Tag Archives: ćirilica

DISKRETNO, PA UDRI!

O, da, svaki bi NATO bombarder poželio gospođu Kolindu Grabar Kitarović za glavnokomandujuću. Kad treba gjegod sravnit kakav bulevar, ubogi slam, naftni terminal ili burgernicu, ona se, pred samu akciju ukaže na monitoru, nasmiješi i kaže: „Ja sam protiv upotrebe vojne sile. No, gospodo, to pitanje morate riješiti sami, unutar kokpita.“ Ili nosača aviona, ili, šta ja znam, tenka iz starih zaliha pogona Đure Đakovića.
I piloti ga, tenkisti ili obični redovi pješadinci, samoinicijativno riješe, stisnuvši okidač. Lete granate, prazne se AK-okviri… Čitave zemlje tako nestaju u plamenu, milina jedna, svima toplo oko srca, a odgovornost ničija. To je svakako recept za neodrživi razvoj Hrvatske. Uostalom, već sada tako vlada premijer Milanović, sliježući ramenima poput nevine francuske sobarice u lošim vodviljima, perući ruke češće i od bacilima opsjednutog Pilata. Isto se ponaša i sadašnji predsjednik Pantovčaka Josipović, ravnodušniji i od najravnodušnijeg Titovog pauna, ako je koji preživio.
Predsjednička kandidatkinja HDZ-a, Kolinda Grabar Kitarović već sada zauzima nedvosmislen stav da će, bude li izabrana, nastaviti dvosmislenu politiku kontinuiteta svog prethodnika, politiku s vječnim ALI. Dok je kafenisala sa svitom u Rijeci, kampanjski u kampanji koja to još nije, novinari su joj postavljali mnoga pitanja, od onih benignijih što kaže hoće li turistička sezona ipak biti berićetna sad kad su šeici navalili, sve do onih ljutih pitanja-sačekuša. Recimo, da komentira odluku Ustavnog suda o referendumskom pitanju o ćirilici. Aha, paz’ da ne bi. I Ustavni suci su tu umrljali dvolična rješenja, doduše skidajući kretenski referendum, ali i pljuskom Vladi da je učinila krivo „nametanjem“ ćiriličnih ploča u Vukovaru. Pa kad suci umrljaše, otkud se očekivalo da hipotetska predsjednica sutrašnje Hrvatske nešto kristalnije odgovori od zamagljujućeg: „Meni je taj čin nametanja ćiriličnih ploča od strane Vlade izgledao kao da se ljudima pokušava silom nešto nagurati, i to nije bio otpor prema manjinama i prema dijalogu, to je bio otpor prema nametanju nečega s više instance, umjesto da se otišlo među ljude i razgovaralo s njima…“ i da o pitanju o ćirilici u Vukovaru „treba odlučiti lokalna zajednica.“ Znači, jesmo za demokratske, civilizirane standarde uređenja manjinskih prava, ali dajte vi tamo, lokalni batinaši, najbolje je da vi to procijenite sami na terenu. Ako se prevarite u procjeni, pa ubijete boga u manjinskom narodu, tja, bože moj, mi predsjednički kandidati ili aktualni predsjednici, ništa nismo mogli.
Također, ni komentar o Zakonu o životnom partnerstvu istospolnih osoba, iz nasmiješene Karamarkove delegatkinje, nije mogao biti nedvosmislen, da kaže nešto o njegovim civilizacijskim dosezima, nego s čudnom, egzotičnom zadrškom: „Ja na homoseksualce gledam kao na susjede i prijatelje i smatram da većina njih ne želi da ih se tako obilježava.“ ???? Šta, kako? Odgovore zna samo NATO-va kandidatkinja za prvu predsjednicu Hrvatske.

