Tag Archives: civilno društvo

HOD ZA PAMET

Ima li života poslije baražnih retro marševa u slavu zatucanosti? Teško, ali barem možemo pokušati. Možemo i moramo tvrdoglavo ustrajati na ideji da je (usprkos mračnim demantijima kojima nas svakodnevno kamenuju warlordovi Hrvatske) i ovo društvo moguće vratiti u civilne vode istinske budućnosti. Odgojiti ga na kapitalu znanja, na svakodnevnoj neutaživoj gladi za kvalitetnim obrazovanjem, poticanjem individualnih vještina i izazova, brižnoj njezi kritičke svijesti i samosvojnih mislećih ljudi.

Postojeće stanje duha jest katastrofalno. Točno prije godinu dana likvidirana je Cjelovita kurikularna reforma obrazovanja, posebice odstranjivanjem Borisa Jokića i njemu sličnih udarnika istinskog naukovanja zdrave misli. Reforma za kakvu se bori samozatajni tribun Jokić sasječena je u nastanku. Srećom, lani su se po gradovima Hrvatske digli veličanstveni protestni skupovi (50.000 ljudi) pod geslom „Hrvatska može bolje“, suvereno pokazujući da nema alternative gradnji građanskog društva u kojem će um opet biti na cijeni. Ali, jebaji ga, kako bi vlastohlepni destruktivci vladali kad bi za partnere imali tisuće znanjem obogaćenih ljudi. Njima treba marva servilno predana u ralje gluposti. Njima treba stalna proizvodnja glupana, morona i srednjovjekovnih zombija spremnih na zatucanost krvi i tla. Zato se u ovih godinu dana situacija gadno pogoršala i strmoglavila u stupor. Generacije i generacije djece bez milosti su izručene novom konzervativnom valu, klerikalnom maršu na obrazovne institucije, hladnokrvnom udžbeničkom prekrajanju povijesti gdje se zla naci-gamad, ako baš i ne slavi izričito, a ono umješno relativizira njihovo pogubno genocidno djelo… Poslušnost i letargija uporno se potiču, a suprotni primjeri rane individualnosti i žeđi za upoznavanjem novih horizonata, u djece se zatiru regulama čopora.

Ima li perverznijeg i oholijeg trošenja naših para od onih militarističkih lobističkih snova o nabavci eskadrile migova? Možemo li zamisliti što bi se moglo s tim pustim protrajbanim milijardama učiniti u informatizaciji školskih kabineta, u onim ukletim zakucima gdje još prašnjave diskete vladaju? Ali vladajućim kastama ove zemlje i dalje su draži mitovi. U tren oka se spizde milijuni na mrtvi simbol vukovarskog tornja, a za to vrijeme se vukovarska Osnovna škola Nikole Andrića ruši u prah nad ubogim glavama žive djece, sve dok ih ne sahrani jednog dana.

Zbog svega toga, i danas ćemo izaći na ulice brojnih gradova (mi u Osijeku na Trgu slobode, od 17 sati) uvjereni da Hrvatska ne samo da može nego i mora bolje. Spremni na hod za pamet, jer neukost je pomor. Neznanje je prošlost, inkvizicijskim batinama zaparložen rasadnik zla. E, pa ne može, hodat ćemo puna srca i čiste misli. Za zemlju mozgova a ne za zemlju migova.

 

 

 

 

 

