Tag Archives: beskućnici

SVETOST ULIČNIH SVJETILJKI

“Na rad s ljudima s margine društva potaknula me moja kršćanska vjera i franjevačka duhovnost”, jednostavno govori Siniša Pucić. Mogu li uopće odnarođeni crkveni baruni u Hrvatskoj, nakrcani zlatom i dragim kamenjem, mogu li pojmiti koliko je istinske svetosti u ovih nekoliko škrtih riječi?
Tridesetdvogodišnji diplomirani teolog iz Rijeke zaposlen je kao novinar Novog lista a već petu godinu pripadnik je Franjevačkog svjetovnog reda, Mjesnog bratstva Trsat. Svoje crkveno i svjetovno poslanje Siniša ne dijeli, nego sljubljuje u nesebičnu borbu za dostojanstvo čovjeka, u monašku upornost u hrabrenju bližnjeg da ustraje. Osobito su mu na srcu oni koje je život bacio na samu marginu, njima je Pucić uvijek spreman pružiti ruku. Ne samo radi duhovnog okrijepljenja, nego tražeći i pronalazeći konkretna rješenja njihova opstanka.
Siniša je i glavni urednik prvog hrvatskog uličnog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama “Ulične svjetiljke” koji izlazi već šestu godinu.
“Časopis pruža priliku beskućnicima da prodajom časopisa zarade dovoljno novca da unajme sobu ili manji stan te da postupno sa sebe skidaju stigmu da su opasni za društvo. Časopis smo nazvali ‘Ulične svjetiljke’ da pokažemo kako su beskućnici nepravedno stavljeni u kutak, u tamu u kojoj ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a oni itekako imaju što pružiti, duhovno ili talentima, i to kroz njihove životne priče, pjesme i crteže nastojimo pokazati”, objašnjava Pucić.
Znaju li dekadentni prelati kojima se od suviška kavijara priviđaju novi križarski ratovi, znaju li o čemu Pucić govori? Imaju li i mrvu grimiznog stida ispod svojih basnoslovnih grimiznih mantija?
Medijsko blago “Uličnih svjetiljki” daleko je od bilo kakve histerije lažnog medijskog društva ove zemlje. Pola tekstova proizvedu sami beskućnici, a drugu polovicu rade volonteri i građani. Teme su povezane s iskustvima i razmišljanjima beskućnika i srodnih skupina, a volonteri pridonose tekstovima o vlastitim iskustvima s beskućnicima. Objavljuju se osobna svjedočenja, pjesnički radovi, razgovori beskućnika s poznatim osobama, mali oglasi radi zapošljavanja i drugo. Pola novca od prodaje primjerka (časopis se prodaje na ulicama) ide prodavaču, a drugom polovicom kupuje se novi primjerak, čime se časopis samofinancira. Cijena časopisa je osam kuna, na godinu se tiska šest brojeva s prosječnom nakladom od 20 do 30 tisuća primjeraka. Može se kupiti u Rijeci, Zagrebu, Puli, Splitu, Zadru i Varaždinu… povremeno u Karlovcu i Vinkovcima.
Svoju brigu za slabe i odbačene Pucić skromno objašnjava: “Sve je to prema uzoru na život i djelo svetog Franje.” Pitam se, sjećaju li se katolički ajatolasi iz vrha Crkve u Hrvata tko je uopće taj Franjo Asiški i zašto je njegov isposnički život posvećen ubogima zadobio meka krila svetosti?

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

MASTERCHEF ŽELJAN LJUBAVI

“Uvijek postoji izlaz, jer na kraju tunela u svakoj situaciji je svjetlo”, gordo je uvjeren Marko Fiket. U tog su 27-godišnjeg mladića optimizam i samopouzdanje nesalomljivi poput najkvalitetnijeg čelika, jer u svom je kratkom životu trpio samo udarce, gomilu podlih udaraca.
“Ponosan sam da sam školu završio, jako mi je to važno za samopouzdanje. Uporan sam, imam svoj stav i vjerujem da ću se ostvariti u životu kao čovjek, suprug, otac i radnik”, iznio je Marko novinaru Novog lista svoj skromni popis želja, za njega kozmički prevažnih. Nisu to blještavocrveni ferrariji, skijanja u Aspenu i Gstaadu, ili veze s Victoria’s Secret modelima… Nego, male iskre čežnje za kojima se ovaj mladić zlopati, rudarski bori i ako ih osvoji, budite uvjereni da bi ih čuvao do posljednjeg daha: ženu, djecu, posao, dom. Ništa od tog sna još nije imao Marko, beskućnik s trenutnom adresom u riječkom Prihvatilištu “Ruže sv. Franje” na Kozali.
Kao bebu su ga u Koprivnici ostavili biološki roditelji, a posvojitelji kojima je dopao šaka (jer, nije to bila ljubav nego sadizam) iživljavali su se nad nesretnim dječakom, zanemarivali ga, nazivali kopiletom, tjerali na težak fizički rad i da kleči na soli. Od posvojitelja je bježao te je mučno djetinjstvo provodio uglavnom u domovima za nezbrinutu djecu po cijeloj Hrvatskoj. Zbog svoje osjetljivosti i povučenosti trpio je šikaniranja ostale djece. “Tražio sam samo malo pažnje i ljubavi, a najčešće nisam dobio ni mrvice od svega toga”, kaže Marko. Usprkos svim nedaćama uspio je završiti školu za kuhara, na žalost posrnuo je i otišao stazama kriminala pa je tri godine proveo u zatvoru u Gospiću, zbog čega se danas gorko kaje. “Naučio sam cijeniti slobodu, ne samo ovu izvanjsku nego i unutarnju, koja mnogima nedostaje pa podižu ruku na sebe, ponajviše zato što ih muči obiteljska situacija, odnosno nedostatak posla dok njihova djeca ovise o njima, a kojima je taj čovjek, bio u zatvoru ili vani bez posla, i dalje uzor kao otac. Uvidio sam da svaki čovjek ima neki njemu svojstveni križ koji nosi”, mučnom zrelošću niže ožiljke svoga kratkog životnog iskustva.
Životni san mu je raditi kao kuhar, a kako veli, praksu je žestoko odradio u zatvoru, kuhajući za više od stotinu ljudi. “Zatvorska hrana, barem u Gospiću, ne razlikuje se od one koja se koristi u domaćinstvima, jer je raznolika i ovisi o godišnjem dobu. Pripremao sam sve i svašta, mahom jednostavna jela. Inače, u zatvoru je rad spas, jer vrijeme brže i ispunjenije prolazi i ne razmišljaš o problemima… Kuhanje je moja ljubav od malih nogu i kada bi mi netko pružio priliku da radim taj posao, imao bi zahvalnog, odanog i kvalitetnog radnika”, kaže prekaljeni masterchef Marko, željan toplih obroka ljubavi.