Komentiraj

Filed under Društvo

DO POSLJEDNJEG DAHA

Zemlja bez glasa javnosti, zemlja je u fašizmu – parafraziram Miljenka Jergovića koji je neki dan u Jutarnjem listu jezgrovito i točno dijagnosticirao kaljužu u kojoj se Hvatska valja. Dokle god se fašistoidne šape pružaju prema dostojanstvu i životu čovjeka i pojedinca, a javnost mukte šuti, u ovoj zemlji sreće biti neće. A mraka će biti u izobilju. Njega nikada nije usfalilo u Dembeliji mržnje.
Elem, pogledajmo trenutnu situaciju: bezmudi birokrati (ušlagirani od vlasti i pohlepe) indolentno premeću vruće gomolje odgovornosti, žmire pred nacizmom koji se valja. Parlamentarna većina prepotentno delegira mrzilačke zahtjeve „stožeraša za konzerviranje mrtvog Vukovara“, dočekuje ih praveći se gluva. Pitanje otvorenog pogromaškog ataka na prava srpske manjine i prava ćirilićnog pisma, gubernatori Hrvatske otuđeno šutaju od jednog do drugog saborskog odbora, poput baba vračara čekaju što li će reći Ustavni sud… Umjesto da su na prvu klicu kabadahijskog udara na pismo i ponos manjinskog naroda, zahtjev hladno i jasno odbili kao necivilizacijski, krvožedan i imbecilan, šefovi Hrvatske samozadovoljno bijednički kupuju vrijeme. A njega je sve manje. Dok oni taktiziraju, mali kućni crnokošuljaši likuju i bruse noževe.
Nakon nedavne izjave ministra branitelja Predraga Matića kako bi volio da jedna od najpoznatijih svjetskih glumica Angelina Jolie u pratnji Radeta Šerbedžije posjeti Vukovar, nismo morali dugo čekati da se zapjeni mržnja fantoma iz pompeznog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Rezervisti hunte u svom su demaršu javnosti, poslali otvoreni poziv na linč Šerbedžije: „Hoće na vukovarsku Ovčaru skriven ispod suknje. Unatoč svojoj šutnji o zločinima srpsko-četničke agresije na Hrvatsku, on želi sprati ljagu krijući se iza lika svjetske humanitarke. Rade imaj na umu – Stožer je spreman!“
Može pitanje: nije li ova prijetnja protuzakonita, upakirana u otvoreni paket ksenofobije i doslovce ozvučena zveckanjem smrću? Ne bi li vlasti morale reagirati i zaštititi građanina Šerbedžiju (o kapitalu njegove umjetnosti da i ne govorimo) i njegovu obitelj od prijetnji pomahnitale gomile? Jednom je već zbog ovakvih urlika mržnje Šerbedžija morao otići, saviti krila svoje progonjene porodice, napustiti Balkan i potražiti sreću negdje daleko. I svijet ga je prigrlio, ali rođena dvorišta ga i dalje pljuju. S kojim pravom primitivna horda želi da mu oduzme pravo da tu s nama gradi dom?
Kad bi polupismeni sricatelji mržnje uopće znali kakva su to čudna bića knjige, trebalo bi ih natjerati da napamet nauče antologijsku autobiografiju svih nas – Radetovu knjigu „Do posljednjeg daha“. U jednom od briljantnih poglavlja, Šerbedžija opisuje svoj ponovni susret s Fabijanom Šovagovićem (’93. u Gavellinoj birtiji), nakon prvih ratnih ožiljaka i iznurenih duša. „Dugo se nismo vidjeli. Rat i bolest ostavili su dubokog traga na tome nekad tako snažnome čovjeku. Znao sam kako je duboko proživljavao tragediju koja je prošla kroz našu zemlju, ljude, slavonske oranice. Znao sam da je gotovo sišao s uma, gušen emocijama koje su mu raspinjale grudi, rasprskavale mozak. I rečenice koje je onomad o meni, u nekom novinskom intervjuu, bijesno, ne štedeći me nimalo, izrekao, bile su tako daleko od nas dvojice. Znao sam da je to iz njega govorio iskreni bijes i pravedna srdžba, koja nije mogla razumjeti moju muku, pred silinom nesreće koju je on gledao oko sebe i činjenicom da ja nisam tu negdje, blizu, pored, s njim…“, piše Rade i dalje opisuje scenu u kojoj ga Šova nagovara da ostane te večeri u Zagrebu, a Rade veli da mora putovati za Ljubljanu gdje ima dogovoren intervju. Na to će Šova: „Nemoj davati intervjue. Ne valja brbljati. I ja sam mnogo brbljao. I o tebi.“ „Sve je u redu, Paore“, rekao je Rade i pružio Šovi ruku. Fabijan ga je pogledao „onim svojim pogledom kojim me opijao sve one godine koje smo zajedno proveli na pozornicama ili pred filmskim kamerama…“, čvrsto je stegnuo Radetovu ruku i pitao: „Jel sve u redu?“ „Sve je u redu“, odgovorio je Šerbedžija a zatim je u Šovinom oku ugledao suzu: „Prava pravcata suza. Neka suza olakšanja. Samilosti. Priznanja. Cijelo jedno more stalo je u tu suzu. I naše poznanstvo bilo je u suzi i u tom oku, koje je bilo tako škrto u pokazivanju emocija. U tome mudrom, pametnom oku, čiju sam oštrinu svih naših godina tako vjerno slijedio…“
Kad god čitam ovu moćnu, ponutrenu i dirljivu scenu između dva naša najveća glumca koja smo ikada imali i imamo, uvijek se nagutam suza. I jutros, dok ovo pišem, nadam se da ćemo je jednom zauvijek pojmiti i zagrliti kao svoju najljepšu sekvencu nade. Samo, bojim se, bit će to prekasno. I ovdje više neće biti puno ljudi da se nadi raduju.

3 komentara

Filed under Društvo

PIJETET ZA GRAĐANSKI RAT

Dok ne bude prekasno, da ponovimo: ono što sad dirigirana hajdučija rasijava iz Vukovara i šalje svuda po Hrvatskoj, jesu klice novog građanskog rata. Ako još ima naivaca koji ne shvaćaju da je ovaj prošli bio građanski rat kojega je potpalila šačica “elitne fukare” sa istoka, zapada, sjevera i juga, e mogao bi ih već zakucati novi. Novo paranoično kidisanje na rođenog komšiju, ono stanje kad zakrvavljene oči ne vide posuđenu susjedovu zdjelicu za kompot nego mjerkaju kakve će joj biti staklene krhotine, hoće li bit podesne za rez pod grkljanom. Da se silnik ne muči previše.
Dok ne bude prekasno, ponovimo svi zajedno, ako može, u zboru poput glasne molitve: nasilje, rušilaštvo, prijetnja bližnjemu zbog njegova pisma ili načina kako se krsti, boje očiju ili drukčijih sastojaka u turšiji… jest zločin i bit će zločin. Hrvatska je u devedesetima gazila civilne krhkosti, varala ljude i negirala da je sazdana na zločinu šačice pohlepnika. Mora li i Hrvatska budućnosti kunjati na gnojivu novih zločina? Možemo li dopustiti i ovako jedva maskirane poluhunte što maljevima ruše zakone i ustav u zemlji bezakonja? Kad ulica sudi, to je uvijek linč a konopce omaste nevini. Fantomski stožeri kvazibranitelja i čuvara “Vukovara kao mjesta posebnog pijeteta” bolje da promisle kako bi zaista s plodnim pijetetom zasadili korijenje normalnog življenja. S kojim pravom ta bagra i još gora bagra koja njima manipulira, postavlja emocije ispred reda i zakona? Svaki balvan kojim mašu i prijete, jednak je onom balvanu na cestama s početka nesretnih devedesetih. I što znači da “nije još vrijeme” za ćirilicu? Zapjenjenim čuvarima okamenjenih krvnih zrnaca navodno blažene krvi prolivene za domovinu, uvijek neki klinac smeta. Njima nikad nije vrijeme za pismenost, ali uvijek je vrijeme za čekić u glavu. Njima je teško pogledati komšiju u oči. Najlakše ga je među oči.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

