Tag Archives: Centar za mirovne studije

NESLOMLJENA KRILA

Petnaestak sati je trebalo da se u Osijeku sustignu dvije priče – jedna bijela, druga krvava. Obje čiste kao suze. Obje za glavne junake imaju hrabre letače. One vječne probne pilote u čijim krilima plamti dječja vjera da se ljubav i sloboda isplate. I da u to ime krila nikada ne mogu biti slomljena.

U utorak, 30. lipnja, malo je a titansko Dječje kazalište Branka Mihaljevića (produkcija s Osječkim ljetom kulture) proizvelo “Jonathanov let”, bajku javniju od jave. Po motivima kultnog romana “Galeb Jonathan Livingston” Richarda Bacha, redatelj Nikola Zavišić ispleo je fragilnu, zen-posvećenu odu ljudskoj ustrajnosti u dosezanju nemogućeg. Taj teatarski dragulj prije svega je uzoran dokaz žilavosti stvaralaštva i filigranska pljuska svakoj mizeriji destrukcije. Srce vam naprosto mora uzbuđeno zatreperiti kad spoznate koliko se snage krije u ovom strpljivom, monaški zakletom graditeljstvu jednog cilja. No, simbioza Zavišićevih neimara daleko je prebacila zahtjeve uzornog profesionalizma i evoluirala u najnježniju moguću sektu. Oni kao da jedni bez drugih više ne mogu opstati, i srh zavjetne pustinjske izdržljivosti prenose na nepca svakoga od nas koji smo imali blagoslov sudjelovati u njihovoj nadi slobode. Zavišićeva ikarovska eskadrila, počev od onih u “backstageu” (kostimografkinja Maja Mirković, scenografkinja Irena Kraljić, kompozitor Willem Miličević, koreografkinja Dunja Jocić) do zanosne performerske šestorke (Edi Čelić, Lidija Kraljić Zavišić, Đorđe Dukić, Snježana Ivković, Areta Ćurković, Mirel Huskić) hipnotički se založila u plemenitom letu ka snovitom cilju. Da sebi i svakome od nas, koji će se prepustiti njihovom zovu, ponudi jedinu moguću šansu dostojnog življenja: kako se svako jutro iznova pronaći u ogledalu a ne oboriti pogled od stida. „Slušaj sebe i voli druge“ šapuću nam njihova nježna, drčna krila, dok bespoštedno biju bitke za pojedinca a preziru ravnodušne čopore od kojih nikada neće nastati blještava jata slobodomislećih heroja.

Spomen na jednog sličnog letača -u čijim koridorima leta nije bila upisana utopija nego održivi san o miru, slobodi i ljubavi spram svakog neponovljivog pojedinca- dogodio se 1. srpnja. Točno u 13,20 sati, na početku osječkog prigradskog naselja Tenje. Toga dana, u isto vrijeme prije 24 godine, na barikadi hrvatskih policijskih rezervista, jedan je hrvatski fanatik iz kalašnjikova izrešetao Josipa Reihla-Kira, načelnika osječke policije. Kir je tih dana, široko raskriljenih krila sakoa, simboličkom gestom pokazujući da je nenaoružan, letio od jedne do druge barikade, nudeći mir Hrvatima i Srbima, ustrašenim i izmanipuliranim narodima, uvjeravajući ih da nije dockan, da uvijek postoje šanse za mir, kako treba samo osluhnuti srce gdje mora postojati još dovoljno energije dobra. Vrijeme hulja, jastrebova i gospodara rata, ne podnosi vizionare i borce poput Kira. Zato je morao biti likvidiran. Samo zahvaljujući upornoj borbi Jadranke Reihl Kir, Josipove udovice, ubojica je, nakon bijega u Australiju i niza zataškavanja od najviših sponzora, izručen Hrvatskoj i osuđen na 20 godina zatvora. Međutim, nalogodavci zločina nikada nisu odgovarali.

