Tag Archives: diskriminacija

LJUBAV NIJE SRAM

„Neka žive kako oćedu“, jasno i glasno je pred kamerama komentirala baka na tramvajskoj stanici u centru Osijeka. Odmah se u kadar ubacio bakin vršnjak, i kratko presudio: „Sramota!“ Na to baka ne ostade dužna sugrađaninu, nego odrješito replicira: „A to što smo gladni, nije sramota?!“
Ovaj se ulični sukob istogeneracijskog mišljenja odigrao prije neki dan, u jednoj od brojnih televizijskih anketa posvećenih predstojećem Osijek Prideu. I savršeno ilustrira ponorni jaz ove zemlje u kojoj se za elementarna ljudska prava još uvijek treba lavovski boriti. Kako za prava LGBTIQ zajednice tako i prava brojnih drugih spolno, socijalno, rasno, etnički i ekonomski potlačenih slojeva. Zato je golema civilizacijska i demokratska važnost prve Parade ponosa u Osijeku (nakon Zagreba i Splita, trećeg grada u Hrvatskoj na čijim će ulicama povorka koračati) koja će se u organizaciji udruge LIBERos održati 6. rujna. U zemlji gdje se svakovrsna nasilja i potčinjavanja uporno toleriraju, ili se na njih ravnodušno sliježe ramenima, svaka manifestacija ljubavi i ravnopravnosti dobrodošla je kao melem. Kao odlučan korak naprijed.
Nemam namjeru ovdje trošiti riječi na troglodite koji po forumima izlijevaju fekalije svoje nazadnjačke mržnje, prijete terorom ili (bolesni u glavama kakvi već jesu) proglašavaju nečije pravo na ljubavni izbor za bolest koju će oni jurišnim metodama liječiti. Takvima neka se bavi policija i osigura sve da se njihovi zločini onemoguće.
Ovdje želim govoriti o onom nenasilnom dijelu javnosti koja mrmolji protiv održavanja Osijek Pridea, sklanjajući se iza čitave skale društvenih izgovora, i čime možda i nehotice stvara plodno tlo za nerazumijevanje ili, u najgorem, krajnje nasilne posljedice. U njihovim se stavovima kriju mnoge zablude, moguće ih je pratiti kako se roje po društvenim mrežama. Jedna od čestih dolazi od kvaziliberalnih ljudi koji imaju ono čuvenu poštapalicu: „nemam ništa protiv ‘takvih’ ali neka to zadrže unutar svoja četiri zida…“ Ne znam jesu li svjesni koliko malo treba da se ta tolerirana karantena unutar kućnih zidova, pretvori u velike logore s državnim poticajima?
Zatim se javlja krivo postavljena teza o dokončanoj borbi za gay prava, kao „zar nisu sad dobili ovaj zakon, što još hoće?“ Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola zasigurno jest značajan korak koji će istospolnim parovima omogućiti gotovo sva prava koja imaju hetero parovi. Međutim, gay brakovima je i dalje uskraćeno pravo na usvajanje djece. Još uvijek se u ovoj zemlji smatra prihvatljivijim da djeca rastu u hetero braku, makar danonoćno gledala oca kako im pegla majku, nego da ih uzajamnom ljubavlju doji par homoseksualnih opredjeljenja. Treba li podsjetiti da je 1. prosinca 2013. na referendumu pobijedila sramotna inicijativa udruge U ime obitelji kojom je u Ustavu zacementirana diskriminacijska formula po kojoj je brak eskluzivna zajednica muškarca i žene. Dok u Ustav ulaze diskriminacijske, fašistoidne batine za bilo koga od građana, ne možemo govoriti o kraju borbe.
Klasična zamjena teza (i još jedan zaborav na ugrožene), krije se u dušebrižničkom pitanju: zašto se troše silna sredstva na osiguranje ovakvih manifestacija? Helou?! Naime, osiguranje mora postojati radi morona koji prijete nasiljem a ne onih koji Pride pokreću u ime ljubavi.
Naposljetku, javljaju se i oni zabirnuti ljudi iscrpljeni u mizernoj borbi za svoje svakodnevno preživljavanje, koji tvrde da „imamo prečih problema dok narod gladuje…“, a njihovu zebnju lukavo koriste klerofašistički krugovi i još ih podjaruju iz svog tustog obilja. Nemoguće je dijeliti ljudska prava na važnija i manje važna, hitnija i ona koja će se jednom tko zna kad riješiti. Sva ta izgažena prava na čovječnost moraju imati isti tretman urgentnosti, za sve njih moramo marširati u istoj borbi. Ili, kako kaže baka s početka ove priče, sramotno je sve što unižava čovjekovo dostojanstvo. U Hrvatskoj su potlačeni većina, najviše ih je, previše, i bit će ih još više ako se tome ne suprotstavimo. Zato ću u subotu, uzeti svoju dragu za ruku, i ponosno koračati ispod osječke duge.