RULJA RUŠI VUKOVAR

Drugi dan rujna 2013. Prvi dan škole. Grozne škole. Trebalo je to biti vukovarsko jutro civilne i civilizacijske zaštite manjine. A razgoropadilo se u jutro rušilačke mržnje kojom je većina planula. U Vukovaru se jučer dogodila sramotna pokazna vježba onih koji su i dalje spremni na linč. Vukovar je jučer rušen po drugi put, čekićima zadojenih ratoljubaca. Ustavom i zakonom zagarantirano pravo srpske manjine na ćirilično pismo, ksenofobična je rulja hrvatske većine pogazila nasilnim sprečavanjem postavljanja dvojezičnih ploča na javnim ustanovama – zgradi Policijske uprave, zgradi državne uprave, HZMO-a. Iracionalnu, bijesnu masu prvo je jedva obuzdavala šačica temeljne policije, običnih prestrašenih plavaca. Tek kasnijim kordonom interventne policije, suzbijeni su brutalni izlijevi netrpeljivosti. Bilanca: tri ozlijeđena policajca i jedan prosvjednik, četiri nasilnika uhapšeno. Nema drugih opisa onoga što se jučer dogodilo u Vukovaru nego: najdivljačkijim metodama demolirani su Ustav i zakoni ove zemlje. Masa dirigirana od fantomskog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i njihovih (para)javnih dirigenata – od HDZ-a, HSP-a do najopskurnijih desničarskih ridikuloznih stranaka, morala bi znati da ovo nije demokracija nego ksenofobija, mržnja i sijanje fašistoidnih klica. “Dovodite nas u iskušenje da vas proglasimo nekom vrstom agresora i da se u skladu sa tim i ponašamo”, najavili su iz Stožera još prošli tjedan u svom bijednom pismu Vladi. Proglasiti demokratski izabranu Vladu za agresora na Hrvatsku, najaviti da ni oružane bitke u to ime nisu isključene, to nije ništa drugo nego poziv na vojni udar. Oni koji pale lomače mržnje, i dalje huškajući “pobunu protiv ćirilice”, pljuju u lice manjinskog srpskog naroda i igraju se ljudskim životima.
Naposljetku, nešto o onim jadnim zadojenim ljudima koji su u rulju uvučeni sa svojom mrtvom djecom u mislima. Po drugi put su žrtvovali svoju djecu jer ona nisu pala za kaos nego za mir. Ili se barem nadamo da je tako bilo.

Komentiraj

Filed under Društvo

ESTRADNI FAŠIZAM

Na zagrebačkom centralnom trgu u nedjelju 7. travnja svoja primitivna uvjerenja demonstrirala je fašistička hunta. Zasad samo estradna. Nešto kao veliki promo skup fanova za novi Thompsonov naci-CD. Estradna primjesa nimalo ne ublažava pravi karakter ovog trogloditskog sleta mržnje. Niti smanjuje grčeve zebnje u našim stomacima. Bez obzira da li se na Jelačićevom trgu okupilo 25, 40 ili 60 tisuća mržnjom zadojenih ili je među njima i bilo naprosto debilnih povodljivih ovaca, to nije niti može biti “mirno i dostojanstveno izražavanje stava”. U anticivilizacijskom, šovinističkom i ksenofobnom cipelarenju pisma, kulture i identiteta manjinskog srpskog naroda, nema ni mikrona demokracije. Ali fašizma i huntaških zveckanja oružjem ima na tone. “Ako zatreba, možemo i silom spriječiti ćirilicu!” neuvijeno se derala banda, u nedjelju u podne. Kad rulja ruši Ustav to je uvijek nasilje, huntaško ili fašističko, najčešće odjeveno u zajedničku totalitarnu uniformu. Suluda zamjena teza, prema kojoj se za počinjeno Zlo u Vukovaru optužuje ćirilica, jednaka je onom ludilu kada se za zločine pojedinaca diskriminiraju i optužuju čitavi narodi. Riječ je o jasnim genocidnim porukama, zasad samo estradnim, amaterskim i na razini folklornih frustracija, ali ništa manje zloćudnim. Milijardu puta sam podsjetio, pa ću opet: Hitler je počeo s grupicom pijanih kretena, u pivnici između rundi kobasica i krigli.
Zato je sramotan i nimalo minoran broj onih koji su u nedjelju marširali prema zagrebačkom derneku. Nalokani u vlakovima i autobusima, uz tambure i zastave, slijevali se iz svih krajeva ove bijedne opljačkane zemlje. Ni jednom od tih troglodita nije na pamet palo da bi silne pare proćerdane na benzine, dnevnice i sve te organizirane parakompozicije “mira”, bilo korisnije podijeliti sirotinji. Da se njih 20, 40 ili 60 hiljada histerika dosjetilo i uputilo do poplavljenog sisačkog kraja, mogli su i popit svu vodu, a kamoli pomoći kod gradnje imporviziranih nasipa.
U glavnom Dnevniku HTV-a, u nedjelju je pušten sramotni izvještaj o “okupljanju bez incidenata”, bezbojno osušen od edukativnih upozorenja što se doista dešava. Tek pri kraju Dnevnika, u bloku razonode, sporta i prognoze, rutinski je zguran prilog o obilježavanju Jom Hašoa – Dana sjećanja na holokaust. Gotovo šest milijuna žrtava izgorjelo je upravo zbog sličnih idiota koji su jednoga jutra povjerovali da su arijevci.
Zato me je strah tih 20, 40 ili 60 tisuća mrzitelja bližnjih a drukčijih. I još više me strah onih koji nisu u nedjelju izašli na zagrebački naci-vašar, ali iza svojih prozora kolaboriraju s njima, neodređeno sliježući ramenima, misleći da tako kupuju bijednu budućnost. Znate ih, to su oni što kažu: “Ma nisam ja protiv ćirilice, ali ne moraju je baš vješati na tablama…” To su isti oni pseudoliberali što kao nemaju ništa protiv homoseksualaca ali… “Ne moraju se baš javno pokazivati, što im to treba…?” Dakle, neka ćirilice – u stripovima, ispod kreveta, kako je i red. Ili, neka gayeva, ali u ormaru. Zasad. Sve dok opet ne dođe staro dobro vrijeme od logora. Stadiona barem imamo, i poludovršenih dvorana, i propalih outleta.

