Tag Archives: Crkva

MACINA POBUNA

Od Macine pobune (najbezazlenije ću prevesti rasno ime ruskih punkerica, koje tako moćno vrije u milijunima svojih poruka) šire se goleme lekcije za sve nas. I preko nas, sve do, navodno, prosvijećenog Zapada. Kao što je poznato, Maria Aljohina, Nadežda Tolokonikova i Ekaterina Samucevič, 21. veljače upale su u moskovsku sabornu crkvu Krista Spasitelja i ispred monumentalnog zlatnog ikonostasa izvele legendarni performans. Gerilska trojka kodnog imena Pussy Riot otprašila je svoj žestoki vrisak: “Sveta mati, Blažena Djevice, izbavi nas od Putina!”, najdoslovnije upozoravajući na gvozdeni brak između moćnika Ruske pravoslavne crkve i Vladimira Putina. Tada se valjalo predizborno vrijeme, za nabrijane političke igre bila bi dovoljna i manja kap da prelije čašu. Cure su uhapšene pod otrcanom a efikasnom optužbom svih bjelosvjetskih režima: da vrijeđaju religiozne osjećaje vjernika. Naravno, niti jednim slovom performerice nisu dirnule u istinsko vjersko nagnuće bilo koga, nego su protestirale protiv bahatog miješanja Crkve u svjetovnoj borbi za vlast. Odmah su ih spakirali u ćuzu, a 17. kolovoza dočekale su i presudu – odrapilo im po dvije godine zatvora.

Uz valove podrške i oštrih zahtjeva pojedinaca i međunarodnih asocijacija da se Pussy Riot pusti na slobodu, pojavili su se već i neki komentari koji cijelu vrelu akciju tumače kao dobro tempiran, prozapadnjački dirigiran marketing?! Moram priznati da mi se gade takvi komentari. Dajte se na jedan dan tako reklamirajte i paradirajte pod pendrecima ruskih specijalaca. Ili mogu samo zamislit šta će da im rade službujuće komesarske merzerice u zatvoru. Maria Aljohina, Nadežda Tolokonikova i Ekaterina Samucevič naprosto imaju muda, ako smijem upotrijebiti taj nepouzdani termin za njihovu drčnost u borbi za slobodu. Uzgred, s koliko su osviještenosti ove kontrašice izvele svoj prepad na institucije vlasti pokazuje i njihovo pozivanje na gene tradicije. Pravi mali literarno-filozofski traktat (plovi već portalima i društvenim mrežama, možete ga čitati) izrekla je je u svojoj završnoj riječi Tolokonikova, podsjećajući da njihovim venama teče krv Gogolja, Dostojevskog, Vvedenskog, Harmsa… Između ostalog, ona briljantno kondenzira vječnu cijenu ljudskosti: “Cijena učešća u stvaranju istorije ljudima je uvijek bila zapanjujuće visoka. Ali upravo je u tom učešću sama draž ljudske egzistencije. Biti siromašan ali obogatiti mnoge, nemati ništa ali posjedovati sve.”
Je li moguća slična radikalna akcija u Hrvatskoj? S dijeljenjem beskompromisnih packi talibanskom vrhu Katoličke crkve kojemu su odavno otkazale kočnice duhovnog pastirstva. A pred očima im bljesnuo grimiz vlastohleplja, bogaćenja i ideologijskog iživljavanja. Bojim se da ćemo na slične drastične akcije morati pričekati. Zato su jako vrijedni usamljeni i stidljivi potezi poput onoga ženske skupine Le Zbor. Koje su govorile o stanju u Rusiji ali i o smeću na našim pragovima. Mnogobrojnim akcijama podrške Pussy Riot diljem svijeta Le Zbor se pridružio akcijama pred veleposlanstvom Ruske Federacije u Zagrebu kao i u zagrebačkoj katedrali. “Smatramo da treba podržati borbu ruskih aktivistkinja jer smo i mi u Hrvatskoj suočene sa sustavnim uplitanjem crkve u politiku, i obrnuto. Političari često koriste osjećaje vjernika ne bi li se promovirali u kampanjama, a Crkva se također prerevno bavi sekularnim temama poput uređivanja zakona o istospolnom partnerstvu, medicinski potpomognutoj oplodnji ili seksualnom odgoju, a nisu joj strane ni preporuke s propovjedaonice za koga glasati ili ne na parlamentarnim izborima. Tako je i blagdan Velike Gospe obilježilo mnoštvo diskriminatornih poruka s oltara. Smatramo da je nedopustivo da vjerske dogme utječu na zakonodavstvo i funkcioniranje sekularne države. Očekujemo oslobođenje djevojaka iz Pussy Riot i da će Rusija prepoznati zamku sintagme ‘vjerski osjećaji’ te da se ona u budućnosti neće moći korisiti kao alibi za kršenje ljudskih prava”, kažu Zboristice.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Politika

SILA BOGA NE MOLI

“Nemoj, dušo, ako Boga znaš!” kukala je moja najdraža. “Nemoj, šnurom, molim te!”

