena u paramparčad.

3 komentara

Filed under Društvo

GRADONAČELNIK KAO PRVI SLUGA

Ivica Vrkić, poput nekog protagonista priča Danila Kiša, kao disident je u socijalističkoj prošlosti često imao posla s mrkim momcima u dugim kožnatim kaputima. Upadali bi u noćno nedoba i odvodili ga na obrađivanje u podrumsku memlu. Vrkić (u vrijeme burnih zbivanja 1971. predsjednik Socijalističke omladine Hrvatske) nikada nije bio paranoik ni fanatik, ni u vremenima kada je fanatizam imao hijerarhijsku vrijednost za uspon na ljestvici moći. Uostalom, na ovim balkanskim prostorima fanatizam je uvijek u modi. Bez obzira na “demokratsku tranziciju” to je i dalje omiljen dres političara, te se svaki otklon od njega čini ugodnim iznenađenjem. Maltretiranja, sumnjičenja i poniženja nisu u Vrkiću usadili ni trunčice osvetoljubivosti i želje za naplatom računa. U pustopoljinama gdje je zakon osvete najžilaviji zakon, gdje se pravilo “oko za oko, zub za zub” uzorno provodi generacijama, ne biti osvetoljubiv još jedna je atipična karakteristika. Vrkić jednostavno nije tako odgojen, nego mu je, čini se, genetski usađena gospodstvena vjera u dijalog, u razgovor, u komunikaciju. On nije čovjek mržnje, a mržnje oko njega ima na izvoz.
“On je figura koja ima sposobnost povezivanja ljudi različitih orjentacija”, jezgrovito je Vesna Pusić opisala novog osječkog gradonačelnika Ivicu Vrkića, prošlonedjeljnog (9. juna) gosta za stolom Aleksandra Stankovića. “Nisam pobijedio, nego sam DOBIO mandat”, rekao je Vrkić jednu od prvih rečenica u Acinom tv-showu. I jednu od temeljnih mantri vlastite uloge javnog službenika – sluge, dakle. Uljuđenog batlera koji bi s lakoćom morao znati pronaći, prepoznati i ispunjavati civilne pretpostavke za život svakog građanina. Na tom je alatu Vrkić i dobio izbore, na alatu izravnog obraćanja građanima, ne u smislu demagoških obećanja, nego tražeći od njih svojevrsno partnerstvo za mir. Dugi građanski spokoj kao uvjet napretka, korak po korak. Građani su doista bili pravi Vrkićev izborni štab. Čovjek koji je 1996./1997. u mirnu reintegraciju Podunavlja ušao sa stoičkom vjerom da je mir moguć, i stoički otrpio podmetanja jastrebova koji su sadistički sanjali novu rundu krvave Oluje, s punim se entuzijazmom stavio u službu izmučenih građana Osijeka. Iznurenih 23-godišnjim terorom jednog banalnog feudalnog šerifa – Branimira Glavaša.
Vrkić je u Stankovićevoj emisiji odaslao i jednu važnu poruku, ne samo za Osijek nego i za cijelu ovu zemlju, šizoidno premreženu svjetonazorskim ratovima. Naime, moj svjetonazor je moja privatna stvar, i to po kojim uvjerenjima ja živim doista ne može biti predmet javnog ugovora povjerenja između mene i uprave kojoj sam povjerio grad/državu. Ono što od gradonačelnika očekujem jest da apsolutno ŠTITI moja prava i uvjerenja, da stvori uslove da se ona rađaju i žive. Na Stankovićevo pitanje kako bi se on ponašao u slučaju da mu sutra dođu ljudi tražeći da organiziraju Osijek Pride, i da li bi osobno išao na paradu, Vrkić nije ni pokušao farbati javnost: “Ja nisam čovjek koji glumi. Nisam konvertit i priznajem da sam konzervativnih nazora. No, uvjeravam vas da ću novi svijet uvažavati, na tragu promjena za koje se i ja moram spremati.” Isto tako je rekao da bi bez daljnjega primio organizatore Gay Pridea, dao im punu podršku i pružio svu potrebnu pomoć da se ta manifestacija potlačenih održi. Ukratko, na prvom gradskom službeniku jest da zaštiti sve svoje građane, osobito slabe i u manjini. Vrkić oko toga nema nikakvih dilema. I vjerujem da će se za tu istinu boriti bez kompromisa.