Komentiraj

Filed under Društvo

ĆIRILICA U MOM KRILU

Kad sam pošao u prvi osnovne, puno bolje sam čitao ćirilicu nego latinicu. Rezultat je to bio mojih turnusa na čuvanju kod rođenih baba. Jednoj baki bih se taman popeo na glavu dok mi nije sva ćirilićna slova objasnila, prstom šarajući po dedinoj Politici ili Politikinom zabavniku. Kod nje sam jeo vruć “leb” i “pasulj”, izgovarala je to, dok ih je iznosila na stol, s onom neponovljivom mekoćom od koje ti bude toplo i oko srca, ne samo u zadovoljnom trbuhu. Kad bih, pak, došao na smjenu kod druge bake, red je bio na latinici da me svlada, pa da gnjavim ovu moju latiničnu babu zašto sad odjednom P i dalje nema dvije noge ali nije više R nego P. Ona je iznosila “kruh” i “grah”, te su riječi poprimale nekako tvrđi, reskiji zvuk, podsjećajući da se za život treba i tvrdo boriti. U mojoj načitanoj, razmaženoj glavi prvog unučeta (objema babama bio sam “prvijenac”) tako se rađalo bogatstvo jezika i pisma a da nisam ni bio svjestan koliko sam sretan. I tu prestaje svaka patetika a počinju činjenice: od isprepletenih prava mojih baba da njeguju svoja pisma, punile su se moje životne baterije i sigurno su ispale kvalitetnije.
Zato mi je atmosfera koja se u javnosti podgrijava oko uvođenja ćirilićnih, odnosno dvojezičnih natpisa u Vukovaru (gdje je to ustavno pravo Srba kojih je -prema posljednjem popisu stanovništva- u tom gradu 34,87 posto) krajnje promašena, neproduktivna i vodi u bijedu ljudskih odnosa, pameti i razvoja. Ili kako je to, u emisiji “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, premudro komentirao majstor pisma i ljudskosti Ivo Štivičić: “Ljudi su uvučeni u cirkus u kojem se boje jednog pisma i proglašavaju ga neprijateljem!” Bojati se pisma, zaista, nije li to krajnji apsurd?! I to baš u Vukovaru, gdje bi nakon svih patnji najkristalnije trebalo biti jasno da se Dobro borilo protiv Zla, duh stvaranja protiv animalnog idiotluka razaranja. Da pismo može samo obogatiti (i trebali bismo svi, bez obzira na nacionalnost usvajati još jedno znanje više, tim prije što je ćirilica i povijesno hrvatsko pismo i pripada u zajedničko naslijeđe), a nikako neće osiromašiti ljudsko postojanje.
Ukratko, dosta je bilo divljanja strasti krvavog bezakonja iznad vladavine zakona. Zato Vlada ni po koju cijenu ne smije popustiti traženjima nekakvog “20-godišnjeg moratorija na uvođenje ćirilice u Vukovar”. Jer, što znači odgoda nečijih prava, dokad i s kojim ciljem? Pravo postoji zato da ga se uživa odmah, bez suspenzija i barikada. “Ali to nije pitanje samo pravne norme već ispravne i uspravne politike”, čvrsto je u Saboru odgovorio premijer Milanović. Nadam se da će biti dosljedan u obrani i zaštiti toga manjinskog prava. Elem, založe li se Hrvati za podizanje standarda svoje nauke -uz njegu, poštovanje, bitku za standarde i upoznavanje susjedove- i još ako ispletu među tim znanjima najčvršće veze, samo tako će ostati uspravni. Jednom zauvijek.

4 komentara

Filed under Društvo