Tag Archives: Aleksandra Zec

ČOKOLADA ZA ALEKSANDRU

Aleksandra Zec danas bi imala 37 godina. Ništa ne znamo o njenom životu kakav bi danas bio. Da li bi imala djece, koju čokoladu bi im kupovala, kako bi ljubav s njima dijelila, koje bi je brige morile i radosti hranile, da li bi znala objasniti svojoj djeci što je dobro a što zlo… Znamo samo da joj je život bezumno uskraćen već u tinejdžerskoj dvanaestoj godini, onoga dana kada su je krvnici hladnokrvano likvidirali hicima i zakopali u jamu, na friškom sljemenskom zraku. Aleksandra je pogubljena, zajedno s ocem Mihajlom i majkom Marijom, radi „nečistog“ srpskog porijekla, izvaganog u vjekovno preciznim arijevskim vagama Hrvatske. Smaknuta je neposrednim rukama mahnitih izvođača krvavih radova i zakulisnim nalozima pohlepnih warlordova, bezbrižnih u zagrijanim kabinetima. Za taj zločin do dana današnjeg nitko nije odgovarao.

Tragedija Aleksandre Zec tužnu je 25. obljetnicu navršila u srijedu, 7. decembra. Dan uoči mučnog jubileja, u razigranom vašaru ove zemlje gdje se šećerna vatra i teror smjenjuju 24 sata dnevno poput reklamnih blokova, dogodila se groteskna priredba kiča, srama i opasnih lekcija življenja. Po tko zna koji put se u Hrvatskoj ozakonila ona stara mantra da se povijest ponavlja – jednom kao tragedija, drugi put kao farsa. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u jednom od svojih brojnih estradnih ukazanja naumila je pod a) zatrpati neki dubrovački vrtić svojim portretima s autogramima, em smo glamurozni zar ne i treba to njegovati od malih nogu… te pod b) čokoladicama podebljati njihove čizmice za Svetog Nikolu. Rečeno, učinjeno. Brže-bolje je upriličena domaća varijanta Igre prijestolja, glossy sličice su bljeskale a čokoladice se topile… I u tom trenutku, još jedna stara istina se ovaplotila: neprijatelj nikad ne spava, pa čak ni kad ga umotavaju potplaćene radnice s druge strane mrske granice. Neki nadobudni roditelji otkrili su da se u paketićima kriju srpske čokoladice!! Ej, tamne li uvrede za Domovinski rat, zamračilo se pred očima roditelja koji su odmah taj krimen revnosno prijavili putem fejsa i zatražili osvetu. Kako ti navodni pravednici (a zapravo nepopravljivi kreteni) misle svoju mržnju objasniti u očima vlastite djece, zaista mi je nejasno. I kako ih misle podići za budućnost? Jer, farse će se potrošiti, na tragedije će opet doći red.

No, povampireni brojači nečistih čokoladica za svoje histerije odgovaraju samo vlastitim ogledalima. Predsjednica Republike odgovara građanima i barem protokolarno brine o normalnom funkcioniranju ove zemlje. Morala bi ponekad, uz sustavnu paradu kiča, provesti i poneku regulu institucije koju predstavlja. Elem, njezina je uloga da smiruje strasti i uljuđuje, a ne da i sama zgroženo i zgranuto priznaje kako je „iznimno razočarana“ nemilim incidentom, da odmah kani narediti istrage i da se povrijeđenim roditeljima ispričava te svečano obećava kako se nešto tako ni u ludilu više neće ponoviti. I što sad slijedi? Možda temeljito čišćenje do posljednje srpske čokoladice zaboravljene u staniolu na dnu kakvog podruma? U ovdašnjem luna-parku sve je moguće, svi marketinški trikovi su dozvoljeni.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