Nakon memorije na mjestu Kirove likvidacije, na osječkom je Evanđeosko teološkom fakultetu (uz sudjelovanje Centra za mirovne studije, Srpskog narodnog vijeća, Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, Documente, Inicijative mladih za ljudska prava, Antifašističke lige Republike Hrvatske) održan trosatni panel na kojem su brojni govornici iskazali nasušnu potrebu da se primjeri poput Reihl-Kirovog jednostavnog a tako herojskog čovjekoljublja ugrade u poželjne piste naše budućnosti. Položene ruže na travi koju je davno poprskala krv jednog mirovnog nosača, bile su bijele boje. Iste boje nade kao „Jonathanov let“. Huljama i bagri to su nepojmljive visine. Jer njihovo ogledalo je crno, najcrnje. I jednom se mora razbiti.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

GORIVO ZA DIKTATURE

Bahati korpus ovdašnjih političara nema da brine. Teško da će njihovom međusobnom beskrupuloznom dilanju upravljanja Hrvatskom ikada nešto zasmetati. I neke buduće otvorene diktature također mogu spokojno pripremati svoj dolazak. Bogme, ovdje im pogonskog goriva nikada neće faliti. Krajnje zapuštene civilne i građanske regule ovo zaostalo društvo njeguje od malena – od generacije koja će, po svemu sudeći, posve utonuti u apatiju i pogubnu samoživu ravnodušnost.
Evo alarmantnih nagovještaja: samo 14 posto učenika sedmih i osmih razreda zna da je najvažnija uloga građana u demokratskoj državi nadziranje djelovanja vlasti, a svaki četvrti učenik završnih razreda osnovne škole građanstvo definira kao brigu za osobne interese! To su neki od rezultata istraživanja eksperimentalne provedbe kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja (trebao bi nastupiti u školskoj godini 2014/15). Istraživanje se odvijalo među učenicima osnovnih i srednjih škola unutar projekta “Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama”. Nositelj ovog vrijednog projekta je Mreža mladih Hrvatske s partnerima Centrom za mirovne studije i GONG-om, u suradnji s Istraživačko-obrazovnim centrom za ljudska prava i demokratsko građanstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja.
Pokazalo se da je razmjerno visokom postotku ispitanika potpuno nepoznata ili nerazumljiva uloga u pravima i odgovornosti građanina, posebice kao regulativa vlasti. Tek četvrtina učenika završnih razreda osnovnih škola (24%) zna da se ljudska prava u demokratskoj državi štite Ustavom. Eto od njih uskoro sjajnih poslušnika koji će zaokruživati krajnje rasističke ustavne dosjetke.
Na ponuđeni anketni opis (“Vlast je u zemlji u rukama jedne osobe koja vlada uz pomoć policije i tajnih službi. Građani potvrđuju svoju ljubav i vjernost vođi tako što pjevaju pjesme njemu u čast”) jedva je 39 posto osmaša naslutilo da bi moglo biti riječ o diktaturi, a gotovo jedna trećina tu je prepoznala urednu demokratsku vlast!
Stariji tinejdžeri još su bizarnije neinformirani. Društvo koje je odavno prognalo vrline s popisa svojih prioriteta ništa se ne mora čuditi da srednjoškolci nisu u stanju dokučiti ni što bi to bile građanske vrline. Samo trećina srednjoškolaca zna da posjedovati građanske vrline znači brinuti se o interesima zajednice. Ljudska prava su im daleka egzotika, i čini se da se uopće ne zabrinjavaju radi njihova kršenja. Naime, zabluđeni smatraju (njih 31 posto) da ljudska prava regulira Biblija! Blago njima ravnodušnima, njihovo je carstvo diktatorsko.