Komentiraj

Filed under Društvo

PROTIV

Ne mogu i neću to uvijati u rukavice. Samo jedan opis postoji za ono što nas čeka u nedjelju na referendumu: birat ćemo između DOBRA i ZLA. Pa, onda pamet u glavu, jer uvijek se kod najjednostavnijih izbora rode najkatastrofalnije greške. Dok još odjekuje tupo kotrljanje prve pogubljene glave, jedva trepneš zaslijepljenim okom, eto već pet-šest milijuna novih odsječenih glava.
Posebno mi na jetra idu one zaluđene ovčice, oni čuveni ravnodušni slijegači ramenima na kojima počivaju svi totalitarizmi. Mali bezmudi statisti koji potežu lakonske krilatice kao “imamo mi prečih briga” ili “dok raja nema kruha, zašto da se bavimo sporednim stvarima”… Ljudska prava, posebno manjinska prava, ne mogu biti sporedni problemi. Nikad! Ona se rješavaju paralelno sa kaosom bijede. Ili možda ti dušebrižnici misle da je dovoljno nekom homoseksualnom paru zaljubljenika dati dobre plaće a zauzvrat im onda smije svaka fukara pljunuti u lica ili ih izmasakrirati bejzbol palicama te ih za nagradu hospitalizirati u otmjenu zdravstvenu njegu.
Svima koji u nedjelju na referendumu u ime neke navodne nedodirljive katoličke hetero obitelji budu zaokružili ZA, moraju znati da je to samo početak. Da otvaraju prečicu za povratak fašizma. Svi koji ne budu ni izašli, bit će suodgovorni za eskalaciju diskriminacije. U ovoj zemlji nikada više ne bi se smjelo čuti da je netko iz ovih ili onih razloga manje vrijedan. A da takav stav mržnje uđe napismeno u Ustav, to je najodurnija institucionalna prečica za povampirenje fašističkog terora.
U nedjelju ćemo, moja jedina ljubav i ja, nevoljko otići na prokleti referendum (još uvijek je neshvatljivo da u jebenom 21. stoljeću moramo traćiti svoje živote da bismo obuzdali postrojavanja totalitarnog ološa) i zaokružiti PROTIV. Protiv jer hoćemo živjeti u zemlji ljubavi. Protiv jer ne želimo živjeti u zemlji mržnje i terora. Protiv jer nećemo društvo u kojem se fašizam nikada nije posve iskorijenio. Protiv smo jer se ne želimo stidjeti zbog nemoći nad takvim stanjem. Protiv smo, jer ako ih u nedjelju ne obuzdamo, oni će samo grabiti dalje u svojim nepresušnim idejama. Koliko sutra u Ustavu će kao nepoćudne žigosati parove bez djece; plavokose ili crvenokose; one pravoslavne vjeroispovjesti ili eskimske ateiste, hiperaktivnu djecu ili nogometne navijače koji ne dižu desnicu visoko u zrak… Spiskovi su podugački. Jer, nacistima mašte nikada ne fali. Njihova je destrukcija uvijek puna ideja.
Ukoliko 1. decembra bude više onih koji izabiru ZA (a svaki ZA je sramotan do bola), ova će zemlja dobiti svoj novi fašistički rođendan. Posljednji službeni je bio 10. travnja 1941. kad je konclogorska Pavelićeva NDH rođena u sramoti i krvoproliću. Takvih neslužbenih datuma bilo je sijaset.
Pet dana nas još dijeli da saznamo istinu. Šume su uvijek spremne da nas prime natrag. U ime slobode.