OČI ALEKSANDRE ZEC

Pobijesnim kad čujem bijedne laži “da je ljudima dosta ratnih tema” i da bismo jednom više “trebali zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti!” Zvuči prelijepo, kao da smo se preko noći probudili u sređenoj Švicarskoj prelivenoj čokoladom, sirom i zlatom. A nismo i vjerojatno nećemo nikada osvanuti u sličnoj alpskoj zori. Još jedino stanovništvu u jaslicama možemo poturati bozu o tome da je ova država ikada građena po načelu pravednosti. Možda na nekom papiru, koji je, čim je pečatiran, bačen u smeće. Tezu o zaboravu gadnih tema uporno potpaljuju oni koji su nepovratno omastili ruke – što pljačkom, što krvlju (ne zaboravimo da je krv masna), a ormari su im prepuni kostura. Nema tog tepiha, taman da ga ispletu do kvadrature cijele Hrvatske, pod koji bi se uspješno pomeli rani brutalni radovi ove zemlje zalazećeg sunca. Devedesetih je šačica desperadosa van zakona ustrojila ovu ilegalnu državu sumnjivih pasoša. Namjerava li se ona ikada legalizirati, mora pretresti svaki jebeni pedalj zločina učinjen u prošlosti u ime budućnosti.

Što još treba procuriti u ovdašnju javnost da bi i najlakovjernijima bilo jasno: samo je smrt spasila Generalita Tuđmana i kanadskog pizzamana Šuška od zaslužene  Haške ćelije. Kolika se niže rangirana HDZ-ovska bratija iz Brijunskih plenuma pod granama Tuđmanovih mandarina, danas nezasluženo paca u raskošnoj dobiti, jer je djelovala u poslušnom lancu zločina i grijeha “radi nacionalnih interesa”. Zločini uredno opravdani paradržavnim sredstvima, unaprijed okajani pomazanjem u ime višnjeg vizionarskog naloga (kojega mi obični smrtnici nismo niti svjesni) valjda su najogavnija kategorija na skali ljudskog zla. Sve se to pred kamerama i pod nosom novinarskih laptopa odmotava na suđenju bivšem savjetniku MUP-a Tomislavu Merčepu. Poznatijem kao šefu rezervnih delija na redovnom platnom spisku, kojima ništa ljudsko nije bilo strano, tako da su se 1991. bogme naradili da to ljudsko temeljito odstrane. Naročito ako im je bližnji u šakama imao i kapljicu nehrvatske krvi plus višak imovine. Zloglasni logor u Paviljonu 22 na zagrebačkom Velesajmu, Pakračka poljana, jame po Sljemenu, bili su poligoni za iživljavanje primitivnih eskadrona smrti.

Rmpalije s miligramom mozga bili su automatizirani kileri. Njihove konce povlačili su daleko inteligentniji gospodari s mračnim planovima u malom prstu. Kao što je bilo u slučaju hladnokrvne egzekucije zagrebačke obitelji Zec, Mihajla i Marije te njihove dvanaestogodišnje kćeri Aleksandre. Jedan od ondašnjih mogula političke scene, Joža Manolić, svjedočeći na procesu Merčepu, izjavio je da je predsjednik Tuđman gorke suze prolio kad je čuo za tragediju porodice Zec i toliko ga je to kosnulo da je odmah odlučio sve zakopati u amneziju! Manolić svjedoči, dakle, da je usprkos saznanjima o krvavom pokolju na Sljemenu, kao i o ostalim zločinima Merčepovih legionara, državni vrh na čelu s Tuđmanom donio odluku da se zločini ne procesuiraju jer bi to “politički štetilo Hrvatskoj, a pomoglo drugoj strani.” Presedani Tuđmanove bande u jagmi za teritorij, posijali su toliko repova da i danas vijugaju kao zmije otrovnice. Oči male Aleksandre nad ovom će velesajamskom jamom svijetliti još dugo, dugo. Učinimo sve da se napokon spokojno zaklope.

Komentiraj

Filed under Politika