Ustao ja jučer, sunce ugrijalo, ptičice živkaju, radnici pjevajući hrle u tvornice, prvi je dan proljeća, al’ neki mi kontekst ne da mira… Kad čujem na vijestima da je proljeće zbog prestupne godine stiglo dan ranije. Što će reći, tu mora da se krije neka zavjera, kod nas ništa ranije ne stiže, jebate!

“Baš lijepo da je proljeće uranilo”, cvrkuće žena mog života, pripremajući dasku za peglanje. A u meni, iznebuha, kao da se desio neki kratki spoj. Ruke same poletiše, trgnem uređaj od ljubavi svoje, ljevicom prihvatim peglu za ručku a desnicom zavitlam šnuru pa opleti! Njemačke su najkvalitetnije, ne ostavljaju masnice a nimalo se ne habaju.

“Jao, srećo, zaštoooo!!” izbjegava ona udarce, a ništa ne razumije.

Ishitreno podvriskuje i bježi po stanu. Uopće se i ne trudi shvatiti šta je kontekst preuranjenog proljeća. Zašto neki od nas malo osjetljivije reagiraju na te svemirske poremećaje, izjednačavanje dana i noći, sunčeve pjege… Da je pokazala samo malo razumijevanja, sve bih joj objasnio.

Ili, evo, recite vi meni na pravdi Boga, je li u redu da se stalno po medijima premeću neki navodni ratni zločini. Ti tračevi da su neki naši građani srpske nacionalnosti plivali sa selotejpom preko usana, da su kao zaplivali Savama, Koranama, Dravama i da nisu nikad isplivali… Koješta! Opet zlonamjernici, koji plasiraju takve priče, ne žele vidjeti kontekst: tradicionalne običaje uz gradove na obalama naših rijeka. Veslanje, picigin, pecanje, plivanje zavezanih ruku i nogu, sve je to način relaksacije i podizanja životnog elana. Pa, onaj iskonstruirani poklič: “Srbe na vrbe!”, davalo mu se takva, božemiprosti, demonska značenja. To što je kontekst ekološki, i zapravo znači poziv da se čovjek što više sljubi s prirodom, u ovom slučaju žalosnim vrbama, kao da nitko ne vidi. Da je ova zemlja tobože opljačkana uzduž i poprijeko, u desetljećima hadezovskih dinastija – to plasiraju komunjare, djeca jugooficira i postudbaši kojima obiluju domaći mediji. Oni namjerno ne žele shvatiti kontekst mlade, napaćene države Hrvatske koja u ratnim danima nije stizala baviti se još i takvim trivijalnostima.

Zato, braćo, nemojmo tek tako razapeti zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Aman, ljudi, neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha. Pod kanonadom zlurade novinarske bagre, monsinjor Puljić je s pravom upozorio da slučaj bivšeg bibinjskog župnika don Nedjeljka Ivanova, navodnog ljubitelja malih ministranata, ne smijemo promatrati mimo konteksta vremena. 70-ih i 80-ih godina, dok je don Nedjeljko timario ovčice, svakojaka opačina valjala se Europom. “U Njemačkoj se zahtijevala dekriminalizacija seksa sa djecom. U Italiji se nastojalo legalizirati pedofiliju, tvrdilo se da je opravdano ljubiti djecu. Pa u Nizozemskoj je 2006. bio pokušaj osnivanja i legaliziranja pedofilske stranke, koja je zahtijevala potpunu slobodu, uključujući i seks sa životinjama…”, jezgrovito je u mikrofone objasnio nadbiskup Puljić kontekstualnu prirodu don-donove razigranosti.

Dakle, spustimo loptu na zemlju. Slučaj bludničenja po dječačkim dušama vjerojatno se nije ni dogodio. Točnije, djeca su samo istrgnuta iz konteksta. Posljedice toga istrgnuća nosit će vječno.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija, Sociologija

SPALIMO “PARADU”!

