ZAŠTO MLADI BJEŽE?

“Išao sam na razgovor i šef me pitao: ‘Ti si gluh?!’ ‘Da…’, rekao sam. ‘Pa, kako misliš komunicirati?’ pitao je. ‘Za dijeljenje letaka nije bitno kako ćemo komunicirati’, odgovorio sam, a on je rekao: ‘Ne, ja ne primam osobe s invaliditetom'”, prepričava svoje gorko iskustvo 27-godišnji Sabahudin Jusić, nezaposleni kompjuterski tehničar. Predložio je potencijalnom poslodavcu da ga uzme na besplatni tjedan probnog rada, da mu dokaže svoje sposobnosti, ali nikako nije uspio probiti barijeru predrasude. “Osjećam se ovdje u Hrvatskoj jako diskriminiran, baš kao građanin drugog reda”, svjedoči Sabahudin pred kamerom. Dvostruko povrijeđen – bez posla i diskriminiran kao gluha osoba. On je jedan od protagonista ozbiljne reportaže “Neudoban položaj”, filma koji u nekih sedam minuta savršeno dokumentira jedan od osnovnih uzročnika egzodusa mladih iz Hrvatske. Em su bez prespektive za nalaženje posla, em su mnogi od njih izloženi cijeloj skali poniženja – spolnih, rasnih, klasnih, zbog invaliditeta… Jezgrovit, poučan dokumentarac o diskriminaciji mladih i položaju mladih na tržištu rada zajedno su producirali Blank_filmski inkubator i Mreža mladih Hrvatske. Reportaža se snimala šest mjeseci, po svim krajevima Hrvatske. Voditelj projekta je Nikola Buković, redatelj priloga je Dario Juričan, snimatelji su Luka Sepčić, Zvonimir Tivon i Darko Mardešić, a kao novinarke su surađivale Vilka Alfier i Nina Bančetović.
Najčešće u eksterijerima, pred kamerama slijedi izmontirani niz pojedinačnih sudbina, izdvojenih lica iz tužne i bezimene mase poniženih. Pritom su ti mladi ljudi zadržali samosvojan, nesalomljiv stav, isijavajući ironičan pogled na apsurde prokletog društva koje ih lupa po glavi i žrtvuje bez pardona. Tako Ani Herić (23-godišnji trgovac, dvije godine traži posao) i Jasmina Bajrić (22-godišnja trgovkinja, dvije godine traži posao) govore o neuvijenim ignorancijama na koje kod poslodavaca nailaze samo zbog romskog porijekla. Kozmetičarka Anamarija Gradaković (22) navodi na što je sve bila tjerana dok je u kozmetičkom salonu polazila obaveznu praksu –ribanje podova, pranje prozora, čišćenje- umjesto da dobije kvalitetnu poduku. Tekstilnog dizajnera Frana (22) grubo su iz konkurencije otepli pitanjem “da li puši?”, iako je doista njegova privatna stvar hoće li u vrijeme pauze popušiti cigaretu izvan zgrade; ekonomistici Valentini Levak (19) doslovce su na interviewu za posao tražili seks u zamjenu za zaposlenje. Profesorica hrvatskog jezika Petra Bobić (28), radila bi bilo što – traži ponude od poslova čistačice do onoga za što se školovala. “Pitaju me imam li djecu, jesam li u braku, zašto nisam u braku, kad ću imati djecu…?”, iznosi s kakvim se sve agresivnim upadima u intimu susreće u traženju prava na rad. Ranije je imala piercing na usnici, što je izazvalo stanovitog gada koji ju je primio na razgovor za posao lijepljenja etiketa po sanducima u nekom skladištu. “Da si pod mojim krovom, ne bi ti za mojim stolom sjedila”, rekao je. “Zašto?” mirno ga je pogledala Petra. “Pa zbog te gadosti što imaš na usnici.” Susretati se s procjenama ovakvih mrcina, a ostati uzdignuta čela i izdržati da ne pukneš – to su nevesele svakodnevice mladih ljudi željnih rada. Zar je onda čudo da brišu glavom bez obzira?