1 komentar

Filed under Društvo, Politika

MIMA MILIJARDERKA

Da, složila se da je život u današnjoj Hrvatskoj u stalnom taktu Clash dileme: “Should I stay or should I go?” – Željela sam i ja otići, no kad sam se našla u inozemstvu onda me nešto vuklo nazad, da pokušam poboljšati i mijenjati ovo društvo. Za mene je domoljubni čin živjeti u ovakvoj Hrvatskoj. Mislim da je moja dužnost živjeti tu i širiti ljubav i dobru riječ – rekla je Mima Simić u emisiji Nedjeljom u 2. Jezgrovito objašnjavajući i nama i sebi, zašto ne odustaje i ovoj zloćudnoj zemlji jednom zauvijek ne zalupi vrata na odlasku.
Dežurni rodoljubi s crnoplavim hematomima od busanja u hrvatska prsa, da imaju imalo stida mogli bi se posramiti na jednostavno more činjenica po kojem plove Mima Simić i njeni bližnji. Dom je tamo gdje smiješ zadrijemati uz televizor, gdje lomiš kruh i pišeš pjesme, gdje plaćaš račune i ušuškavaš se u dekicu s nekim voljenim bićem koje ti je naslonjeno na ramenu. I u tom je trenutku tvoj jedini anđeo. Da je država iole normalna ne bi željela biti išta više od doma. Mima vjeruje da vrijedi boriti se za taj dan, kada će i ova prokleta Hrvatska možda postati mjesto ugodno za smiraj dana.
U tridesetsedmogodišnjoj Mimi Simić, književnici, filmskoj kritičarki i LGBT aktivistici, skutrilo se blago mudrosti (neki je se ne domognu ni za milijun godina, te mudrosti), poštenja i hrabrosti. Kao i u svim njenim dragima, koji su, u uvodnim prizorima emisije Aleksandra Stankovića, pustili obilje škrtih obrisa ljubavi, sreće, uzajamne pažnje i potpore, vjere i ohrabrenja. Dovoljne za vanredne štitove protiv svih vanjskih nepravdi. Mima je čuvana i pažena golemom ljubavlju svojih bližnjih, i očigledno istu ljubav nesebično i rasipno razdaje oko sebe. Na tome se čudu ljubavi napaja i njena hrabrost.
Još kao šesnaestogodišnja curica u danima ratnog zadarskog djetinjstva spoznala je svoju različitost. Prošla je kroz faze samopropitivanja i tek je u Londonu, radeći kao bejbisiterica, outala samu sebe. Senzibilizirana za nepravde usred homofobne, zatrovane sredine kakva je Hrvatska, Mima Simić je gerilski tražila načina da ulovi medij kojim bi svoje javno outanje pretvorila u oružje pomoći obespravljenima. Pronašla ga je, prije pet godina, u nastupu u showu “Milijunaš” gdje je u uvodnom ćaskanju s Tarikom Filipovićem rekla da je lezbijka i da živi s djevojkom. U gledalištu je sjedio Mimin otac, čovjek koji je ljubav spram svoje kćeri tada dijelio s milijunima, čitajući im lekciju o nesebičnom prihvaćanju. Emisija je emitirana na Uskrs i zgrozila mnogog militantnog bijednika većinske Hrvatske. Mima je tada osvojila i 125.000 kuna, a u stvarnosti se njeno bogatstvo mjeri u milijardama – majušnih kuglica nepatvorene sreće koje trepere kao na najraskošnijem božićnom drvcetu.
Treba zapamtiti nedjelju u 14 sati, 2. lipnja 2013. Bilo je to kao da uzimaš najljekovitiji antibiotik s produženim djelovanjem. Sposoban da razbije sve zloćudne organizme. I Stanković dugo nije ovako bio ganut (još od emisije s Mirom Furlan) od sreće i divljenja. Valja pamtiti i još zahvaliti Mimi Simić na ohrabrenju. Na primjeru kojega nam je dala. Jer, zašto bismo dovraga, prepustili ovu zemlju nazadnjačkim kurvinim sinovima da ju besramno arče. Zašto bismo odlazili od svojih najdražih, zašto bismo pogazili ono što jesmo i odustajali, samo zato da se đubrad veseli. E, pa neće moći. Tnx, Mima.