Komentiraj

Filed under Društvo

TRGOVINA ŽRTVAMA

Bešćutno komadanje žrtve kao senzacionalističke robe ovdje se odavno udomaćilo. Zapravo, već se duboko ukopala zamjena teza, prema kojoj se žrtve po medijima dilaju istim sredstvima kao i vrtoglavi nogometni transferi ili afere o high-class prostituciji. Kada je riječ o umorstvima, profitna sramota još je odurnija. Izravne žrtve zločinaca tako se ubijaju i virtualno (ciničnim medijskim tretmanom ogrezlim u histeričnu trku za zaradom) a okolne kolateralne žrtve u amaterskim investigativnim serijalima padaju kao snoplje. Svirepo umorstvo nesretne meksičke državljanke Selene Macedo (31) na splitskom Marjanu, postalo je povod neviđenoj medijskoj rasprodaji posljednjeg zrnca pijeteta. Prvih dana upravo je ogavno bilo natjecanje u suludim naslovima ili u besmislenim sprintovima žutih novinarčića s kamerama po Marjanu. Kao da nema svoga imena, uspjeli su identitet te uboge žene poniziti do statusa egzotičnog mamca. “Nestala Meksikanka a nađena japanka!!” debelo su galamili naslovi, zadovoljni vlastitim sirovim dosjetkama, kao da prodaju tortilje ili tekilu. U lovu na imaginarnog ubojicu mediji kao da su postali opsjednuti, a lažni tragovi do Novog Sada, sotonističkog kulta ili meksičkih narko-kartela ispunjavali su ih nadom u dotatnu zaradu. Kao i uvijek u tako suludoj atmosferi potpuno se zaboravilo na stravičnu sudbinu žrtve Selene Macedo. Kao i uvijek, nije se prezalo ni od podgrijavanja atmosfere paranoje u čijem su žrvnju mljeveni nevini. Među prvima su hajku iskusili beskućnici koji svoje gorke dane provode od parkova uz rub Dioklecijanove palače, po getoiziranim zakucima ili na obroncima Marjana. Među prvim “poželjnim” negativcima, idealnim za odmazdu i medijsko dirigiranje linča, pokazali su se ljudi bez kučeta i mačeta. Ljudi bačeni na ulice, izbačeni iz normalnog života, ljudi čije su šanse iscurile i iscrple se odavno. Sve dok splitska policija nije naposljetku privela osumnjičenog za okrutno ubojstvo Selene Macedo, bezbojnog stanovnika jedne od neboderskih betonjara Splita 3 (“A bio je tako povučen u liftu!” već drobe nova izdanja), senzacionalistički napisi nabrijavali su psihozu na ubojicu-beskućnika ili ubojicu-narkića.

Splitska udruga Most, koja brine o splitskim beskućnicima, upozorila je da je senzacionalističko pisanje o “ubojici beskućniku” dodatno otežalo ionako tešku svakodnevicu njihovih korisnika. “Sretni smo da je ubojica Selene Macedo otkriven, ali smo zaprepašteni time što se cijelo vrijeme na osnovu neprovjerenih informacija tvrdilo da je počinitelj ubojstva beskućnik”, stoji u priopćenju koje u ime Mosta potpisuje predsjednica Đordana Barbarić. Dapače, iz udruge ističu da su njihovi po tko zna koji put stigmatizirani korisnici spremno surađivali s policijom i dobrovoljno dali svoje podatke i uzorke krvi na analizu.

“Nadamo se i vjerujemo kako će ovo biti zadnji put da jedna cijela skupina ljudi ispašta zbog šturih i neslužbenih informacija i senzacionalizma”, ogorčeni su iz Mosta. Bijedni, slabi i socijalno izranjeni, uvijek su najpogodniji da ih se optuži za zločin. Bogati i moćni ostaju nevini čak i kad ih se uhvati s krvavim rukama. To je naša praksa.

Komentiraj

Filed under Društvo