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

IZBORI CIVILNOG DRUŠTVA

Ne znam dijelite li moju viziju, drage moje i dragi moji, ali nedjeljni izbori prevažni su da bismo od njih odustali. Naravno, uvijek možete ostati iza svojih spuštenih roletni, s hladnim oblogom na čelu, i psovati vlastitu sudbinu. Ali od tog mazohističkog soliranja nema vajde. Apstinencija nikad nije dobra donijela. Nikome. Znam da ste izraubovani, milijun puta prevareni i da vam se forme lokalnih izbora još više čine dirigiranim, s rajskim šansama lokalne manipulacije… Međutim, ogroman je ulog u igri a da bismo ga tek tako prepustili gadovima. Jer, zapuštenost jednog društva i jedne zemlje najbolje se ogleda na lokalnom terenu. Protekle četiri godine hipergalopirajuće krize u Hrvatskoj su dokusurile i najelementarnija pravila normalnog življenja. Predatorski instinkt poprimio je histerične razmjere i poput nekog đavolskog stroja samo pumpa paranoju – od parlamentarnih hodnika i korporativnih ostakljenih kabineta do općinskih sala za sastanke ili dvorišta područnih osnovnih škola. U općoj panici ugroženog opstanka ne biraju se sredstva. Tako da su primitivizam, oholost, bahatost, pljačka, brutalnost, rasizam, homofobija, nasilje svake vrste… postali uvriježena pravila ponašanja. Osim onog ekonomskog, u blato srozanog indeksa mogućnosti, najgore su prošli obrasci civilnog života. Možda se površnom promatraču i ne čini tako, ali istina je da su instituti civilnog društva posljednjih godina pretrpjeli nemilosrdno guljenje. Destrurirani, prezreni, doslovce se bore za kisik. Činjenica je da se aktivisti pojednici i civilne udruge doista herojski, udarnički odupiru tom mračnom trendu. Ali oni ne mogu sami. Presudna je podrška šire zajednice u angažmanu. Odlučujuće je da široka fronta formalno neangažiranih građana shvati koliko su duboke rane načinjene na tijelu civilnog društva.
Kako rekoh, osobito su divlje metode (polu)tiranije vidljive u atarima lokalnih feudalaca. Onih koji najsirovijim alatima ruše svaki komadić građanskog dostojanstva. Gramzivih, loše fotošopiranih apsolutista što ucjenjuju zajednicu parama poreznih obveznika, natječući se u mastodontskim pozlaćenim križevima i kipovima diktatorskog oca nacije… Ili ratnih zločinaca, švercera naftom i lokalnih gangstera, sitnih baraba i krupnih šizofrenika… Katalog negativaca koji namjeravaju upravljati našim županijama, gradovima, dušama i izgledima za uljuđenu starost, iznimno je opširan. Zato je strašno bitno da vjerujemo da u onoj prokletoj glasačkoj kutiji leži naša snaga. Da odjebemo loše momke jednom zauvijek iz naših civilki. Samo tako će rane zacijeliti, prerasti u ožiljke a jednom će i ožiljci nestati.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

VUKOVAR I RAZDERANA DJEVOJKA

Ne, nisam sretan ovih dana, ni ponosan, ni euforičan. Samo sam tužan, poražen i nosim kamen u stomaku. Jer, zašto se, pobogu, masovni trijumf razlio ulicama Hrvatske, od petka 16. studenog? Korijeni toga slavlja su ipak u ratu, zar ne, a rat je zlo. Rat sije žrtve na obje strane iskopanog rova, kosi živote a preživjelima ostavlja ožiljke. Oslobađajuća haška presuda Gotovini i Markaču melem je njihovoj sedmogodišnjoj zatvorskoj čamotinji, gdje su sjedili za tuđi račun, i satisfakcija njihovim obiteljima. Kad se njihova privatna sreća slegne, ostat će im dovoljno vremena da sami sebe preispitaju jesu li učinili dovoljno da spriječe zločine sitnih fukara i lešinara. Tim sumnjama, vjerujem, budili su i svoje zatvorske noći. Sumnjama koje nosi i svatko od nas, koji rat nismo željeli, ali ni danas ne znamo da li smo doista učinili sve da ga spriječimo. Zašto su, zapravo, stale škole u petak, a najmanja djeca povedena u nacionalnu ekstazu? Čemu su klicale stotine hiljada po trgovima Hrvatske? I zašto me zebe oko srca da su u to ime povađene uniforme iz ormara? Porazna činjenica da smo prije sedamnaest godina odživjeli još jedan rat, u najmanju ruku traži sućut prema toj gadnoj etapi naših života. Života ljudi na svim stranama zemlje koja se nekada zvala Jugoslavija. Sućut prema tisućama hrvatskih vojnih i civilnih žrtava, poginulih, invalida i raseljenih, izgubljenih domova i razorenih ili napuknutih porodica. Ali i pijetet za bližnje koji su se našli s druge strane nišana, jer i kad ubiješ u samoobrani opet si, kvragu, ubio čovjeka. I ta činjenica nije razlog za slavlje nego za muku. Ili se, u protivnom, samoobrana pretvara u samoobmanu. Osim toga, za tisuće ubijenih, protjeranih u egzodus i poniženih civila srpske nacionalnosti, krivci moraju odgovarati. Nemoćne starce u Varivodama ili Gruborima nije pojela maca nego je zgromila čizma legitimnih osloboditelja koji se povampiriše u nelegitimnu fukaru. Podsjećam da ubojstva, pljačku i palež u postolujnom deliriju ’95. do danas Hrvatska nije sankcionirala. Dakle, ugasimo trijumfalne pokliče, spustimo glave i odšutimo koji dan, u ime svih nestalih, mrtvih i poniženih ljudi. Životinje su tu pametnije od nas, sklupčaju se u kut i cvile. Posebno mi je nejasna egzaltacija i pomazanje Hrvatske kao dosegnutog sna o sreći, nakon svih ovih godina trežnjenja. Nakon posvemašnjeg urušavanja svih institucija društva. U trenucima dok je više od 300.000 ljudi bez posla i grca na rubu egzistencije, što li će ti isti jesti – zastave? Dvadesetak je godina ovdje trajalo mljevenje pojedinca, njegovo pljačkanje i havarija ljudskosti. Zašto su ti prezreni, preko noći zaboravili kako su ih namagarčile nacionalne elite i bacile ih u prolijevanje krvi, riješile ih se da se mogu na miru opariti. “Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj”, besmrtni su stihovi Branka Miljkovića i nitko nije savršenije opjevao varljivu prirodu slobode. Dok su jedni naivno mislili da brane svoje njive, ploče, knjige, žene i kavicu na terasi, drugi su slobodu koristili za golo vlastohleplje, šverc nafte, oružja, osnivanje narkokartela i useljavanje u vile na Pantovčaku i Dedinju. O kakvoj nevinosti mi govorimo ako još uvijek odzvanja škrgut mitomanskog generalita Tuđmana kako je presretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Ili dok “znanstvenički” na salvetama mrljači podjele Bosne ili dok sa Slobom Miloševićem dogovara humana preseljenja nehumanim metodama i tranšu nove pošiljke nafte za tenkove podno Vukovara. Ne bi li, kad je već taj grad poslužio kao bezumno žrtvovana kreditna kartica za upeglavanje nove Domovine (znate ono dok Mile Dedaković Jastreb vapije na liniji da se barem dvije hiljade djece oslobodi iz pakla, a dr. Franjo, između gema u tenisu, kaže ne može, ali dajte mi to faksirajte…), ne bi li Vukovar mogao doživjeti nešto drugo osim protokolarnog sjećanja na dan 18. studenog. Jer i danas je to grad gdje je život sramotno najskuplji – potrošačka košarica ovdje najviše košta! Nakon bogate multikulturalnosti, danas je to grad segregacije u školama, zatrovanih djetinjstava zbog naslijeđenih roditeljskih mržnji, grad prespore obnove (da se cigla na rukama nosila već bi se u 15 godina obnovio, ali curi lova na sve strane u ovoj korumpiranoj državi, drpa se i podmićuje, pa ne preostaje za ovakve izranjene slučajeve), grad u kojem civilne udruge biju tešku bitku da mu vrate njegove višestruke identitete, napredujući korak po korak. Uostalom, grad čiju će se tragediju tek onda posve oplakati kad se sjetimo hiljada mobiliziranih nesretnih dječaka u uniformama JNA, onih koji nisu imali bogate roditelje da ih pošalju u London, a koji su izdahnuli u blatu vukovarske opsade.

I dok se, recimo, u petak Split opijao ritmovima gosta iznenađenja Marka Perkovića Thompsona (ček, ček, nije li to onaj momak što spremno diže ruku uvis i vrišti “Za Dom spremni!” ali za plaćanje poreza nije spreman) u istoj opijenoj večeri na hitnu pomoć je iz Podstrane dopremljeno razderano tijelo silovane 20-godišnjakinje. Nakon teške operacije probudila se iz kome ali joj život i dalje visi o koncu. Bude li imala sreće i preživi, psihičke traume će nositi cijeli život. Silovatelj je priveden, a o četvorici s tuluma koji su očito sudjelovali kao pasivni promatrači nasilja, mediji ni policija ne govore ništa. I zato ne potežimo olako metafore o nebeskoj Sreći koja se spustila s milostivog neba, a med i mlijeko navodno je poteklo i prevelo ovu nevinu zemlju direktno u Raj. Jer, upravo je brutalno poniženo i izmrcvareno tijelo nesretne djevojke mučno točna metafora trenutka u kojem se nalazimo. Da imam djecu ne znam kako bih im danas objasnio što je zlo a što dobro. I da li bi umio obraniti ih od budućnosti koja dolazi.

226 komentara

Filed under Društvo, Politika

ZAKLADA SRCA I PAMETI

U rijetkim medijima koje još zanima dobrobit društva a ne prostituiranje najnižih profitnih nagona, svježe inicijative iz Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva morale bi odjeknuti poput revolucije. Ili bi im se barem morala pružiti dolična medijska njega, prostor i poticaj. Mislim, u državi u kojoj se jedva išta proizvodi, u kojoj se najčešće švercaju poluproizvodi, škart ili dilana roba sumnjivog kvaliteta, u klimi gdje se sve više prezire i gazi rad, sama činjenica stvaranja novog dobra već je vrijedna poštovanja. A kad se još radi o proizvodima samozatajnog društvenog blaga, onog neprofitnog kapitala nužnog za opstanak društva sretnih ljudi, e tu zaista treba poduprijeti proizvodnju iz sve snage. Elem, Nacionalna zaklada raspisala je natječaj (otvoren do 11. listopada ove godine) za dodjelu nagrada za društvene inovacije u 2012. “Cilj je potaknuti pozitivne promjene u društvu inovativnim rješenjima koja se temelje na uključivosti i solidarnosti te učinkovitosti i ekonomičnosti. Prvo desetljeće u trećem tisućljeću pokazalo se kao jedno od najsloženijih razdoblja u razvoju čovječanstva jer su razni oblici krize koji su zahvatili svijet od krize morala do krize financijskih sustava ukazali na potrebu iznalaženja novih puteva i modela rješavanja postojećih problema”, stoji u ciljevima natječaja. Nedvosmisleno se želi okuražiti preobrazba zapuštenih društvenih djelatnosti i institucija, jasno je markirano da je kriza morala neodvojiva od krize stvaranja kapitala. Kod nekontroliranog bogaćenja nauštrb temeljnih društvenih vrijednosti, posebice socijalne pravde, društvo je osuđeno na propast. Pozvane su sve zainteresirane udruge i zaklade koje djeluju u Republici Hrvatskoj (registrirane prije 1. siječnja 2012.) da na natječaj prijave inovacije u području zaštite prirode i okoliša, održivog razvoja, smanjenja siromaštva, socijalne skrbi, zaštite zdravlja, obrazovanja, brige o djeci, kulture, zaštite i promicanja ljudskih prava…, dakle onih vanrednih društvenih napora često nevidljivih pred očima površnih moćnika. Na ovaj natječaj mogu se prijaviti znanstvene, tehničke i tehnološke inovacije a uz plakete dodijelit će se i do 10 novčanih nagrada po 7.500 kuna.

Kako se pozitivne vrijednosti u čovjeku stvaraju i strpljivo njeguju od malih nogu (za dobre vibracije zaista nikad nije prerano početi) iznimno je poticajan natječaj za nagradu “Otisak srca” za razvoj volonterstva djece i mladih. Natječaj je namijenjen (rok za prijavu je također do 11. listopada) osnovnim školama i srednjim školama. Dodijelit će se ukupno do 10 nagrada za osnovne škole i do 5 za srednje škole, a svaka nagrada uključuje novčani dio od 10.000 kuna za provedbu nagrađene inicijative ili modela volontiranja te plaketu “Otisak srca”. Ovakav oblik ohrabrivanja plemenitosti i zajedništva u vremenu kad su djeca okružena agresivnim primjerima bezdušja, upravo je fantastičan.

Naposljetku, svakako treba spomenuti i Pozivni natječaj za uspostavljanje razvojne suradnje u području centara znanja za društveni razvoj u Republici Hrvatskoj. Otvoren (rok do 11. listopada) je isključivo za one udruge koje su u proteklih pet godina ostvarile financijsku podršku Nacionalne zaklade te kroz razne oblike vrednovanja koje je provela Nacionalna zaklada dokazale kvalitetu i profiliranost svog djelovanja.

Listajući najnovije projekte Nacionalne zaklade zapazit ćete promišljen i jedini održiv poziv na razvoj novog modela ljudske egzistencije “koji se temelji na modernizaciji, inteligentnom pristupu i dijeljenju. Te su promjene ujedno i pozivnica svima nama da se promijenimo u zajedničkom radu za bolje sutra.”

3 komentara

Filed under Društvo