Ako mene pitate, i ja bih zabranio “Paradu”. Sve kopije tog prevarantskog filma da se pod hitno spale! Najefikasnije su one peći gdje policija i političari, navodno, istovaraju zaplijenjene narkotike. Što se autora Srđana Dragojevića tiče, nema, brate, da se nekažnjeno izvuče. Treba ga najmanje prekršajno odrapit, ako ne i krivično. Zbog krivokletstva, obmanjivanja javnosti, sumnjive deklaracije proizvoda, lažnog predstavljanja… Lista Dragojevićevih nezakonitih radnji podugačka je.

Elem, dok ozloglašenog paraderskog dilera ne privedu pred vagu pravde (znate već kako je naše pravosuđe tromo, nije to inkvizicija) ja razmišljam o tome da podnesem privatnu tužbu. I to pravo u glavu: za nanošenje duševnih boli. Nisam se još s advokatima konzultirao o visini cifre na koju ćemo ići, ali ispod šest nula ne dam. Toliko sam, nakon lakovjernog konzumiranja “Parade”, duševno rastepen u param-parčad, da ne znam više gdje ću i kako ću. Kao prvo, nasjeo sam vješto izmontiranim foršpanima koji su najavljivali dobru zabavu. Urnebesnu burlesku. Hi, hi, hi –REZ– pa malo skinhedovskog ugođaja –REZ- pa opet novi val ha, ha, ha grohotanja –REZ- pa morski pejsaži i kalete –REZ- ubavi interijeri, domaćini u šlafrocima… Redatelj Dragojević je po silnim intervjuima, ne crveneći se nimalo, opušteno stavljao svoju “Paradu” u ladicu komedije. Preko 150.000 gledatelja u Hrvatskoj, više od pola milijuna u Srbiji, sve je to grijalo moje nade u lud provod. Na kojem će mi eventualno stradati bešika, uslijed tekućeg smijeha. Kad ono, vrag ne spava. Pripusti on na površinu humor, smijemo se mi, griješio bih dušu da tvrdim suprotno. Duhovito je to. Ali, majku mu, sve površinski, na dah, kao spasonosna voda u pustinji. Tamo na dnu stomaka i po ćoškovima srca, sve nešto kljuca. Sve gorčina pomalo kaplje kao da se žuć načela. Eh, da je barem ranije neka blagopočivajuća biskupska ruka udarila pečatnjakom po prstima tapkaroškim. Upozorila nas, zabludjele ovčice, da više ne hrlimo u Dragojevićevu klopku u tolikom broju. Zapele nam kokice u grlu, dabogda, kad ne slušamo glas vapijućih iz ovdašnjih ordinarijata.Ili kad se zaboravimo, lakovjerni nevjernici kakvi već jesmo, pa pustimo smijehu na volju, začas nam Srđan uvali kakvu ujdurmu. Jedva nekako stisneš grlo da ne pukne od čistih emocija onih njegovih zaljubljenih momaka, kad odjednom istu simpatiju osjetiš i nad propalim životima homofobnih desničara. Prođe tako, hitro ko čegrtuša u preriji, iskrivljena istina o nedavnom ratovanju. Ispade da su Limun i drugi jadnici sa svih strana ex-jugoslavenskih granica, kad podvučeš račun, tek jedna zajednička Žrtvetina. Štipa tuga za oči a ti se klebariš spoznaji. Srećom, postoje dežurni prelati kao ovaj što je upravo istrčao, dubrovački biskup Mate Uzinić. Oni znaju da je krajnje vrijeme da nam tamjanom zauvijek okade sljepoću. Da postave stvari tamo gdje im je i mjesto – u čiste domovinske rovove. I da, naravno, ako smo zaboravili, još jednom podcrtaju svoj poznati stav o “protuprirodnoj” ljubavi. Ne dao Bog većeg zla, nevino se smješkaju, dok na presicama licemjerno ponavljaju da oni nipošto nisu za gay parade ali da svako nasilje osuđuju. To što će svojim light inkvizitorskim metodama samo ohrabriti nasilnike, nikom ništa.

Neku noć sanjao sam da je Dragojevićevu “Paradu” amenovala Crkva u Hrvata. Da su priznali koliko čiste ekumenske ljubavi lipti sa ekrana i da su film odlučili puštati na satima vjeronauka. O misama da ne govorimo. Da, sanjao sam još i da je Isus na križu odjednom podigao iznurenu glavu, nasmijao se blaženo i rekao: “Alal ti rane, Srđane!” E, onda sam se probudio. Nemam pojma je li Dragojević i njega preveslao. Sina Božjeg, lakovjernog.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Religija, Sociologija