Tag Archives: brak

LADICE KAO “LOGORČIĆI”

Jao zemlji u kojoj generalima kliču kao zvijezdama i ljube im skute kao svecima. Jao zemlji s demokratski izabranim premijerom koji skrušeno dopušta da mu ta ista gomila dobacuje “đubre!”, “majmune!” i “zločinče!” I u ime vlastitog kukavičluka, oportunizma ili tko zna čega drugog, krši prava slabih i manjinskih građana, gura ih u ladice, zatvara u te male uredske logore… Sve do onog imaginarnog dana “kada sazriju uvjeti…” a nikog od poniženih više ne bude među živima.
Skoro da mi je žao došlo dok sam na teveu promatrao Zorana Milanovića kako u preprženom Kninu nestaje u nemoći razglasa. Kako petoga kolovoza, u obljetničkom trijumfalizmu Oluje dopušta da po njemu pljušte uvrede. Zblenut i uplašen ni svoje lice nije bio u stanju obraniti od opake pljuvačine, a gdje da smogne snage da jasno (bez razvodnjenih efumizama o “odlascima s ovih prostora”) progovori koju i o bezdušno likvidiranim građanima srpske nacionalnosti (do dana današnjeg u Hrvatskoj još nema pravomoćne presude za olujne ratne zločine s potpisom hrvatskih fukara); o strašnom egzodusu srpskog naroda koji je potom uslijedio, ljeta 1995…
Ali nisam glasao za Milanovića da mi ga bude žao. Dao sam svoj jebeni glas da on dade sve od sebe u prevođenju ove zemlje do civilnog društva a ne do stalno tinjajuće vojne hunte.
Milanovićeva administracija obogatila je naše obzore silnim novim ladicama, dalekim rođacima logoraškog zbrinjavanja problema. Elem, slično je taktiziranje oko izjednačavanja prava heteroseksualnih i homoseksualnih parova. U najnovijoj zakonskoj regulativi (ide na raspravu na jesen, a na parlamentarnom čitanju treba se naći do kraja godine), Zakonom o životnom partnerstvu, ponovno se zaljubljenicima istoga spola oduzima pravo da uđu u brak, iako će svoje partnerstvo moći registrirati pred matičarom. Opet im se ne dopušta posvajanje djece.
“Novi je zakon korak u dobrom smjeru, pomoći će mnogim LGBT osobama u Hrvatskoj. Ali i dalje ostaje osjećaj diskriminacije. Za našu je ljubav ipak smišljena posebna, odvojena ladica”, rekao je Josip Bakić novinaru Jutarnjeg lista. Programer Josip (31) već dvije godine živi sa svojim partnerom Lukom Vukobratovićem (23), turističkim komercijalistom. Iako trenutno ne razmišljaju o ozakonjenju svoje veze, kažu da bi ako se jednog dana odluče za takav korak, itekako voljeli ući u brak i imati pravu svadbu. Ono, što bi se reklo, Josip i Luka imaju posve oldfashion planove, stoga nije im jasno zašto im se u startu s najavljenim Zakonom o životnom partnerstvu ponovo uskraćuju neka prava. Milanovićevoj Vladi (uz iznimku HNS-ovaca koji su za apsolutno izjednačavanje svih prava homoseksualnih i heteroseksualnih parova) je i dalje licemjerno lakše tretirati pečat nad ljubavlju istoga spola kao nekakav ugovor o kupovini auta ili fiskalni račun za preprodani paradajz. Točno prije godinu dana iz Milanovićevog kabineta dolazile su poruke da se ne mogu do kraja riješiti ljudska prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama, jer eto Vlada mora paziti “da se ne izazove bijes Katoličke crkve i konzervativnog dijela građana.” Kao u stotinama svojih apsurdno korporativno-libertinsko iskrivljenih shvaćanja, Vlada zaboravlja da se ljudska prava ne dijele kao humanitarna pomoć i ne važu apotekarskim miligramima. Jer, u protivnom, svaki takav vagajući nojevski korak čista je diskriminacija. Ili barem, ravnodušno stvaranje preduvjeta za đikljanje diskriminacije.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

MARŠ PONOSA & SLAVE

Grč srama i strepnje steže me kad se sjetim da u ovoj prokletoj zemlji živi barem pola milijuna manipulatura i zaluđenih. Onih mrzitelja svega drukčijeg ili pasivnih slijegača ramenima, koji ne bi ni trepnuli da se sutra svi propali trgovački centri pretvore u logore. I da se ti novi-stari megamarketi likvidacija napune svom “bagrom” što drukčije misli, govori, izgleda i hoda, drukčije se ljubi ili maslinu po koži nosi usađenu. Zasad je preko 500.000 potpisa palo na liste kavge, pola milijuna onih što bi čak u Ustav ugravirali, crno na bijelo, da je huljasta većina ne samo moćnija nego i vrednija od manjine. Pola milijuna monolitnog krda koje bi da vrati rasizam u čitanke, pred oltare i matičare, pola milijuna, eeej! A pristiže ih još.
Istovremeno, jučer (ponedjeljak, 27. maja 2013.) mi se širilo srce, napumpano ponosom i srećom, dok sam posredno pratio građansku gerilu u Zagrebu. Da sam mogao, svakome od sudionika Marša za bračnu jednakost stisnuo bih ruku i zagledao bi mu se u oči. Da ih zapamtim zauvijek. Aktivisti udruga Kontra i Iskorak te građani i građanke koji u džepovima ne žele boksere mržnje nego rupce ljubavi, okupili su se u zagrebačkom parku Zrinjevac i zamarširali (praćeni policijskim osiguranjem) prema Trgu svetog Marka i zgradi Vlade. S glasnim i jasnim upozorenjima razuma da je neustavna bilo čija diskriminacija, da jednaki dignitet moraju imati raznospolne i istospolne obitelji, da porodicu ne kodeksiraju zakoni poniženja nego zakoni srca.
“Očekujemo od Vlade zaštitu obitelji bez diskriminacije. Danas istospolni parovi nemaju nikakvih prava makar i po 30 godina bili skupa. Ovdje nas je dovoljno da od Vlade možemo tražiti da opozove referendum i da smjesta stane na kraj bilo kakvoj diskriminaciji u Hrvatskoj”, poručila je s Markova trga koordinatorica udruge Kontra Sanja Juras, zahvalivši se okupljenima čiji je broj narastao na više od 1.500 sudionika.
“Sve je to samo prvi čin jednog velikog politikantskog igrokaza kojim se desnica, u nedostatku ozbiljnog političkog programa, pokušava pozicionirati i vratiti na scenu”, upozorila je Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e.
“Malo me je strah onoga što inicijativa ‘U ime obitelji’ predstavlja, jer sam shvatio kako je njihov cilj puno širi od pukog unošenja odredbe o braku u Ustav. Bilo kakvo zadiranje u Ustav je zadiranje u demokratske temelje jedne zemlje i slobodu ljudi, a to me plaši’, rekao je jedan od sudionika marša. Osim razvijene zastave u duginim bojama, aktivisti su istaknuli i transparente na kojima je pisalo “Van iz srednjeg vijeka”, “Brak svima”, “Moja partnerica je moja obitelj”, “Različite obitelji, ista ljubav”, “Različite obitelji, ista prava”, “Pravo na brak” , “I Isus je imao dva oca”… Ako odnekud gleda što se zbiva, vjerujem da i On podržava gerilu. Jebiga, čovjek se dao razapet da bi tekla ljubav a ne mržnja. Nije mali dokaz na čijoj je strani, zar ne?

Komentiraj

Filed under Društvo

PARTY ZA PORAZ LJUBAVI?!

Ni opaki žuti simptomi Hepatitisa C nisu ravni javnom žutilu koje izjeda ovu zemljicu. U tragalačkoj groznici za kvazislavom, siroti robovi medijske pažnje više nemaju kompasa. Izvinite, ali meni je tragikomična novinska duplerica slijedećeg sadržaja. Dotjerane partijanerice raskošno se osmjehuju, šampanjcem i suhim martinijima nazdravljaju slavljenici koja šeretski poručuje: “Potpisala sam papire za razvod. Sad idemo tulumariti do jutra!” Dakle, ako sam ja dobro shvatio, i u hrvatsku vukojebinu je stigao globalni trend divorcepartyja, ili u prijevodu, tulumarenja nad ostacima bračne/vanbračne veze. Slava jednog poraza, budimo realni. Vani je cijela industrija ustrojena iza ideje ove zabavljačke trošarine – od ultimativnih skupih modnih uputa ili specijalnih poklončića za uzvanike na partijanju do glamuroznog menija s bizarnim naglaskom na jela koja je mrzio bivši/bivša. Domaći replikanti spomenute industrije pokušavaju parazitirati nad sličnim trendy-žrtvama. A protagonisti jednog životnog rastanka, muškarci i žene, bez razloga se daju servirati kao medijska hrana. Zbog čega? Radi samodokazivanja da smo civilizirano izašli iz jednog pakla ili nesporazuma, ili radi pet minuta jadne slave?

“Nema tu neke velike filozofije: ljubav dođe i ode. Odlučili smo da želimo iskusiti neke nove stvari. I evo, nakon godinu dana odvojenog života pokazalo se da smo donijeli dobru odluku. Nastavili smo dalje, sretni smo oboje, iako razdvojeni”, rekla je novinarima jedna uspješna zagrebačka poduzetnica, partijajući s frendicama službeni kraj 13-godišnjeg braka. Da je ta ženina odluka ostala intimna (dođe ti i da u intimnom krugu s prijateljima do zore zapiješ jedno završeno raskršće u svom životu) još bih shvatio, ali ona odluku masovno dijeli na žutoozvučenoj duplerici, estradno poručujući LJUBAV JE NESTALA, SRETNI SMO! Da se razumijemo, nema razloga i sekunde ostajati u braku ili vanbračnoj vezi u kojoj vlada nasilje. Nema rezona ni da se predugo, iscrpljujuće, bori za ljubav. Ako ona, usprkos svemu, hlapi i blijedi sve dok ne izblijedi. Veze se stvore u trenutku strasti, ljubav podivlja a zablude su moguće. Ali zašto, pobogu, potreba da se jedan gubitak podijeli na ofucanom redcarpetu lažne dekadencije. Da se jedan ožiljak pretvori u cipelu Manolo Blahnik. I u najgorim ljubavima desila se makar ona početna sekunda zbog koje je, jednom, vrijedilo. Zašto bismo slavili gorčinu što te sekunde više nema. Te čestice vremena koja se nekad činila kao vječnost. Ne bih volio da ikad prestanu žudnje i čežnje zbog kojih sam zaljubljen u ženu svog života i zbog kojih želim da je na jastuku gledam do svog posljednjeg daha. Niti bih smatrao, ako se rascijep dogodi, da je to još jedan razlog za tulum više. Otrezniš se a nje nema.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

DAN ŽENA ZAUVIJEK!

Još u petom osnovne naučio sam lekciju: jače ste od nas, drage moje žene, i nema tog ringa na svijetu u kojem vi nećete ustati. Rukavice nikada ne vješate o klin, vaša borba nikada ne usporava. Sretni vam vječni praznici, šampionke najteže kategorije!

U ona davna socijalistička vremena Dan žena bio je takoreći neradni dan. Ustreptale od rane zore, žene su se vješto ili nevješto dotjerivale, pomno birale najsvečaniju odjeću i otvorenih srca čekale da im se toga dana ispune najskrivenije želje. Praznik se ritualno obilježavao na brojne načine – od dosadnih svečanih akademija do sindikalnih izleta u Opatiju ili tuluma po firmama i kasnonoćnih bračnih svađa. Svakog osmog marta, s prvim proljetnim spremanjem u zraku, muški rod se kolektivno prao od krivnje. Od iznenadne provale loše savjesti. Zbog spoznaje da je slab a svjestan je da bi bez vas, carice naše, odavno otišao u vražju mater. Kako se društvo najtočnije preslikava u školskim klupama, osmomartovsko je darivanje bilo osobito rašireno po osnovnim školama. Djeca su stizala u razrede natovarena darovima za nastavnice – buketima cvijeća, bombonijerama, viskijima, kristalnim vazama, zlatnim ogrlicama… Već s vrata si mogao znati kome su roditelji lovarni i da nisu škrtarili toga jutra. Sjećam se jednog takvog Dana žena. Na ploči je već bila ispisana čestitka našoj razrednici Dragici H., nastavnici povijesti i zemljopisa. Na svakoj klupi je treperio spreman dar, negdje raskošniji, negdje skromniji. Samo ispred jedne okrugle, prćaste Smilje, na klupi je ležao tek snopić visibaba. Isprdavali smo je, vukli je za kosu i derali se da bolje baci to smeće nego da se usudi tako šta pokloniti razrednici za Dan žena… Neko je i zgrabio visibabe pa smo se nabacivali buketićem oko Smiljine glave. Rasplakala se jadna, ubrzo je zgutala suze, zvono je zvonilo za početak sata. Plavokosa i vitka (sličila je Mileni Dravić) ušla je nasmijana razrednica Dragica. Sjela je, zavrtjela globus reda radi, i pustila da joj u zboru čestitamo. Zatim smo, jedno po jedno, stali iznositi svoje darove. Deklamirajući osmomartovske parole. Oko Dragice je rasla hrpa blještavih kutija i šuštavog cvijeća. “Niste trebali, djeco!” crvenjela se i osmjehivala. Smilja joj je prišla posljednja. Spustila je malo već očupkane visibabe na katedru i rekla: “Volim vas.” Dragica je poljubila Smilju u obraz, uzela visibabe, udahnula njihov miris i nježno ih spustila pored svoje torbe od bijeloga skaja. Razred se utišao, a ja sam gledao u dvije žene istinitije i snažnije od svemira. Jednu zrelu a jednu tek na početku života.

Elem, običaj javnog pranja grijeha, muškima je ostao i u doba tranzicije. Danas više u crvenilu Valentinova, manje u čast Dana žena. No, motiv je ostao isti: da čistih ruku mogu ostatak godine neometano potplaćivati kolegice ili premlaćivati supruge. Istina je da danas imate pravo glasa, drage junakinje, ali mnogom muškom gadu to se pravo iscrpljuje u vašim vriskovima dok na vama lomi stolicu. Samo ne zna, smeće jedno, da ste u stanju po miljuniti put ustati s tog ringa. Da mu nećete dati da vama zauvijek obriše pod. Šta košta da košta. Sretan vam Dan žena, cure moje herojske.

4 komentara

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija