Tag Archives: Dana Budisavljević

DIJANINA LISTA LJUDSKOSTI

Na sam Božić prošle godine, sa ženom sam koračao tjeskobnim hodnicima Yad Vashema. Muka je koračala s nama. Nismo znali kamo bi s rukama koje drhte od stida, tuge i jada, jer pripadamo ljudskom rodu koji može i takve neljude izroditi. Demone sposobne da u ime Boga satru sve božansko u čovjeku druge vjere, nacije, boje kože, drukčije ugođene duše… Ništa vas ne može pripremiti za susret s tim jeruzalemskim kompleksom memorabilije Holokausta. Baš ništa vas ne brani od jecaja žrtava koji nikada nisu utihnuli iz muzejskih zvučnika, baš ništa vas ne sklanja od šoka dok gledate goleme fotografije bezbrojnih statista banalnog zla. Onih ravnodušnih građana koji su u špalirima po ulicama Europe, oduševljeno pozdravljali egzekutore. Jer, toga dana nisu dolazili po njih. Zločinci su tutnjali po njihove susjede – preko noći ozloglašene kao manje vrijedne.
A kad uđete u posebno zdanje Yad Vashema posvećeno žrtvovanoj djeci, tada vam sva čula potonu u led. U posvemašnjoj tami, crnjoj od prapočetka svijeta, gori samo jedna svijeća. Zidovi su prekriveni ogledalima i muku te zadušnice reflektiraju u milijune svjetlaca. Iz zvučnika struji glas koji govori imena i dob tih majušnih bića, umorenih na pragu života. Supruga i ja držali smo se za ruke, plakali i nadali se da su sve te paljenice jednom postale zvijezde, da su maleni ipak završili u nekim galaksijama gdje će ih zlo zauvijek ostaviti na miru.
O najnedužnijima od nedužnih riječ je i u filmu “Dianina lista” čija proizvodnja (faze je moguće pratiti i na mrežama Facebook i Pinterest) pod okriljem produkcijske kuće Hulahop upravo traje. Nova dokumentarna dugometražna avantura redateljice Dane Budisavljević (javnosti poznate po remek-djelu o ljubavi i autanju drukčijih “Nije ti život pjesma Havaja”) ponovno je vođena iznimnim društvenim razlozima. Kao junakinja ovog filmovanog dokumenta pojavljuje se Diana Budisavljević (1891-1978) žena još uvijek nedovoljno poznata na ovdašnjim prostorima, a njezin heroizam i čovjekoljublje zadužili su desetke tisuća ugroženih dječjih života. Rođena Austrijanka, iz ugledne insbruške porodice Obexer, udajom za zagrebačkog doktora srpske nacionalnosti Julija Budisavljevića, preselila je u Zagreb. U osvit drugog velikog svjetskog pokolja 20. stoljeća, Diana Budisavljević zanemaruje udobnost građanske klase i, riskirajući osobnu sigurnost i sigurnost svoje porodice, žestoko se uključuje u pomaganje bližnjima. U jesen 1941. započela je pomagati pravoslavnim ženama i djeci zatvorenima u sabirnom logoru Loborgrad. Dianina akcija vrhunac postiže u ljeto 1942. U nizu transporta iz koncentracijskih logora Jasenovca, Stare Gradiške, Mlake i Jablanca (uz pomoć dvadesetak anonimnih i hrabrih suradnika zaposlenih u raznim institucijama Nezavisne Države Hrvatske) ona izvlači tisuće teško bolesne i izgladnjele srpske djece, zbrinjavajući je u domovima i obiteljima Zagreba i okolice. Do kraja rata Dianina lista nesebičnosti obuhvatila je oko 12 000 izbjeglica i spasila više od 10 000 djece iz NDH-zijskih kampova uništenja. Na žalost, novi poredak 1945. nije mogao otrpjeti zasluge jedne žene pripadnice građanske klase, i posve ju izbrisao iz memorije, odnosno njene zasluge pripisao bezdušnim aparatčicima kakvi nailaze nakon svake revolucije.
“To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti…”, zapisala je u svom Dnevniku Diana Budisavljević. Na temelju pronađenog Dnevnika i trogodišnjih istraživanja, redateljica Dana Budisavljević namjerava rasvijetliti taj čudesni dar herojske empatije.
I u današnjoj Hrvatskoj klerofašizam manje-više ustrajno turira, ne dopuštajući da se motori spalionica potpuno ugase. Biskupi besramno okreću leđa Danu sjećanja na žrtve Holokausta a pijani visoki funkcioneri “lijeve” vlasti po noćnim klubovima pjevaju fašistoidne pjesme. Srećom, “Dianina lista” upravo se rađa i junački prkosi nezdravom vonju ovoga autističnog ravnodušnog društva.

Komentiraj

Filed under Društvo

BITKA ZA HAVAJE

“Možda je ovako i bolje”, kaže Mama o torti koja je nešto spljeskana, nije da se baš ustremila na dva kata, ali rođendanu je poslužila. Uostalom, okupila je porodicu, makar po originalnom receptu i nije uspjela. Za mene je ova rečenica, negdje s kraja filma “Nije ti život pjesma Havaja” (formalno izrečena o kolaču, a šalje milijune pravih značenja ispod njegove čokoladne glazure) ravna onoj Tolstojevoj s početka “Ane Karenjine” – da su sve sretne porodice iste a svaka je nesretna na svoj način. U borbi za što više zgoditaka sreće a što manje poena nesreće, klackaju se svi naši životi. Dokumentarni film “Nije ti život pjesma Havaja” redateljice Dane Budisavljević (rođene 1975. u Zagrebu) razbuca te na hvatove. Ne znaš jel bi prije plakao il bi se prije smijao. Razvali te na dijelove, ne znaš kako bi se više sastavio, ali nakon njega osjećaš se bolje. Kao da ti je neka čudna milost podarila još jedan alat više za vlastite bitke. Ono, promatraš tuđe autanje, a sve virkaš u svoje ormare odakle izlaze tvoja vlastita pitanja o minimumu nježnosti za koju se isplati boriti, o tvojim mukama predrasuda, o tvojim čežnjama da te se drugi ne stide a nisi još siguran stidiš li se samog sebe, o ljubavi koja i kad nestaje isplati se tuči se za nju da ne bi postala mržnja (“S mržnjom se živjeti ne može”, kaže Mama jednu od paradigmatskih rečenica filma) o grijesima mladosti i iskupljenjima starosti… I zaista, taj je film prebogat ljubavlju, s tolikom zalihom bespoštednog fajta za njegom čistih ljudskih emocija, da je to gotovo pa fantastika a ne dokument.
Dana Budisavljević htjela je napraviti film o autanju svoje seksualnosti i izbaciti iz sebe traume što svojedobno nije naišla na razumijevanje (rastavljenih) roditelja kad im je priznala (bilo je to na Božić 1999.) da voli žene. No, kad je krenula u priču, za koju je privoljela i roditelje i brata da sudjeluju pred kamerama, kad je okrenula objektiv u potrazi za odgovorima, pokazalo se da stvari nikad nisu crno-bijele. Da su najčešće zagasite, kao fincherovska sjenovita kamera u Daninom filmu (iz ruku snimateljki Ane Palić, Tamare Cesarec, Eve Kraljević) i da se za blještavilo havajskih košulja u koje se umataju naše duše, itekako valja pomučiti. A nije jednostavno, prokleto nije. “Teško je, treba puno hrabrosti za čišćenje duša. Zato to ljudi i ne rade”, kaže Mama.
“U početku sam mislila da će to biti film o neprihvaćanju. Htjela sam istražiti zašto je mojim roditeljima koje beskrajno cijenim i volim i koji su usput vrlo obrazovani i svjetski ljudi bilo teško prihvatiti moju seksualnu orijentaciju. Zanimalo me u čemu je tu problem?” priča Dana: “Ja sam bila aktivistica, borila sam se za LGBT prava na ulici, a nisam znala odakle dolazi neprihvaćanje u mojoj kući. Nije mi bilo jasno što je toliko strašno u tome da nakon mojeg priznanja prije deset godina nismo više nikada pričali o tome. I htjela sam da znaju kako sam se osjećala zbog toga. Tijekom snimanja sam shvatila da zapravo jako malo znam o svojim roditeljima, njihovim traumama i strahovima. Shvatila sam da se nismo slušali. Svatko je bio zaokupljen svojim problemima i neprijemčiv za onog drugog.”
Pokazalo se da je muka ljubavi, usuditi se ljubiti, najteža muka odvajkada. Da je tvoja želja da budeš svoj i drukčiji, a da ne povrediš drugoga, skopčana sa strahovima tvojih najbližih ali i tebe samog. “Kako da ja sad znam da će naša ljubav trajati, hvata me strah od te ljubavi”, priznaje Dana u jednom flashbacku u filmu: “I mene je bilo strah kad sam shvatila da volim žene, prvu vezu raskinula sam iz straha…” Vraški prži dok puštaš svoju dušu da se oslobodi, još gore mora paliti spokoj onih koji se trude da te razumiju. O tom uzajamnom prženju, govori Danino remek-djelo ljudskosti i posvete obiteljskim emocijama. Od premijere na prošlogodišnjem ZagrebDoxu nakupila je Dana Budisavljević (inače diplomirala montažu na zagrebačkoj ADU) za “Havaje” sijaset domaćih i inozemnih nagrada. Ali, najdragocjeniji je onaj oslobađajući plač i smijeh publike koja s njome nepogrešivo plovi.
Ovakve žestoke lekcije iz udarničke borbe za svaku kap tolerancije ne gostuju na HTV-u. Film je, eventualno, mogao zalutati greškom da je neki brzopleti urednik pomislio kako je riječ o partijanju na Havajima i tamošnjim celebrityjima. Srećom, u srijedu 20. veljače film je okačen na T-portalu, moglo ga se besplatno gledati sve do četvrtka ujutro. “Nije ti život pjesma Havaja” morala bi pod hitno otkupiti država i prikazivati kao nastavno sredstvo po školama ili umnožiti i dijeliti po apotekama. Za opće zdravlje svih nas. U kaotičnoj zemlji kakva je Hrvatska nema puno sidara za koje se možemo uhvatiti. Danin film sigurno je jedno od tih podvodnih čudesa.

Komentiraj

Filed under Društvo