4 komentara

Filed under Društvo

BAKLJE SLOBODE

Odvajkada je tako: u vremenima opakog mraka baš se raspale baklje slobode. Važan, historijski korak se dogodio u Osijeku u danima kad je Hrvatska pod ofenzivom retrogradnih snaga. Dok ovo društvo posrće u živom blatu kojim se nabacuju marljivi neimari nacističke prošlosti, plemenita je i hrabra gesta osnivanje svake civilne oaze. Svakog pribježišta zlostavljanih, poniženih i obespravljenih. Nevladina organizacija LIBERos prva je u osječkoj povijesti koja se bori za prava LGBTIQ zajednice. Svoje, zasad gerilske gabarite, namjerava iz sve snage upotrijebiti u borbi za slobodno, demokratsko i emancipirano civilno društvo. Oni otvoreno sanjaju (i žele ju ostvariti na javi) zajednicu čije su temeljne vrijednosti sloboda, mir, nenasilje, individualnost, pravednost, rodna ravnopravnost, tolerancija, sloboda govora, sloboda misli, očuvanje, promicanje i prihvaćanje različitosti, sloboda izražavanja kao i pravo na samoidentifikaciju i samodefiniciju.
Udruga LIBERos trenutno broji petnaest stalnih članova i nekoliko desetaka simpatizera, motiviranih sudjelovati u budućim aktivnostima. “Aktivnosti bi, između ostalog, uključivale i dijeljenje informativnih letaka i brošura koje bi educirale građane Osijeka o ljudskim pravima te zakonskim implikacijama promjene Ustava”, kaže predsjednica udruge Mirna Zlatić.
Iz LIBERosa jasno upozoravaju da svrha referenduma 1. prosinca nikako nije zaštita braka nego diskriminacija LGBTIQ zajednice i takvo mišljenje namjeravaju izražavati putem prosvjetiteljskih akcija: “Nadamo se da će organizirane akcije potaknuti javnost da izađe na referendum te zaokruži PROTIV”, ističe nadu Mirna Zlatić.
LIBERos također za buduće djelovanje planira najrazličitije vrste mobilizatorskih, informativnih i edukativnih djelovanja, usmjerenih na podizanje svijesti građana o problemu diskriminacije LGBTIQ zajednice. Nadam se da će sve te aktivnosti dovesti i do prvog Osijek Pridea.
“LGBTIQ populacija u Osijeku i okolici gotovo je nevidljiva javnosti. Do danas nije postojala udruga koja se zalagala za prava LGBTIQ zajednice te nije bilo pomaka u ostvarivanju vidljivosti, jednakosti ili otvorenog suživota svih građana bez obzira na seksualnu identifikaciju ili orijentaciju”, govori predsjednica Zlatić. Članovi udruge nadaju se da će otvoriti vrata tolerantnijem Osijeku i omogućiti platformu za razvijanje vidljivosti i jednakosti LGBTIQ zajednice. Udruga još nema službenu web stranicu, ali je zato prisutna na Facebooku.
U svjetlu važnog fajterskog fronta za civilne vrijednosti ukazala se i upravo obilježena deseta godišnjica osnutka Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Možemo li zamisliti na što bi ovo društvo sličilo da nije bilo izdržljivih boraca za civilnu infrastrukturu? Koliko bi se zla i netrpeljivosti udobno ubrložilo u Hrvatskoj? S pravom upraviteljica Nacionalne zaklade Cvjetana Plavša-Matić naglašava da dobrota uvijek gradi mostove, prijateljstva i otvara nove mogućnosti za dobro: “Mladi su nam još jednom pokazali da znaju i mogu osmisliti izvrsne volonterske inicijative, te na taj način usvajaju vrijednosti civilnog društva i građanskog aktivizma. Nacionalna zaklada potiče i podržava aktivne građane, jer što više dajete, to više i dobijate.”
Zato je od evolucijskog značaja hoćemo li mladima, djeci koja dolaze, ponuditi što više herojskih uzora poput LIBERosa ili, pak, bijednih ustašoidnih kretena tipa Joea Šimunića. Ja još uvijek vjerujem da nije kasno da ove potonje pojede njihov vlastiti mrak. I da zauvijek odjebu iz naših života.

Komentiraj

Filed under Društvo

PROTIV KLICONOŠA FAŠIZMA

Može li u ovoj zemlji napokon ustati revolucija koja će skršiti bujanje mračnog konzervativizma? Može li moćna internetska platforma zaista mobilizirati osviještene i spriječiti pad u srednji vijek ili povratak u otvoreni fašizam? Kako će institucije (Parlament & Ustavni sud) po svemu sudeći ostati posvađane, jalove i nemušte, sramotni referendum s ciljem upisa arijevski čistog hetero braka, ipak nam ne gine 1. prosinca. Zato su civilne udruge i građani izašle na mrežu, stupivši u ujedinjenu socijalnu akciju svim forumaškim sredstvima.
U dva dana (5. i 6. studenog) nadam se da je posijano nešto što bismo mogli jednom u budućnosti nazvati Novembarskom revolucijom. Na socijalnim mrežama Twitter i Facebook crvenim je buknula kampanja “Ja glasam protiv”. U obliku vizualnog protesta, sudionici su na svoje profilne fotografije, pomoću aplikacije Twibbon dodavali crvenu etiketu PROTIV. Otkad je kampanja pokrenuta, više od 16.000 korisnika već je pritisnulo like, a preko 1.600 preuzelo je crvenu etiketu, alarmirajući javnost: “Referendum o zaštiti obitelji i braka je sve samo nije to. Ne radi se o nikakvoj zaštiti postojećih obitelji i brakova već upravo zabrani uživanja istih prava nekoj tamo maloj skupini ‘manje normalnih ljudi’. Pitamo se koliko je onih koji su za ovaj referendum, svjesno da su time upravo za zabrane koje će se nametnuti njihovoj vlastitoj djeci, unucima, braći, sestrama, susjedima/ama…?”
Nakon proljetnog marša za bračnu jednakost, organiziranog kao ljekovitu protureakciju na inicijativu “U ime obitelji”, udruga Iskorak pokrenula je novu akciju mobiliziranja javnosti. “Dogodilo se ono čemu se nismo nadale/i. Vlada Republike Hrvatske odlučila je staviti pitanje ljudskih prava na izglasavanje…”, piše na pokrenutom sajtu (jednakost.hr) Iskorakove kampanje Za jednakost. Uz pomoć volontera i volonterki te svih zainteresiranih građana koji se žele uključiti savjetima, valovima internetskog alata se namjeravaju širiti poruke o jednakosti LGBT osoba, osnažiti zajednicu, poticati izlazak na referendum i izricanje glasa protiv uvođenja diskriminatorne odredbe u Ustav.
“Počinjemo putem interneta jer je to moćan način za okupljanje i mobilizaciju ljudi. U planu imamo internetske stranice, prisutnost na društvenim medijima i slične aktivnosti za stvaranje podrške putem interneta. Internetska stranica služi kao srce kampanje putem koje će se usmjeravati ljude u druge aktivnosti. Mnoge osobe žele pomoći u postizanju jednakosti, a ova kampanja će im pružiti alate za zajedničko djelovanje za promjenu javnog mnijenja”, kaže jedan od koordinatora kampanje Zoran Dominković.
Između ostalog, prezentacija strategije kampanje bit će i u mediju YouTube videa s mogućnošću postavljanja pitanja gledatelja. Također, za one koji nemaju pristup internetu, značajan dio kampanje ide u druge tiskane i elektronske medije. Osim toga, bitan akcent nosit će izravan kontakt volontera, umreženih lokalnih organizatora, na terenu. “Činjenica je da je homofobija češća u manjim mjestima, kao i da izravan kontakt ima veći efekt u edukaciji nego tekst na ekranu”, ističe Dominković.
Sudeći po virtualnoj razmjeni revolta i bijesa, očigledno postoji dovoljna masa ljudi koja želi kriknuti protiv diskriminatorne oholosti. Protiv očiglednog rasizma koji se čak namjerava zaogrnuti ustavnom kožom. Ostaje nam nadati se da će svi oni gnjevni za ekranima, doista i ustati prvog decembra. Napustiti svoje domove i poći na prokleta birališta. Izbor je jednostavan: biramo ZLO ili DOBRO.