Komentiraj

Filed under Društvo

ODRŽIVI RAZVOJ GRAĐANINA

Teško je nabrojati sve pore zapuštenosti našeg ubrloženog društva. Dvadeset i dvije godine neprekidni tajfuni brišu ovdašnje institucije normalnog življenja. A iza tih toksičnih nepogoda, zemlja i ljudi postaju sve osiromašeniji u moralnom i ljudskom smislu. U tome nije najtragičnija financijska kriza (naravno, bez para se ne može), ali bijeda duha, svijest o institutu građanina kao središta, kao generatora oko kojega se država mora vrtjeti, to je u Hrvatskoj poharano kao da je napalmom sravnjeno. Pobogu, ovdje je vertikala građanina pojedinca postala skoro pa sramotna pojava. Nisi li dio nekog klana, krda ili udruženog zločinačkog pothvata, teško da će se čuti tvoj glas. Što nipošto ne znači da nema nade, da je nemoguće početi od nule i početi veliko pospremanje poniženih ljudskosti. Posla je puno, ali svaki mali korak u pravcu održivog razvoja građanstva je od neprocjenjive vrijednosti. Da bi se iznurenim, iznerviranim građanima vratilo samopovjerenje, samopoštovanje i vjera u dignitet, potrebno je krenuti bukvalno od malih nogu. Od školskih klupa. Tamo gdje se poniženja počinju učiti češće od abecede, gdje se nasilje uvježbava češće od skoka u dalj. Da bi se u divljim nasadima Hrvatske uspješno primila i razvila društvena kohezija u kojoj građani aktivno sudjeluju u svim društvenim procesima i životu zajednice, u škole je nasušno potrebno uvesti građanski odgoj i obrazovanje. Od osnovne preko srednje škole do visokog obrazovanja. Pri tome se znanja, vještine i stavovi moraju razvijati u svih šest dimenzija – političkoj, ljudsko-pravnoj, društvenoj, kulturološkoj, gospodarskoj i ekološkoj. I da vidiš plodova, mic po mic, ali što su krhkiji ti plodovi koje odnjegujemo, bit će slađi. Održivosti građanskog odgoja i obrazovanja (s naglaskom na izazove u područjima posebne državne skrbi, gdje su građanska prava zaista smlavljena) nedavno je posvećen skup u Daruvarskim toplicama. Organizatori su bili Mreža mladih Hrvatske, Centar za mirovne studije i GONG, a uz njih su na skupu sudjelovali: Forum za slobodu odgoja, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, Direktna demokracija u školama, Ženska soba, CESI, Hrvatski centar za dramski odgoj, Koordinacija udruga za djecu, Kuća ljudskih prava, Volonterski centar Osijek, Ženska udruga Izvor, Udruga romskog prijateljstva Luna i Udruga za rad s mladima Breza. Prezentirajući svoje programe neformalnog građanskog obrazovanja i suradnje sa školama, udruge su istaknule niz iskustvenih opažanja od kapitalnog značaja za institucije koje će nositi razvoj građanskog odgoja.

Kao prvo, iznimno je važno osigurati kvalitetu i ujednačenost nastave građanskog odgoja i obrazovanja, što podrazumijeva jasnije određivanje nastavnog programa i određivanje osnovnih sadržaja. Znamo li kakve kaotične prilike haraju domaćim sustavom obrazovanja, posve je jasno da se pripremama građanskog odgoja mora pristupiti delikatno i najstručnije moguće. Zatim, potrebno je jasno predvidjeti nastavne sate, uz omogućavanje dovoljno slobode školama da osluškuju interese učenika i učitelja. Nužno je osigurati korištenje raznolikih metoda poučavanja s naglaskom na participativne metode i iskustveno učenje, bez brojčanog vrednovanja građanskog odgoja i obrazovanja. Uz sve to, neće izostati borba sa specifičnim terenskim problemima nerazvijenih oblika civilnog društva, nezaposlenosti, nacionalne i etničke diskriminiranosti. Zato je združena, vibrantna želja da se zanemareni građanski resursi ponovno odlede i stave u život, nešto što je gotovo pa urgentno pitanje opstanka ove zemlje. I sreće svakog njenog Građanina.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

IZGON VJEŠTICE MIRE

Miru Furlan u egzil je 1991. prognala ovdašnja mržnja. Doslovce je morala strahovati za goli život. Danas ljude tjera gola nužda, luzerstvo, perspektiva Hrvatske na dnu. Razlozi nedobrovoljnih iseljavanja naoko su različiti, ali korijeni su im sigurno isti. Atavistički nacionalizam krajem osamdesetih Jugoslavijom je prasnuo poput mučkog Big Banga, pripremajući tlo za prave krvožedne bitke. Nacional-rasistička teorija po tko zna koji put u historiji Balkana pokazala se najlakšim sredstvom za ostvarivanje ekonomske prakse: novog rasporeda pljačkaške naplate. Hrpica smiješnih feudalnih posjeda službeno proklamiranih kao države, ustrojena je po gangsterskom principu. Zaluditi jadne mase da im urgentno treba nova nacionalno čista državica a onda tu državicu spretno koristiti kao skladište za pranje krvavih para. Genijalno, zar ne? Prave posljedice vrlo brzo su došle na naplatu. Od 1991. do 2006. iz Hrvatske se (pod prijetnjom noža i žice ili trbuhom za kruhom) iselilo oko 150.000 ljudi. U posljednje tri godine iz zemlje je otišlo 32.000, od toga broja najviše je mladih. Mnogi od onih čija visokoobrazovana djeca sad bježe glavom bez obzira, makar konobarila ostatak života, svojom su pasivnošću ili aktivnom histerijom glasali za HDZ-ovsku pošast. I zapravo unaprijed žrtvovali rođenu djecu na pladanj životnog ćorsokaka.

“Kada sam pakirala stvari, kada sam se odlučila za odlazak, nisam mislila da zauvijek odlazim i da je riječ o egzilu. Htjela sam sačuvati zdravu i živu glavu. Nisam više mogla podnijeti da živim u toj bolesti koja se u to vrijeme širila svuda oko nas”, sažima neugodna sjećanja Mira Furlan u nedavnom interviewu za tjednik Novosti. Početkom rujna sudjelovala je u iskustvenoj terenskoj školi nazvanoj “Umjetnici u egzilu”, koju je u Islamu Grčkom organizirao Centar za mirovne studije. “Potpuna mi je novost na taj način, zajednički, govoriti o iskustvima koja sam prošla, i to s ljudima koji su se našli u istoj situaciji”, kaže Mira. A njeno iskustvo je užasno. Kao neprijeporna filmska zvijezda čitave Jugoslavije i jedna od najmagičnijih kazališnih glumica hrvatskog teatra svih vremena, početkom devedesetih doživjela je hajku anonimne gomile i javnih pojedinaca, bezdušno cipelarenje i bacanje na virtualnu lomaču. Kriva zbog ljubavi – tako se ukratko može ispisati teoretska optužnica iz ladica hrvatske ksenofobije. Usprkos vremenu koje je tražilo nekvarenu nacionalnu desnicu Mira Furlan se usudila voljeti srpskog redatelja Gorana Gajića. Živjeti otvorena srca između Zagreba i Beograda. Putovati kompliciranim vezama preko Mađarske, izbjegavati zabarikadirane pruge da bi stizala točno na vrijeme pred jednu i drugu publiku. Nije ni Gajiću bilo svejedno, i u Beogradu su tražili da taj zaljubljeni par izabere stranu. U svojoj matičnoj kući, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Furlanova je dobila otkaz kao zadnja statistica. Dične prvakinje jedva su dočekale da poderu fotografije s ogledala u njenoj garderobi. Anonimci su tražili krv i na Mirinoj telefonskoj sekretarici prijetili “četničkoj kurvi”, ugledni uvodničari (danas perjanice liberalizma i borbe za ljudska prava) u tjednicima su ispisivali teorijske eseje o potrebi da se izdajnicu potjera s katranom i perjem… Mira i Goran spakirali su kofere i otišli u Los Angeles. Počeli su odnule, on je nosio namještaj i zidario, ona prala klozete i konobarila. Na stranice pravovjernih hrvatskih medija Mira Furlan je puštena tek krajem devedesetih kao ambasadorica Delenn u SF-serijalu “Babylon 5”, kad je ispod debele alijenovske maske više nitko nije mogao prepoznati. “Ja na ovim prostorima spadam u izbrisana sjećanja, na čemu je ratna i poratna propagandna mašina tako zdušno i tako predano radila. Ipak, kada dođem u ove krajeve neprestano mi prilaze tzv. obični ljudi koji me se itekako sjećaju, i to po dobru , barem mi tako kažu. To me jako veseli, jer vidim da brisanje memorije, taj užasni brainwashing koji je izvođen u ovim predjelima svih ovih godina, ratnih i poratnih, ipak nije potpuno uspio. Osim kod tzv. kulturne elite, kod koje je propaganda postigla najviše rezultate”, govori u Novostima.

Problem i jeste u tome što današnja Hrvatska u velikoj mjeri počiva na ispiranju mozga i ravnodušju. Otišla Mira Furlan. Pa šta, ima drugih. Odoše mladi gubitnici. Pa šta, sretan im put. Mala zemlja za veliku prazninu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

TOPOVSKO MESO

Bio sam izviđač. Volio sam to. Naučiš cijeniti prijateljstvo, prirodu i rad. Naučiš da nikad nisi sam ako si u stanju prepoznati tuđu samoću. Odeš rano iz roditeljskog doma, zatekneš se tamo gdje se kazan mora dobro izribati, inače ti sutradan prisjedne grah. Ili samo o tebi ovisi hoćeš li se u noći probuditi na kiši bez šatora koji je odletio. Negdje u petom osnovne u  školu nam je došao debeli brko u plavoj košulji s plavom beretkom i plavo-žutom maramom oko vrata. Rekao je da je on iz odreda izviđača zrakoplovaca, ispričao ukratko o čemu se radi, zainteresirao nas i prijave su počele pljuštati. Odred izviđača je nosio ime velikog partizanskog pilota Franje Kluza i nešto od njegova herojstva pjevalo se uz vatre. Tada smo prvi put na jaknama starijih vidjeli likove Ive Lole Ribara i Che Guevare. Vezani izviđačkim čvorovima proputovali smo cijelu Jugoslaviju, prvi put vidjeli koralje na Zlarinu i slušali pjegave francuske skautkinje kako božanstveno pjevaju napjeve iz Provanse. Ovladaš pod tom izvidničkom beretkom mnogim korisnim vještinama – od “samovanja” do gladovanja, orijentacije u prirodi i izrade improviziranih nastambi od granja i lišća. Ali nikada, baš nikada nismo došli u dodir s oružjem. To je bilo u ona komunistička pokvarena vremena, a vremena se, kao što znamo, mijenjaju. Na gore.

Centar za mirovne studije nedavno je upozorio pravobraniteljicu za djecu Milu Jelavić o nedopuštenim slučajevima militarizacije djece u udruzi Karlovački počasni vod ZNG-91. Pravobraniteljica je odmah reagirala i osudila navedenu praksu udruge. “Zahvaljujemo se pravobraniteljici na promptnoj reakciji, te najavljujemo da ćemo u slučaju da Ministarstvo uprave i tijelo državne uprave nadležno za registraciju udruga ne postupe po zahtjevu Pravobraniteljice, pokrenuti postupak za zabranu djelatnosti udruge prijavom nadležnom državnom odvjetništvu, a u skladu sa Zakonom o udrugama”, ističu u Centru za mirovne studije.
U Statutu spomenute karlovačke udruge (gdje nedvosmisleno stoji da se radi o “povijesnoj postrojbi” naglašavajući tako njen vojni karakter) piše da je cilj okupljati “mladiće i djevojke, osnovnoškolce, srednjoškolce, studente i zaposlene od 13/14. do 25/26. godina života a i kasnije ako to žele” te da pripadnici prolaze predviđeni “Plan i program izobrazbe i obuke”, usklađen s Priručnikom za vođe patrola izviđača i planinki SIH-a, Javorovi listovi. Među navedenim vještinama posebno u oči upada “nastava gađanja”?! Jedan od životno potrebnih zanata, zar ne, osobito među djecom osnovnoškolske dobi. Na fotografijama i video-clipovima obješenim na webu Karlovačkog počasnog voda, lijepo se mogu vidjeti klinci u maskirnim vojnim uniformama, naoružani dugim cijevima. Pod krinkom obilježavanja sjećanja na Domovinski rat, ovu djecu netko gadno instrumentalizira.

“A mladi članovi udruge prezentirali su brojne vještine važne za boravak u prirodi”, drombulja neki ćoravi moron od novinara u off-u dok ide snimka djece kako rastavaljaju i sastavljaju puške! Za kakav ih to boravak spremaju i gdje? Za neko novo topovsko meso?

Komentiraj

Filed under Društvo

BEBE IZ KUĆNE RADINOSTI

Mene rodilo kod kuće. I ništa mi ne fali. Iz razumljivih razloga, atmosfere svog nultog rođendana nejasno se sjećam. Ali i burazera mi donijela roda. E, to već bolje pamtim. Danima je vladala prilična napetost, bilo je nekoliko lažnih uzbuna, a majka i otac značajno su najavljivali da bi se svaki čas u našem malom stanu trebalo pojaviti nešto što se zove brat. Ultrazvuka nije bilo, ali postojala je u Osijeku jedna ultrazvučna gospođa, Julijana P. Ta je nepogrešivo znala šta se iza brda valja, bila je u stanju samo pogledati uspuhanu trudnicu i proreći koju boju benkice da nabavlja: roza ili plavu. Legenda kaže da je teta Julijana u svom životnom stažu asistirala kod rođenja nekoliko hiljada osječkih bebirona. I ja sam među njima. Bila je obučena medicinska sestra a držala je, da tako kažem malu kućnu radinost. Radila je kao babica (tada se tako primalja nazivala, ljepše i toplije), na poziv bi obula gojzerice, zajahala svoj stari bicikl, ponijela najnužnije i selila se u porodicu sretnog očekivanja. U noći kad se taj najavljeni tajanstveni tip imao pojaviti potjerali su me na spavanje. Da ne smetam, rekla je teta Julijana i značajno mi namignula. Ćale je narezao mezu, pripremio rakiju, a mater je čudesno svjetlucala. Ili je to bio znoj na njenom čelu? Kad sam se probudio, imao sam šta i vidjet. Teta Juliška spretno drži nekog uplakanog žapca iznad lavora a majka mu polako spužvom pere lice. Ostao sam bez riječi. “Teta Juliška, može jedna šljiva na sabajle?” pitao je otac i razdragano se smiješio.

U ta komunistička vremena alternativa kućnih poroda dosta često se birala. U ta nazadna komunistička vremena, nisu nas zaboravljali u matičnom sustavu – nas porođene u vlastitom domu. Niti su nam majke sumnjičili kao ilegalke. Kaos liberalnog kapitalizma iz čiste obijesti melje i to prirodno ljudsko pravo. “Bilo je lijepo iskustvo”, poneseno je govorila Ivana Pojatina, nakon što je četvrto dijete odlučila roditi doma, uz asistenciju stručne osobe, primalje. Ljepota joj je ubrzo prisjela. Stalna pedijatrica njezine djece nije htjela pregledati novorođenče pa je našla novu, kao i drugog ginekologa, jer njezin dotadašnji također nije pokazao razumijevanje. Srećom, Pojatina jedino nije naišla na probleme pri upisu u Maticu rođenih, jer su u njezinoj općini već imali iskustvo sa sličnom “ekstravagancijom”, pa su se pripremili! Razočarana i uskraćena, jer sukladno odredbama Ustava i Konvencije o ljudskim pravima, nije naišla na razumijevanje hrvatskog zdravstvenog sustava, Ivana Pojatina je uz pomoć Centra za mirovne studije i Udruge Roda odlučila zadovoljštinu potražiti na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Na bizaran i neodgovoran tretman žena koje se odluče na porođaj kod kuće upozorava Branka Mrzić Jagatić iz Rode: “Brojni su slučajevi prijavljivanja policiji i centrima za socijalnu skrb, prijetnji oduzimanjem djeteta, čak i opasnih vaginalnih pregleda žena neposredno nakon porođaja da bi se utvrdio porod, razdvajanja majke i djeteta u rodilištima te kasnije poteškoća pri upisu djeteta u maticu rođenih.” Na djelu je, naime, naša klasična zamjena teza. Prema traljavim važećim uzusima pojedinac bi se trebao podrediti državi a ne država pojedincu. Zbog takvog arogantnog tretmana, ljudi su naprosto zbunjeni i veličanstven čin rođenja djeteta preraste im u noćnu moru. “Ovo je primjer nečega što ne bi trebalo postojati u demokratskoj zemlji: da se ljudi prilagođavaju sustavu umjesto da je sustav ovdje za njih i prilagođava se potrebama ljudi. Ukoliko netko želi kućni porođaj sigurno neće odustati zbog toga što sustav ne zna kako prijaviti dijete koje nije rođeno u bolnici”, kaže Iva Podhorsky Štorek, predsjednica Hrvatske udruge primalja koja se i sama odlučila roditi četvrto dijete kod kuće. Dakle, žena koja ne govori u prazno, nego se našla s obje strane male kućne radinosti.

1 komentar

Filed under Društvo