Komentiraj

Filed under Društvo

VLADIKA DOBROTE

Nedjeljni ručkovi kuhaju se od gomile ljubavi i nešto dobre hrane. Najnovije izdanje Stankovićeve emisije “Nedjeljom u dva” serviralo nam je dodatne obroke hranjivog spokoja. Televizijski medij ne treba precjenjivati, ali iz ekrana je zaista strujala melemska riječ vladike Grigorija i ne moraš biti vjernik da se poslije nje osjećaš bolje. Gost Aleksandra Stankovića, episkop zahumsko-hercegovački i primorski, možda je poznat kojem promilu hrvatske javnosti, jer su mediji na kapaljku (a trebalo je udariti na sva zvona) zabilježili njegov prevažan gest u dubrovačkoj katedrali, u siječnju ove godine. Tom su prilikom dubrovački biskup Mate Uzinić i njegov mostarski komšija episkop Grigorije, zajednički sudjelovali na ekumenskom bogoslužju. Pravoslavni je velikodostojnik tada izgovorio toplo, dalekosežno pomazanje, govoreći o jednoj čarobnoj riječi koju prečesto zaboravljamo u škrgutu mržnje: “Nikome nije zabranjeno da iskrenim srcem i smirenim duhom izgovori tu riječ, svjestan njene težine i smisla, a ta riječ glasi – oprosti. Treba reći uvijek i iznova: oprosti nam, Bože, grijehe naše. I jednako tako snažno i iskreno – oprostite, braćo i sestre, jer Otac naš oprostit će nama duge naše, kao što i mi oprašatamo dužnicima našim. Večeras, na ovom svetome mjestu, u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu, imam potrebu, kao kršćanin i episkop izgovoriti ovu kršćansku riječ – oprostite.” Duhovnik, u doslovnom smislu toga poslanja, imao je željeznu snagu duha da zatraži oprost od Dubrovčana za njihova stradanja u posljednjem ratu, učinio je to a da njegova ruka nije jedan kamen na Grad bacila. Tražiti oprost u ime tuđih grijeha, to mogu samo ljudi kojima je čovječnost postankom usađena. “Svaka srušena kuća je rana na čovjeku”, rekao je vladika za Stankovićevim stolom. “Kada sam vidio kako ruše Dubrovnik, imao sam osjećaj kao da je moj brat pretukao nježnog dječaka.” Začudna je simbioza čovjeka i doma koju vladika očigledno nedjeljivo poštuje kao istinski božanski otisak. Razoriš li jedno, drugome nema života. Kuće bez ljudi, ma kako velebne bile, samo su prazni grobovi. Preživjeli ljudi zauvijek gube sreću kad prvi put kleknu na zgarište vlastitog praga.

Jedan od najmlađih vladika (rođen 1967. u Varešu, zamonašen 1992.) Srpske pravoslavne crkve, u mnogočemu je neortodoksan primjer crkvenog starješine. Voli boks (često sanja o tome kako boksa u meču za pojas europskog šampiona), igra nogomet, analizira filmove Mela Gibsona i Andreja Tarkovskog, otvoreno tvrdi da zločinci za ratne zločine moraju sjediti u Haagu. Za njega je rat “užasno intenziviran život”. I ponovio je onima koji žele čuti, kakva se božanska snaga krije u multikulturalnosti, u koktelima nacija, u stoljećima “miješanih brakova”, a kolika je poguba u gaženju tih plodova. Svjestan je da je univerzalnost teži put, put Golgote. Do jednostrane netrpeljivosti čovjek dođe bez po muke. Kaže vladika da je još kao dječak, čuvajući stado ovaca, čitao Dostojevskog. Tako nekako i zamišljam Aljošu Karamazova. Naravno, nije episkop Grigorije bez kontroverzi. Priznajući da je oduvijek bio alergičan na komunizam, jednostrano otpisuje Tita kao običnog lopova. Nije baš ni o biznisu crkve koju vodi (hoteli, kafić, vinarija…) uspio objasniti ne kosi li se to s iskonskim crkvenim naukom isposništva. Niti je odviše komentirao svoje dobre veze s političarima, osobito s Miloradom Dodikom, premijerom Republike Srpske. Uostalom, vladika Grigorije i sam za sebe veli da je čovjek, grešan i pun mana i lenonovski kaže: “Džaba ti i vjera i nada ako ne voliš – Boga i ljude.” Bila je to nedjelja puna malih uskrsnuća dobrote. Blagodarim, Stankoviću.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija