Tag Archives: antifašizam

FAŠIZAM, TURISTIČKA GRANA

Ona sramna ploča i dalje visi zakucana u Jasenovcu. Je li tako? Tako je. S tog se gadnog komada spomeničke svastike i dalje cijedi okrvavljena „za dom spremna“ mantra. Dok se dernečilo u ime Gospe (i usput trgovalo ustašoidnim drangulijama) umjesto nabožnog pijeteta mnogi napaljeni crkveni baruni s oltara su vrištali protiv lijevih ideja, izopćujući ih kao veleizdajničke klice. Bilo je dovoljno da se pojavi izolirani slučaj nasilnog imigranta u Zagrebu pa da se forumi užare od rasističkog gnjeva tisuća jurišnika anonimne bagre. I da na noge skoče razne desničarske strančice, tražeći od Vlade da nas pod hitno ogradi bodljikavim žicama i spriječi islamsku pošast. Primjera je bezbroj, a reakcije ravnodušne ili ih uopće nema. Pogotovo ih nema iz struktura onih koji imaju mandat da upravljaju ovom zemljom. Elem, otkud onda čuđenje izvještajem State Departmenta o vjerskim slobodama u svijetu za 2016., gdje se za Hrvatsku taksativno navode primjeri i debilasti tribuni sve potentnijeg trenda gušenja antifašističke tradicije. Kao i rastuće retrogradne vjere u rasne zakone krvi i tla. Revivala ksenofobije, netrpeljivosti prema drugima i drukčijima, posebice prema pripadnicima srpskog naroda – tog arhetipskog neprijatelja svakog malog mizernog ovdašnjeg fašista (ili, pak, njegova ravnodušnog simpatizera) koji drži do sebe.

Ovdašnji negatori spomenutog američkog izvještaja cinično se brane tvrdeći da je to ionako ostatak bivše Obamine administracije (?!), a da su dostavljački izvori u jugokomunističkoudbaškim krugovima koji, dakako, podrivaju temelje naše ubave paranoidne zemlje. Osim što je krajnje besraman i posvađan sa zdravom pameću, taj cinizam točno oslikava relativizirajuću, kolaboracionističku klimu navodne upravljačke elite Hrvatske. Njihovoj pljesnivoj šupljoj verziji o „podjednakoj osudi svih totalitarizama“ Donald Trump je idealan partner. Dok američki mediji, primjerice, unisono čereče Trumpovo izjednačavanje krivnje „lijevih i desnih“ za nasilni kaos u Charlottesvilleu i gotovo da nije bilo tamošnjeg covera bez Trumpa pod bijelom KKK-kukuljicom ili s uzdignutom desnicom u naci-pozdrav, za naše je političare on neprikosnoveni superstar. Koji će dobaciti „white power“ dignitet čak i do zgurenog predziđa kršćanstva na obali Jadrana. Podsjećam da relevantni europski političari svoje kontakte s trumpoidnim prstom na nuklearnom obaraču odrađuju hladnim pragmatizmom, često ne skrivajući prezir prema njemu. Naprotiv, starletnoj predsjednici Hrvatske i notornoj administratorici NATO-pakta oči se ovlaženo šire od ganuća čim se uspije progurati do svog nominalnog šefa, osvjedočenog rasista i mizoginog lajavca.

Nego, možda se prema fašizmu, kad se već tako žilavo primio na ovim plodnim terenima, treba praktično odnositi. Kako se ta kancerogena pojava u nas često tretira kao dio folklornih pošalica, ono, kao lokalna znamenitost, možda ga treba uvesti u službene turističke adute Hrvatske. Šta je znam, kampanja bi se mogla odvijati pod logom: „Fašizam kakav je nekad bio!“ ili „Mala zemlja za velike pogrome“… Ideja je sijaset. Kadra ko blata.

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

JESENJINOVA DJECA

Kada eksplodiraju metastaze mržnji i nesreća, obično je prekasno. Historija uzme krv i bijes pod svoje, a maleni junaci suprotnog kursa -kursa ljubavi i razumijevanja- bivaju surovo ušutkani. Javnim prezirom, rasnim zakonima, metkom u potiljak, akumulatorskom kiselinom, logorom… A izbor ljubavi i sreće moguće je obaviti već u ulici našeg djetinjstva, za šalicom materinog mlijeka. Blagoslovljeni oni koji su imali sreće i to na vrijeme obavili. Njima nikakva mržnja ništa ne može.

Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja u Vladi RH i sin vukovarskog novinarskog pjesnika Siniše Glavaševića, imao je more sreće u suđajama svog rođenja. Rođen u ulici nekog davnašnjeg Vukovara, u kojoj se sedam jezika govorilo, na slave i božiće išlo, drugovalo i ljubovalo. I za roditeljskim je stolom Bojan očigledno upijao brojne lekcije poštenja, ljubavi, nježnosti i pravednosti. S diskretnim je ushićenjem u nedjeljnoj emisiji Aleksandra Stankovića govorio o uspomenama te djetinje sreće. Blago ali odlučno odbacio je komentare onih nadrišovena koji uporno tvrde da je višenacionalna zajednica Vukovara bila utopija: „Mojeg oca je života stajao metak ispaljen iz nečije puške. Nije multikulturalizam ubio mog oca. Multikulturalizam je poštivanje različitosti, uvažavanje različitosti. Jako je krivo izvrtati istinu i jednu taku lijepu stvar okriviti za nešto tako ružno.“

Činjenica je da o višenacionalnoj nedorživosti Vukovara kao i čitave bivše Jugoslavije upravo bubnjaju i urliču raznorazne barabe, zločinci, pljačkaši i ubojice, kojima je mržnja i nasilje jedino isplativo pogonsko gorivo. Nama koji smo svakodnevno živjeli tu „utopiju“, vjerujući u njenu održivu hranjivost, ostaje da fukari ne dozvolimo da maršira i pokušava nas krvavo preodgojiti.

„Ne mrzim nikoga. Svatko može naći put koji će ga odvesti dalje od mržnje. Teško je. Uvijek razmišljam kako bi moj tata i moj djed željeli da budem sretan. A nije sretan onaj tko živi u mržnji“, izrekao je Bojan Glavašević jedini mogući recept ljudskog življenja. Nježno je još, s pravom, spomenuo da voli poeziju i da je njegov otac volio poeziju. Posebno Jesenjina. Imao sam čast jedne noći upoznati Sinišu usred vukovarskog bratoubilačkog armagedona. I tada je slušateljima gladnim njegova glasa, uz gadne radijske vijesti čitao i Jesenjinove stihove besmrtne ljubavi. Pjesničke duše jednostavno nemaju ugrađen kod za mržnju.

Razularena fašistička rezerva koja ovih dana mahnita (manipulirajući invalidima, od vojnih do paravojnih, proglašavajući ih za svete krave) i prijeti da će dokusuriti ono malo civilnosti ove jadne zemlje, teško da je u stanju shvatiti što im Siniša, Sergej i Bojan govore.

Komentiraj

Filed under Društvo

FAŠIZAM NA RATE

Kao što je poznato, fašizam je u Hrvatskoj jedna od najvitalnijih proizvodnih grana. Sve ostalo može prdnut u fenjer, propadaju tvornice i propadaju ljudi, samo crnokošuljaški stroj nikako da crkne. Dapače, ovdje se nacifašističke preobrazbe mijenjaju brže od najluđeg aliena. Raspon im je beskrajan – od najizravnijeg terora i konclagerske industrije pa do crnohumornih gradonačelničkih šaljivdžija i maloumnih fudbalera što s fašističkim pokličima na usnama svršavaju pred deliričnim navijačkim masama. Najčvršća ovdašnja kreditna linija jest ona koja „prešutno“ podržava fašizam na rate – desetljećima, beskamatno, bez učešća, blagonaklono predugog grejs perioda…
U par majskih dana upravo nam se dogodio najnoviji sraz između antifašističkog i fašističkog svijeta. Bilo je tu indolencije, mizernog udvorništva, bizarluka i prostakluka u bliskosti s demonima zla. S druge strane, na povelje i odluke razuma stavljeni su domaći potpisi protesta i vanjski arbitražni. Srećom, odomaćeni fašizam trenutno gubi s 1:2.
Devetog svibnja 2014., na Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe, u Zagrebu se dogodio važan društveni čin. Potpisan je akt koji bi se u nekoj normalnoj zemlji morao podrazumijevati kao krvotok jedinog mogućeg življenja u dobru. Potpisivanjem Povelje osnovana je Antifašistička liga Republike Hrvatske, a svoje inicijatorske potpise, u ime organizacija koje su pokrenule osnivanje, stavili su: Vesna Teršelič (Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću), Milorad Pupovac (Srpsko narodno vijeće), Ivan Fumić (Savez antifašističkih boraca i antifašista RH) i Juraj Hrženjak (inicijator ideje osnivanja Antifašističke lige). Antifašističku ligu čine i Građanski odbor za ljudska prava, Romsko nacionalno vijeće, Židovska općina/Šoa Akademija, Židovska vjerska zajednica “Bet Israel”, Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba, Kuća ljudskih prava Zagreb, Mlade antifašistkinje i antifašisti Zagreba, Srpski demokratski forum, Centar za mirovne studije, B.A.B.E, Savez društava “Josip Broz Tito” te Savez ratnih i vojnih invalida RH iz Drugog svjetskog rata. Cilj je Lige, zdušno se boriti za potpuno integriranje antifašizma u temelje bez kojih je nezamislivo ijedno suvremeno društvo i suprotstavljati se svim manifestacijama nacifašizma. Prvoligaši antifašizma također su javno iskazali zahtjev da Hrvatska dosljedno primjenjuje ustavne odredbe o pravnoj, demokratskoj, sekularnoj i socijalno osjetljivoj državi uz uvažavanje dostojanstva radnika i ljudskog rada općenito.
Nažalost, istoga dana, i fašizam je postigao gol, ispilivši smradno kukavičje jaje u Splitu. Gradonačelnik Ivo Baldasar, notorni mikserni fan Marka Perkovića Thompsona i Leonarda Cohena (?!), ljigavo se uvlačio u ustašoidna crna dupeta. Besramno trgujući svojom debelokožnom protokolarnom alkemijom otvorio je spomen-obilježje poginulim pripadnicima IX. bojne HOS-a, jedinice na čijim se zastavama koči ustaški leitmotiv: „Za dom spremni!“ i koja nosi ime zloglasnog zapovjednika ustaških jedinica Rafaela Bobana. Da stvar bude još smradnija pobrinuo se i vickasti gradonačelnikov lapsus, dok je govorio o „Danu pobjede nad antifašizmom…“ Nagrađen je, dakako, općim pljeskom crnog krda. Treba li se pitati zašto jedan drugi debelokožac, premijer Zoran Milanović i Baldasarov SDP-ovski stranački šef, nije našao za potrebno da osudi ovu sramotu?
Naposljetku, antifašizam je ovoga tjedna ipak uspio povesti s golom razlike. Sportski arbitražni sud (CAS) u Lausannei 12. svibnja je donio presudu u slučaju Josipa Joea Šimunića, potvrdivši kaznu FIFA-e od deset utakmica suspenzije zbog povika “Za dom” na prosinačkoj utakmici Hrvatska-Island. Švicarski suci uopće se nisu dali impresionirati odvjetničkim blebetanjima o „starim domoljubnim pozdravima“ nego su Joeovo nacističko preseravanje okvalificirali jedinim mogućim žigom: urlik mržnje. Pa sad neka Joe štrika dresove u svojim zatucanim pseudopovijesnim maglama.

1 komentar

Filed under Društvo

ZRINSKI NA ĆIRILICI

Zamišljam užasnuto lice prosječnog hrvatskog nacionalista da mu danas u ruke dođe beogradski list Mika Miš s datumom od 4. aprila 1941. Na naslovnici se u daljini propinje tvrdi grad Ozalj a u prvom planu su zamišljene brkate figure Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Kuju urotu protiv habsburških gazda. Iznad njih leluja pergament s dramatičnim naslovom: “Zrinski i Frankopan – narodni mučenici”. I to sve na ćirilici. Samo šest dana kasnije od izlaska ovih strip novina, u Zagreb su umarširali Pavelićevi dugi noževi. Dark sile došle su po svoje, a vječni prosječni hrvatski nacionalist mogao je odahnuti.

Da se mostovi kultura i životne vitalnosti kaligrafski grade (strpljivim ispunjavanjem svakog kvadratića avanture ljudskosti) a da ih bezumnici ruše preko noći, dokaz je i prvorazredna monografija Rudija Aljinovića i Mladena Novakovića “Kad je strip bio mlad” u izdanju zagrebačke Udruge prijatelja stripa STRIPFORUM. Koncentriravši se na žanrovsko razdoblje između dva velika svjetska rata, što je globalno zlatno doba stripa (tridesetih izlaze kapitalci Flash Gordon, Mandrake, Dick Tracy, Fantom, Princ Valiant, Superman, Batman), autori su ovim “prilozima za povijest hrvatskog stripa” dokazali da je u tom periodu hrvatski strip bio ništa manjeg zlatonosnog sjaja. A da su Maurović, braća Neugebauer, Lechner, Fuis, Čukli…, znalački stvarali okvir za jednu veličanstvenu epohu uzleta, kratkotrajno stiješnjenu između katastrofalnih tragedija. U poglavlju Stripovski most Zagreb-Osijek-Beograd dokumentirana je upravo ona komunikacijska vrijednost stripovskog medija koja je sažimala i dijelila bogate umjetničke napore, s ciljem snaženja stupnja kulture, obrazovanja i vrhunske zabave. Pogledajmo samo kako je spektakularno Mika Miš najavljivao strip “Zrinski i Frankopani” scenarista Branka Kovača i Waltera Neugebauera: “Pored vernih istoriskih činjenica i tačnih zapažanja, trudili smo se da i crtački roman odgovara dobu i prilikama kakve su vladale u najtragičnijim danima hrvatske istorije. Zbog toga je uredništvo poverilo izradu novoga romana g. Valteru Najgebaueru, poznatom zagrebačkom crtaču, čije je ime dovoljna garancija da je roman uspeo.” Primjerak Mike Miša koštao je tadašnji 1 dinar Kraljevine Jugoslavije. Pojele su ga inflacije i krvava historija. Njegova je stvarna vrijednost neprocjenjiva, ne samo u kolekcionarskim vodama.

U zemlji gdje se antifašizam uporno minorizira, koja se svoga antifašizma uglavnom srami i odbacuje ga kao zavjeru crvene bande, u zemlji gdje Branka Lustiga i njegov govor o holokaustu cijeli jedan grad izvrgava ruglu i samoći kino-dvorane, u takvoj zemlji je izdavanje monografije “Hrvatski antifašistički strip” kapitalan događaj za kulturu i savjest društva. Kao još jedan izdavački pothvat STRIPFORUMA, na izvanredan način objedinjuje misiju slobode i neugasle vatre artizma. Nakon što prvi put prođete njene uzbudljive ofenzive, uvjerit ćete se da ova panorama obiluje ubojitom gerilskom municijom. I kapitalnim, hitoidnim senzacijama. Da primjenjeni kod ne mora biti zapreka kreativnosti dokaz je što se ovdje našlo i nekoliko samosvojnih remek-djela. U najoštrijim antologijama svjetskog stripa uvijek mjesto mogu naći: Maurovićevi “Brodolomci na otoku Mega”, “Demonja” (čisti pop-art!) Žarka Bekera, “Diverzanti” Julesa Radilovića, Bednjančeva “Mećava”… Osobito je potentno da se ispod tematske kape partizanskog stripa kuha sjajna ponuda tijesno isprepletenih žanrova. “Jedan od mojih osobnih motiva kao urednika bila je i želja da se demantira predrasuda da su ti stripovi naivna propaganda obojena isključivo komunističkom ideologijom”, objašnjava Mladen Novaković razloge hommagea antifašističkom stripu: “Ovo su, ipak, samo stripovi s univerzalnom humanom porukom sadržanom u akcijskim prikazima borbe protiv zla, zločinaca i okupatora u jednom okrutnom razdoblju naše povijesti.” Slično je u predgovoru napisao i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović: “Ova retrospektiva hrvatskog antifašističkog stripa nosi visoku umjetničku vrijednost i pokazuje kako se i kroz strip mogu poslati jasne moralne poruke te promovirati antifašizam i njegove humane vrijednosti na kojima je utemeljeno hrvatsko društvo.” Uostalom, strip junaci na strani Dobra uvijek su bili ubojiti i dovodili Zlo do nemoćnog ludila. Kažu da je Goebbels izbezumljeno gazio stripove tandema Siegel & Shuster i vrištao: “Superman je Židov!”

Komentiraj

Filed under Kultura

KARAMARKO LOŠE SANJA

Na raskošnom wallu duž cijele svečane dvorane bljesnuo je magičan podatak: 99,99 % GLASOVA – TOMISLAV KARAMARKO! Službeni spiker razdragano je huknuo u mikrofon: “Dame i gospodo, pozdravimo aklamacijom novog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice!!” a Žak Fatalist Houdek već je tenorizirao onu staru “Božeeee, čuuuvaaaj Hr-va-t-s-kuuu!” Stasiti muškarac preznojen u bijeloj debeloj rolki i sakou od listera (već mu je probila izdajnička mrlja od tetejca pod lijevim pazuhom), obnevidio od suza radosnica neoprezno je zgazio buket što mu ga je baš uručila Jadranka Kosor. No, ubrzo se otresao njenih poljubaca, popeo se na binu i tek što je zaustio prisegnuti “Sve pod Hrvatsku, Hrvatsku budzašto” kad se rastvoriše vrata. Uz buku, tresku i prodorno “Uraaaa, drugoviiii!!!” nahrupiše čete spodoba u čizmama, s kašikarama oko pojasa i jarkocrvenim zvijezdama na kapama. Prsan, Boško Buha, Sirogojno, Valter, komandant Mark, Bata Živojinović… sve najgora banda kidiše na poštenu inteligenciju hadezeja. Na čelu horde Maršal Tito glavom, u rođendanskoj uniformi s Drvara i odrješito zapovijeda: “Prvo onog crnog u dolčeviti, taj im je kolovođa!”

Kud Tito okom, partizanen skokom i sklepaše Tomislava na pravdi Boga. Zavezali ga improviziranim trakama od crvenih marama, navukli mu lisice, ugurali morsku zvjezdaču u zamrlo grlo, pa razvukli harmonike i opleti drmež…

“Arghhhhhhh!” zastenje Karamarko, i sve nogama šutira posteljinu brižno uštirkanu.

“Crni Tomislave, ne ritaj se, pobogu”, doziva ga svijesti zabrinuta supruga. “Polako, nešto si ružno sanjao, napet si ovih dana…”

“Crveni… tu su… U Kumrovcu, Žikino kolo, brzo…”, bunca Karamarko i onako bunovan, u pidžami s Tuđmanovim likom, istrči na balkon.

Ima šta i vidjeti. Usred Zagreba, srca Kroacije.

Dolje na pločniku, obasjani mjesečinom, rasporedili se neki smutljivci i samo da bi njega iritirali, nema drugog objašnjenja, rastegli pozamašan transparent: 8.5. DAN OSLOBOĐENJA.

“Kakav jebeni dan oslobođenja?! Marš otale, stoko jedna sitnog zuba, zvaću policiju!” dere se Karamarko.

Za to vrijeme druga skupina pred njegovim izbezumljenim očima razvija još veće platno: UJEDINJENI PROTIV FAŠIZMA.

“Aaaaa, mene ste našli, je li?!” zaleti se Karamarko i bio bi skočio s balkona da potamani ilegalce, samo da ga nije supruga na vrijeme zgrabila za pidžamu i odvukla u sobu.

Bio je to prenaporan dan za umorne živce bivšeg ministra policije. Po Karlovcu je zbijao redove lokalnog HDZ-a, osiguravao njihove glasove za svoju titulu predsjednika stranke i gorljivo ih upozoravao da crveni neprijatelj ni u snu ne spava: “Mi protiv sebe nemamo respektabilnog protivnika koji nešto može ponuditi ovom narodu, jer 60 posto naroda diše onako kako diše duh HDZ-a. Mi smo narodna stranka, imamo iste navike, nedjeljom smo išli na mise i vjeronauk. Naši lijevi drugovi to nemaju, oni nikada nisu ni htjeli hrvatsku državu, dijelili smo se onda, a i danas na one koji su htjeli i na one koji nisu htjeli hrvatsku državu.”

I dok je on po Karlovcu zvonio na uzbunu, za to vrijeme nekakvi sumnjivi građani, okupljeni oko inicijative Ujedinjeni protiv fašizma, na više lokacija po Zagrebu podsjetili su transparentima da su 8. svibnja 1945. jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije oslobodile grad od mračne četverogodišnje naciustaške okupacije. Od 1991. taj se Dan oslobođenja Zagreba nasilno ukinuo i zatro. “Danas, kada nas kriza pritišće sa svih strana, bitno je podsjetiti da su ljudi ti koji mogu pobijediti bilo kakvog neprijatelja i izgraditi napredno i pravedno društvo. Želimo vratiti u grad sjećanja na slavna vremena otpora i revolucije, podsjetiti da je ovo društvo izgrađeno na vrijednostima solidarnosti i hrabrosti ljudi koji su se žrtvovali za bolje sutra”, stoji u priopćenju inicijative Ujedinjeni protiv fašizma. Eh, sad ti objasni Karamarku i bratiji da bi Hrvatska svijeću zahvalnicu morala paliti za antifašiste. Svaki dan. Zauvijek.

Komentiraj

Filed under Politika