Tag Archives: beskrupuloznost

RADITE SE NARODI

Kao da sam u vremenskoj mašini. Takav osjećaj imam dok pratim „Najduži dan“, mali biblijski dan koji ima snage, vizije i ljubavi da nikada ne umine. Odavno je RAD u našem necivilnom društvu službeno ponižen kao nešto luzersko, frikovito i prevaziđeno, kao posljednje utočište gubitnika nesnađenih u životu. Zato su gangsteraji, lopovluci, prevare, eksploatacije i beskrupulozna laka bogaćenja, visokopomazani kao jedini poželjan uspjeh na društvenoj ljestvici. Dokumentarni serijal „Najduži dan“ u produkciji Drugog plana (ide četvrtkom u prime timeu na HTV-u) svojom „staromodnom“ civilnom vjerom u čovjeka, poštenje i radnu etiku, lekcija je koja bi trebala postidjeti svaku barabu u stupovima Hrvatske. Naravno, pod uvjetom da barabe stida imaju.

Producenti i scenaristi Nebojša Taraba i Miodrag Sila naumili su u deset epizoda „Najdužeg dana“ ispričati deset priča (režiju pojedinih epizoda potpisuju Damir Janeček, Nikola Strašek i Taraba) koje slave rad, upornost, zanat, zanos i znanje. Svaka priča je komponirana tako da otkucava u jednodnevnom tajmingu – vremenskom isječku koji nama promatračima možda izgleda običan, ali onima koji ga žive, taj dan je prevažan i odlučno biju svoje male bitke da ga časno dovedu do kraja. Da, osim marljivosti, ovaj serijal ima želju zabilježiti i još jednu prognanu ljudsku osobinu a to je čast. Voditelj alkarske ergele, kontrolor leta, kuhar, organizatorica vjenčanja, pirotehničar, arhitekta, smetlar, voditelj vukovarskog kupališta, kazališni redatelj i modna dizajnerica… izabrani su kao mali junaci koji uz proizvodnju svojih djela svakodnevno proizvode i obraze časti. Niti jedna od tih proizvodnji nije laka, traži cijelog čovjeka. I o tome je u pričama riječ.

Uvod u format koji se bori za svako zrno optimizma na horizontu, nije mogao biti bolji. „Vukovarska ada“ (redatelj D. Janeček) predivna je priča o Ivanu Franiću Srni i njegovoj momčadi dunavskih alasa iz Sportsko-ribolovne udruge Dunav. Predsjednik udruge Ivan je kao prvi među jednakima prije devet godina poveo svoje drugove veterane Domovinskog rata u volterovsku borbu stvaranja malog komadića raja na zemlji. Dobivši u koncesiju 32.000 kvadrata gradske ade ti marljivi ljudi nisu raskrčmili mrtvi kapital nego doslovce iskrčili riječnu džunglu pretvorivši otok u rivijeru užitka. Na radost sugrađana i brojnih gostiju iz drugih gradova. Dirljiva je njihova slava življenja za koju nesuzdržano liju znoj, održavajući red i rad oaze, brinući se za Dunav i okoliš kao zjenicu mira – od kulinarenja do čuvanja plaže, danonoćnih šihti kojima i kroz tv-medij osjećamo aromu vitaliteta. „Dosta mi je priča o smrti, zanimaju me priče koje veličaju život“, kaže redatelj Damir Janeček. Fakat bi ovu priču o treniranju ljudskosti, o riječnom pijesku povjerenja i sklada, o druženju i neodustajanju… valjalo do besvjesti vrtjeti našim lažnim političkim elitama. Svima onima koji silom i nebrigom uporno i nekrofilski konzerviraju Vukovar kao mrtav grad ogrezao u prošlosti, trebalo bi pod nos gurnuti ovaj eliksir na valovima budućnosti.

Druga epizoda (također u Janečekovoj režiji) „Alkarska ergela“ kao da rekreira Šimunovićevske emocije, upoznajući nas sa Stipom Šimudžom, doktorom veterine, direktorom Alkarske ergele i nekadašnjim dvostrukim slavodobitnikom Sinjske alke. „Lakše je radit s konjima nego s ljudima“, filozofski veli ovaj nesebični dr. Dolittle iz sinjske krajine, podsjećajući nas koliko dugujemo tim četveronožnim bićima iskonske plemenitosti: „Ta ogromna masa mišića je za ljude bezopasna a na njegovim leđima se kreirala čitava naša povijest.“

Snimana na dan kada se trčala 300. Alka, priča iz vizure timaritelja ponosa i sklada posve je očišćena od one pseudohistorijske politizacije tako omiljene u rukama patetičnih moćnika. Naprotiv, podsjetili smo se da je stvarnosna alkarska legenda gipka slika uzgoja sreće, nadmetanja, tkanja tradicije – od gizdavih odora do sinjskih arambašića. Zato s uzbuđenjem i ganućem smo zašli sa brižnim dr. Stpom pod tribine, u samu dušu Alke i jednog zavičaja koji s pravom želi galopirati u budućnost.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

DAMA S KAMELIJAMA

Kako li je bijedna simbioza naše pornografske estrade i politike, kako je mizeran njihov vijek trajanja. Na coverima se samo izmjenjuju u vrištećim glossy izdanjima: ministri, suci, šamani, starlete, maglovite vlade stručnjaka, generali, gradonačelnički kabadahije, naftaši i safari manijaci… Bljuje mi se od termina “elita” i “celebrity” jer ovdje zvuče gore od najgoreg šljama. Što znaju oni od čijeg društvenog taloga zaudara svaki pedalj ove jebene države, što znaju o istinskim mukama i istinskoj ljubavi?! Što znaju o ljudima pored sebe koji svakodnevno krče put kroz nadljudska iskušenja da bi se na kraju domogli skromnih a tako bogatih krijesnica neumrljanog života. Ništa ta đubrad (koja drži uzde današnjeg neoliberalnog mrcvarenja) ne zna o stvarnim odbačenim ljudima uznositog čela.
Srce morate skupljati po sebi, jer razbijeno je u paramparčad, dok čitate priču Božice Ravlić, novinarke IN portala (news portala za osobe s invaliditetom), o majci djevojčice s posebnim potrebama. Ženi koja nesebičnost i nepatvorenu ljubav prema svom djetetu, plaća cijenom o kakvoj beskrupulozne barabe ne mogu ni sanjati.
Ženi iz ove priče liječnici su nakon poroda predložili dom za bebu, rekli su joj da je još mlada i da bi bilo šteta da si “uništi život”. Suprug se ponio kao zadnji bijednik, izdao i nju i dijete, pobjegao glavom bez obzira iz straha pred nadolazećim borbama. Ova majka nije odustala, odlučivši se boriti za biće čije će srce uvijek kucati samo za nju.
“Status majke njegovateljice ne može pokriti naše troškove stanovanja, hrane, povremeno moram platiti jednu ženu koja se usudi ostati sama s mojom djevojčicom. Ne mogu se zaposliti, svo vrijeme provodim s njom, osim onih nekoliko sati koji nam donose dodatna primanja…”, ispričala je čelična žena. Da bi osigurala opstanak svojoj curici bila je prisiljena prodati i svoje tijelo, tih “nekoliko sati” provodi kao prostitutka: “Samo ja vidim reakcije kod nje, samo ja prepoznajem kada je mirna, podnosim njezine napade ljutnje. Ona je moje dijete, nisam savršena mama, volim je neopisivo i ovo što radim samo je moj izbor.”
Koliko stisnutih boli je ta žena odšutjela u sebi dok je na koži osjećala pohotne šape? Jesmo li u stanju prepoznati kozmičku težinu ovog plemenitog izbora? Te žrtve ljubavi koja bi da Raj postoji sigurno tamo svijetlila poput vječne vatre.
Ona i njena djevojčica same su na svijetu. Rijetko izlaze. “Ljudi ne vole našu blizinu, djecu u parku njihove majke upozorile su da se ne približavaju meni i mom anđelu. Ne krivim ih, poznajem potrebu majke da zaštiti svoje dijete”, kaže, a duša je u nje beskrajnija od zvijezda. “Da, može me se nazvati mnogim imenima, u ljubav sam davno prestala vjerovati. Sada oni koji žele moje tijelo plaćaju za to. Otupila sam, vrijeme s nepoznatim muškarcima donosi novac koji nam je neophodan. Samo čekam povratak u naš dom i strepim da se ne probudi ili nema napadaj panike dok sam odsutna”, strahuje majka.
“Za mene ova žena je dama, Dama s kamelijama u državi kojom vlada šačica bijednika”, piše Ravlićeva. Apsolutno, ne postoji načina da iskažemo svoje divljenje prema ženi u koje ljubavi ima napretek.

Komentiraj

Filed under Društvo