Komentiraj

Filed under Društvo

REDALJKE MEDIJSKE ŽUĆI

Iza jedne od najglupljih pseudomedijskih fraza, one o “sezoni kiselih krastavaca” u nas se krčme doslovce najgore ljudske niskosti. Od jalovosti, oportunizma, kukavičluka i pohlepe do seksističkog ponižavanja ili fašizma. Panika domaćih medija da neće dočekati sutrašnji dan pretvorila se u histerično eksploatiranje zadnjeg miligrama senzacionalističke izvještajne pornografije. U tom je šund-procesu terora samoodržanja, prognana i zadnja stopa sluha za potrebe civilno uređenog društva. To što u vrelini ljeta vrišti iz većine ovdašnjih papirnatih ili digitalnih headlinesa, više nije ni žutilo nego otrovna žuć.
U gnjusnom mlinu bulevarske bižuterije bivaju požderane i najozbilnije traume ovoga društva. Recimo, stvarna tragedija jedne protupravno iza psihijatrijskih rešetaka utamničene žene, završila je u tretmanu blockbuster slučaja: na duplericama glamuroznih magazina. Negdje između rubrika o partijanju i uzorcima jastuka za bazenske ležaljke. Producirana kao najneobaveznije štivo za razonodu. Samo je još falilo da su izmučenu ženu salijetali pitanjima šta preferira od make upa za plažu ili da nam predloži kakav hot-koktel za ljetne romanse. Tragično i nije smiješno.
Protekloga tjedna gotovo da nije bilo medija koji drži do sebe (i bezdušno gazi sve pred sobom ako jebene kune ne donosi) a da nije iskazao navodno divljenje nad lijepom pojavom košarkašice i HDZ-ove vijećnice Antonije Mišure na sjednici šibenskog Gradskog vijeća. Međutim, analiziramo li podrobnije, ta se adoracija pretvorila u gnjusnu, ponižavajuću, seksističku i idiotsku trgovinu Antonijinim bićem. Iza prodajnih estradnih eufemizama krila se ona stara, smradna patrijarhalna teorija da pristalo žensko biće nikako nije “za mudraca” nego, eventualno, “za madraca”. Pa smo tako mogli saznati da se “umjesto kupanja i ljetnog provoda hrvatska košarkaška ljepotica i zastupnica HDZ-a u Gradskom vijeću Šibenika zabavila čitanjem materijala za sjednicu…” Teškaški su raspalili naslove kao onaj: “Na sjednici uzdahe mamila Antonija Mišura!” ili “Raspuštena kosa Antonije Mišure zbunjivala kolege!” U tekstovima ispod tih nebuloznih uredničkih krikova redovito se pisalo kao o cirkuskoj senzaciji (“… glavna atrakcija ponovno je na sjednici bila prelijepa košarkašica Antonija Mišura…”), ističući crveni ruž i raspuštenu plavu kosu kao simboličke alate kojima žena-fikus dekoncentrira marne muške kolege.
Pitam se jesu li šizoidni kreatori masovnih slikovnica svjesni kakvim su namjerama popločali put u pakao? Jer, suština je ta da su nad Antonijom Mišurom izvršili nasilje. Najmizerniju trgovačku redaljku, koristeći ženu kao robu bez mozga i sadržaja. Fuj!

Komentiraj

Filed under Društvo

LADICE KAO “LOGORČIĆI”

Jao zemlji u kojoj generalima kliču kao zvijezdama i ljube im skute kao svecima. Jao zemlji s demokratski izabranim premijerom koji skrušeno dopušta da mu ta ista gomila dobacuje “đubre!”, “majmune!” i “zločinče!” I u ime vlastitog kukavičluka, oportunizma ili tko zna čega drugog, krši prava slabih i manjinskih građana, gura ih u ladice, zatvara u te male uredske logore… Sve do onog imaginarnog dana “kada sazriju uvjeti…” a nikog od poniženih više ne bude među živima.
Skoro da mi je žao došlo dok sam na teveu promatrao Zorana Milanovića kako u preprženom Kninu nestaje u nemoći razglasa. Kako petoga kolovoza, u obljetničkom trijumfalizmu Oluje dopušta da po njemu pljušte uvrede. Zblenut i uplašen ni svoje lice nije bio u stanju obraniti od opake pljuvačine, a gdje da smogne snage da jasno (bez razvodnjenih efumizama o “odlascima s ovih prostora”) progovori koju i o bezdušno likvidiranim građanima srpske nacionalnosti (do dana današnjeg u Hrvatskoj još nema pravomoćne presude za olujne ratne zločine s potpisom hrvatskih fukara); o strašnom egzodusu srpskog naroda koji je potom uslijedio, ljeta 1995…
Ali nisam glasao za Milanovića da mi ga bude žao. Dao sam svoj jebeni glas da on dade sve od sebe u prevođenju ove zemlje do civilnog društva a ne do stalno tinjajuće vojne hunte.
Milanovićeva administracija obogatila je naše obzore silnim novim ladicama, dalekim rođacima logoraškog zbrinjavanja problema. Elem, slično je taktiziranje oko izjednačavanja prava heteroseksualnih i homoseksualnih parova. U najnovijoj zakonskoj regulativi (ide na raspravu na jesen, a na parlamentarnom čitanju treba se naći do kraja godine), Zakonom o životnom partnerstvu, ponovno se zaljubljenicima istoga spola oduzima pravo da uđu u brak, iako će svoje partnerstvo moći registrirati pred matičarom. Opet im se ne dopušta posvajanje djece.
“Novi je zakon korak u dobrom smjeru, pomoći će mnogim LGBT osobama u Hrvatskoj. Ali i dalje ostaje osjećaj diskriminacije. Za našu je ljubav ipak smišljena posebna, odvojena ladica”, rekao je Josip Bakić novinaru Jutarnjeg lista. Programer Josip (31) već dvije godine živi sa svojim partnerom Lukom Vukobratovićem (23), turističkim komercijalistom. Iako trenutno ne razmišljaju o ozakonjenju svoje veze, kažu da bi ako se jednog dana odluče za takav korak, itekako voljeli ući u brak i imati pravu svadbu. Ono, što bi se reklo, Josip i Luka imaju posve oldfashion planove, stoga nije im jasno zašto im se u startu s najavljenim Zakonom o životnom partnerstvu ponovo uskraćuju neka prava. Milanovićevoj Vladi (uz iznimku HNS-ovaca koji su za apsolutno izjednačavanje svih prava homoseksualnih i heteroseksualnih parova) je i dalje licemjerno lakše tretirati pečat nad ljubavlju istoga spola kao nekakav ugovor o kupovini auta ili fiskalni račun za preprodani paradajz. Točno prije godinu dana iz Milanovićevog kabineta dolazile su poruke da se ne mogu do kraja riješiti ljudska prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama, jer eto Vlada mora paziti “da se ne izazove bijes Katoličke crkve i konzervativnog dijela građana.” Kao u stotinama svojih apsurdno korporativno-libertinsko iskrivljenih shvaćanja, Vlada zaboravlja da se ljudska prava ne dijele kao humanitarna pomoć i ne važu apotekarskim miligramima. Jer, u protivnom, svaki takav vagajući nojevski korak čista je diskriminacija. Ili barem, ravnodušno stvaranje preduvjeta za đikljanje diskriminacije.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

ISKORAK PATRIKOVE GERILE

Borba za potlačene se nastavlja. U siječnju sam na ovom blogu pisao o srčanom pulskom gimnazijalcu Patriku Laziću i njegovim mladim gerilcima iz grupe Korak, koji se nomadski bore da postave svoju predstavu “Iskorak”. Navijao sam da izdrže, da zaživi njihov mali komad kazališta s velikom jekom u zaštitu progonjenih – ovdje konkretno onih čiji je izbor istospolna ljubav. LJUBAV, dakle, ne MRŽNJA. Nečuveno je da je Patriku i družini prva surovo vrata zalupila direktorica njihove škole (jer da tema “nije primjerena za gimnaziju”?!), zanemarivši vlastitu odgojnu odgovornost. Prezrevši tankoćutnu želju ovih mladih junaka da zagrme sa scene i žustrim jezikom dokumentarnog teatra progovore o manjinski izoliranima, ugnjetenima, gaženima i odbačenima. Njihovoj osviještenoj želji da žestoko jure ususret brutalnoj zbilji, ne bježeći u eskapističke laži.
Srećom, pulska udruga Čarobnjakov šešir tada im je nesebično ustupila prostor za probe, a Kazalište Dr. Inat uključilo se kao partner, dajući im neophodnu logistiku. Naravno, pomogle su im i LGBT udruge poput Iskoraka, Kontre, Lori, Zagreb Pride… Mnogi od gerilaca su na tom putu odustali, suočeni s roditeljskim zabranama. Od izvorne grupe, danas ih je ostalo šestero buntovnika i buntovnica marševskog koraka: Patrik Lazić, Nika Ivančić, Diana Zrnić, Snježana Grgić, Andrea Lončarić i Marin Janković. Odlučnih da predstava “Iskorak” ugleda pulsku premijeru (srijeda, 27. ožujka) u prostorima Kazališta Dr. Inat (u bivšoj kasarni Karlo Rojc), kojom će ova amaterska kazališna skupina obilježiti i 30 godina postojanja.
Povodom mukotrpno dočekane premijere, na portalu Queer.hr objavljen je izvrstan interview s mladim redateljem i guruom predstave Patrikom Lazićem.
“Gimnazija je prva pokleknula, nakon toga dečki iz prvotne skupine koji su izrazito navijali za lezbijsku varijantu priče jer nitko od njih nije bio spreman utjeloviti gej osobu zbog reakcije okoline, nakon toga roditelji velike većine moje gimnazijske skupine koji su djecu povukli iz projekta saznavši za LGBT tematiku, poslije razno razne udruge koje nam čak nisu niti odgovorile na mailove o suradnji, onda škole koje nam nisu dopustile da službeno uđemo u razrede i odradimo ankete čiji se rezultati nalaze u predstavi”, priča Patrik o poteškoćama na koje su nailazili.
Dio predstave su i rezultati ankete rađene među mladim Puljanima u dobi od 15 do 25 godina, iz koje se vidi da još uvijek poražavajućih 24 % smatra da je homoseksualizam bolest, a 67 % ih ne bi podržalo održavanje Pridea u Puli.
Na pitanje što ga je potaklo da radi predstavu na temu homofobije, Patrik jasno odgovara: “Temelj moga kazališta je oduvijek bila društvena diskriminacija, nepravda i razbijanje tabua, a današnje društvo zaista nudi plodno tlo po tim pitanjima. Nažalost, LGBT populacija je pri vrhu, a osim toga, nekakvom dubljom analizom problema homofobije, ne dolazimo samo do odnosa heteroseksualaca i homoseksualaca, već do pitanja čovjeka i čovjeka gdje jedan čovjek uzima pravo sebe staviti na višu poziciju samo zato što je ovaj drugi čovjek po nečemu drugačiji od njega. I onda tu dolazimo ne do problema homofobije, već do problema nemogućnosti prihvaćanja druge osobe baš onakvom kakva ona jest.”
Nakon Pulske premijere, predstava “Iskorak” dogovara gostovanja u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Turneja bi se morala nastaviti po cijeloj ovoj ksenofobičnoj zemlji. Tu novci ne bi smjeli biti problem, jer opstanak je u pitanju, opstanak humanosti. Jer, kako Patrik kaže: “Homofobija nije samo pretući gej osobu, homofobija je nekoga uvrijediti općeprihvaćenom uvredom pederu, homofobija je reći prihvaćam ih, ali neka se drže svoja četiri zida. Može li se nekako promijeniti? Može, ali uz muku, trud i znoj i nažalost puno će još generacija proći dok ne zamijetimo pozitivne pomake.”

Komentiraj

Filed under Društvo