Tag Archives: djeca

ŽENA, RUDARSKI PRAVA

Žanrovi su idealni nosači za (iz)nošenje životnih ožiljaka. Zabavni su, gutamo ih s lakoćom, a u backgroundu -kao u onim pozadinskim trenucima kad scenski radnici demontiraju kulise eskapističkog showa- zgurili su se gorki, tamni slojevi. Kakav će rejting dosegnuti nova RTL-ova serija „Prava žena“ ovisit će o sijaset faktora i teško je biti prorok. Ipak, usuđujem se prognozirati da će se publika ovisnički navući na nju. Jer, serija to naprosto zaslužuje. Osim primarne funkcije da zarobi i zabavi pitkom vještinom priče, „Prava žena“ u sebi rekreira čitav niz terapeutskih pilula koje nam mogu poslužiti da sagledamo vlastite nesavršenosti, grube greške u životnim koracima, zapuštene društvene odnose i žrtvovane emocije. Najkraće: izvana soap, a iznutra noir. Birajući žanr koji vješto miksa zadane gabarite melodrame i sapunice, s digresijama u crnohumorne persiflaže (u sjajnom castu je za to kraljevski zadužena Elizabeta Kukić), autori su naizgled estradnim alatima progovorili o mučnoj estradizaciji naše zbilje, naših disfunkcionalnih obitelji i disfunkcionalne zemlje, o samoći i čemeru ispod šećernih kulisa površnosti. Gotovo da svaka eskapistička scena ima svog diskretnog svrdlajućeg trpkog crva naličja. A to je vanredan napor kojeg autorski tim (autorica priče i kreativna producentica Jelena Veljača, glavna spisateljica Nataša Buljan, redatelji Mladen Dizdar, Milivoj Puhlovski, Tanja Golić, Ivan Šarić, Peđa Marković; producenti Elma Fehatović Zubčić i Danijel Ivoš) očito rudarski iznosi.

Osnovna priča o ocu, dječačkoj neodgovornoj barabi (Filip Juričić je začudan u svedenoj robusnoj ranjivosti) i samosvojnoj a zanemarenoj kćeri (mlada srpska glumica Kristina Jovanović mogla bi bez po muke igrati u novoj verziji E.T.-ja ali i Lisbeth Salander) i gradnji njihovih pokidanih relacija, demijurška je projekcija koja će prelamati mnoge sudbine. Od prividno bezbojne, frustrirane producentice tv-showa a žilave fajterice koja brine o autističnom bratu (izvanredna Nataša Janjić) do mnogih drugih žena i muškaraca, lažirane vanjštine sigurnosti a kaosom ispod kože: nadahnuto i pošteno ih igraju Nela Kocsis, Marijana Mikulić, Iva Mihalić, Petar Ćiritović, Ana Vilenica, Jasna Bilušić, Aleksandar Cvjetković, Amar Bukvić…

„Prava žena“ već nakon odgledanog prologa dokazuje da ne postoje više i niže forme. Postoje samo čista i neskrivena rudarenja ili ona bezmuda shortcut otaljavanja koja najčešće završe u bezidejnom ćorsokaku letargije. Srećom, „Prava žena“ pripada onoj prvoj, uspravnoj kategoriji.

 

Oglasi

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

VELIKI I MALI

I u ona pradavna vremena, dok je Televizija Zagreb još proizvodila dramski program, ljudi su se dijelili na velike i male. Druge podjele nikad nije bilo, niti će je biti. Bez obzira na životnu dob, društveni status, obrazovanje, rasu, spol ili geografsku lokaciju, postoje samo velike stvaralačke duše i mizerna destruktivna govna. Nažalost, ovi potonji su u većini, najčešće oni vladaju. Imaju moć, njome se bahato služe dok guše lekcije mudre manjine.
Elem, u sezoni 1970./71. mi klinci kao omađijani sjedili smo ispred pucketajućih ekrana i upijali malo-veliko majstorstvo serijala „Veliki i mali“, scenarista Milana Grgića i redatelja Berislava Makarevića. Upakirane u svakodnevicu porodičnih briga i razbibriga, te su priče iz tjedna u tjedan isijavale plemenitu lekciju dobrote i samoobnovljive sreće. „Dani, dani, da l’ mogu bit k’o sni / da l’ ovaj svijet može bit lijep /da l’ mogu svi sreću naći? / Radost, ljubav, to nije mala stvar / i zato znaj, što drugom daš to natrag primaš sam“, pjevala je Zdenka Vučković na špici, uz dalekovidni refren: „’Ko je dobar nije sam /oduvijek smo znali /prijatelja svi će nać’, veliki i mali…“ Nadam se da je ova nauka o umijeću nesebičnog davanja i čovjekoljublja makar malo pomogla da danas budemo bolji ljudi. Svi mi tadašnji navijači serijala.
Naoružani puno moćnijom tehnikom ali s posve istim altruizmom u prtljazi, proteklog tjedna (4. srpnja) predstavili su se stvaraoci spota Inicijative Svi mi – za Hrvatsku svih nas. U predivnom komadiću mudrosti (redatelj Andrej Korovljev, autorica grafičkog dizajna Barbara Blasin) u žanru plemenite (a tako često nacionalistički zasmrđene) nogometne igre, udarena je moćna pljuska netrpeljivosti, rasističkom gaženju i poniženju svake vrste. Kad spot krene gledamo skupinu dječaka na nekakvom školskom igralištu, prže po fudbalu, zaigrani, naizgled sve je idilično… A onda, kako koji klinac uštopa ili otpuca loptu, preko tijela mu nevidljiva ruka udara masni žig: JANEZ, MUSLIĆ, SRBIN, KOSOOKI, CIGAN… Djeca i dalje ciče u borbi za loptom, ali sibirska hladnoća spušta se na teren, a ženski glas iz off-a zabrinuto pita sve nas: „Želite li živjeti u ovakvoj Hrvatskoj…?“, zatim se filmić vrti natrag. Zahuktali mali veliki plejmekeri sad imaju prave etikete, koje slave njihove vještine: GOLGETER, VEZNI, GOLMAN, CENTARFOR…; a pozadinski glas, nadam se, rješava nas svake dileme o budućnosti: „… ili u ovakvoj Hrvatskoj?“
U ovoj prevažnoj, kratkoj a efektnoj borbi za bolji svijet, ovi malci (btw, članovi su dječjeg dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih, što je više nego jasan primjer kako je ovo kazalište doseglo snagu kuće društvene savjesti) su pokazali da nam sutrašnjica možda i ne mora završiti u apokalipsi.
„U ovoj prvoj godini članstva u EU svjedočili smo da se u Hrvatskoj zaustavlja proces izgradnje povjerenja i pomirenja te da kao društvo imamo velikih problema, pratili smo kampanju za uklanjanje ćirilićnih ploča u Vukovaru, sve više govora mržnje i zločina iz mržnje te nam je potreban ovakav pozitivan poticaj“, istaknula je Vesna Teršelič, osnivačica i voditeljica udruge Documente – centra za suočavanje s prošlošću.
Kada bi bilo pravde i razuma, ovaj spot bi preko noći dekretom postao obavezan u nastavnim programima – od vrtića do fakulteta. Ali u Hrvatskoj su pojmovi odgoja i prosvjećivanja pogubljeni u pustopašnim pašnjacima besramne borbe za vlast. Novom ministru znanosti, obrazovanja i sporta, dr. Vedranu Mornaru najpreče je bilo da otrči na Kaptol i tamo izljubi skute kardinalu Josipu Bozaniću. Tek da se meka inkvizicija ne bi osjećala kao da su joj uskraćeni alati djelovanja.

Komentiraj

Filed under Društvo

RUKOMETAŠICE I ŽIREVI

Bila je to vijest na začelju udarnog nedjeljnog Dnevnika. A zaslužila je da bude prva. Nestvarna, kao da dolazi iz bajki Ivane Brlić Mažuranić. Nakon svih tih gramzivosti (najnovija smradna euromilijunska peračina para u Hrvatskoj gospodarskoj komori i Hrvatskim cestama), bešćutnosti, smrti i nacionalističke histerije zabačenog balkanskog Weimara, preksinoć se u Dnevniku HTV-a pojavio majušni prilog o skupini tinejdžerki iz Garešnice. Trinaestogodišnjakinje su skakutale po šumi, marljivo prevrtale lišće, tražeći otpale žireve i skupljale ih. Oboružane vilinskim motivima ljubavi i napretka.
“Samo je jedno/u mom životu vrijedno/da rukomet ja igram/jer njega volim ja…”, pjevale su između hrastova, sretno se njišući s bijelim kofama i pletenim košarama u rukama. Izvodile su svoj tekst na onu melodiju koja, inače, u grlima nogometnih militanata uvijek zvuči tako prijeteće marševski. Ove su djevojke to pjevale kao najšarmantniju ljubavnu pjesmu. Jer, što se njih tiče, radi se o čistoj ljubavi. Najsnažnijem pokretačkom motivu oduvijek.
Ove zaljubljenice u rukomet članice su RK Garešnica, i već dvije godine zaredom igraju na finalnom turniru državnog prvenstva za djevojčice generacije 2000. Čista ljubav, entuzijazam, odricanje i rad, armirani su temelji na kojima ovaj klub njeguje svoje juniorske i seniorske momčadi. Nema tu paramilijunskih energenata za razmažene zvijezde kojima se uglavnom i blazirano, pogube motivi igre i života. Niti su sponzorima i žutim reflektorima značajne tamo neke cure i dečki što stasaju na dalekim, nemetropolskim parketima. U žarko htijenje a siromašnu stvarnost uključuju se svi zajedno – treneri, roditelji, djeca i nastavnici. Gradeći nešto što je veće od života i pobjedonosnih golova: zadovoljstvo zajedništva.
“Meni je rukomet jako bitan dio života. Igram ga već šest godina i volim ga…”, blistalo je lice Lare Kožuhar dok je pred kamerama HTV-a svjedočila o svojoj prevažnoj životnoj lekciji. Njoj i njenim prijateljicama i suigračicama nije bilo lijeno zabiti prste u zemlju, tražeći žireve, koje će prodati na otkupu i tako zaraditi koju kunu za prilog u siromašnu klupsku blagajnu. Morat će skupiti barem hiljadu kila (otkupna je cijena oko 5 kuna bruto za kilogram) žireva da bi zaradili 3.000 kuna.
“Oko dvadesetak tisuća kuna košta nas to takmičenje, smještaj i prijevoz. Do sponzora je sve teže dolaziti, znači dio moraju i roditelji financirati”, rekao je Mladen Greidl, upravitelj Šumarije Garešnica (i otac jedne od rukometašica), koji je osigurao logistiku ovim nepokolebljivim djevojkama. Samo najam dvorane vikendom ih košta 600 kuna sat. Još jedna mama, Anita Belak, skromno kaže: “Snalazimo se svakako. Pokušavamo naći neke donacije, angažiramo se u radnim akcijama…”
Elem, nema uzvišenije zaprljanih ruku nego što to ove ustrajne mlade osobe čine. Postižući kišu golova iz vrhunske moralne lekcije. Dok sam gledao ovaj prilog koji grije srce i vlaži oči, poželih da pohlepnu bagru koja krade društvene pare pod hitno natjeramo u šume. Pa nek kopaju do samog srca zemlje dok ne nakupe žireva u vrijednosti desetak milijuna eura koliko su upravo mrknuli.

Komentiraj

Filed under Društvo

VUKOVARSKA GNIJEZDA OTPORA

Globalne i lokalne tvornice mržnje rade punom parom. Nema tu pauze ni za ručak. Nova američka izvozna tranša demokracije na nosačima aviona opako štekće oko razorene Sirije. Domaći, pak, gusjeničari nasilja stalno legu svoje ratne larve, ne namjeravajući zakopati sjekire ni do sudnjeg dana. Zato su prekrasna ona suprotna, zaljubljenička gnijezda otpora. Kao jedno mlado, goluždravo, koje se u Vukovaru baš uzorito plete, i svojim je bisernim rasadama stvaranja jače od svakog mrzilačkog pohoda. Nema te crne šovenske čizmetine, uvjeravam vas, koja bi bila jača od onoga što u maloj kućnoj radinosti proizvodi udruga Vukovarci dobre volje. Postoje tek nešto više od godine dana, a uspjeli su okupiti sugrađane i odnjegovati nisku djelotvornih minijatura za duhovnu ishranu – od zabavnih i kulturnih aktivnosti do ekoloških i humanitarnih poteza. Niti poznaju, niti priznaju nacionalne granice. Vjeruju u energiju različitosti, vjeruju da se stotine i hiljade srdaca mogu bez anestezije ušiti u jedno ogromno srce. Samo treba htjeti i usuditi se stvarati a ne rušiti u paramparčad svaku stopu ljudskosti koja nam je preostala. Vukovarci dobre volje imaju petlje, imaju emocija i socijalne inteligencije u golemim količinama. Evo nekih njihovih kapitalnih dionica za burzu života: dramska radionica; glazbena radionica; duhovni rast i samorazvoj; posadili su 42 mladice javora (zajedno s eko-sekcijama OŠ Antun Bauer i Gimnazije) u sklopu akcije “Jedno dijete – jedno drvo”; u planu je sadnja 100 stabala u akciji Labirint ljubavi; humanitarna akcija “Srcem protiv gladi” u kojoj je prikupljena hrana za 14 vukovarskih obitelji…
Marljivo rade i na projektu širenja tolerancije među osnovnoškolcima, koji bi trajao čitavu školsku godinu, a nastavio bi se i preko ljetnih praznika uz radionice u prirodi. “O toleranciji među djecom i smanjenju diskriminacije po bilo kojoj osnovi se najviše govori među srednjoškolcima. Smatramo da se na toleranciji prema profesorima, starijima, djeci, ali i odraslima koji su drugačiji po bilo čemu, treba raditi od osnovne škole. Primjerice, u jednoj osnovnoj školi imamo dva mala Sirijca i djeca ih nazivaju teroristima. Mi ne želimo takvo društvo”, kaže Lena Vrtarić, predsjednica udruge, u razgovoru s Majom Celing Celić na portalu Civilno društvo. Srce mi se zgrčilo dok sam čitao ovu gorku činjenicu. Da se u vukovarskom čemeru još nalaze čemernija bića, da male pesnice optužbe (s roditeljskih stolova pokupljenih mrzilačkih obroka) sijevaju prema drukčijima, globalno ih optužujući za daleke grijehe. Ne, takvom društvu mora doći kraj. U pravu je Lena Vrtarić, nema preranih lekcija niti prerano pruženih ruku ljubavi, zaštite i njege. Djeca su spremna, i samo od nas ovisi kakve ćemo im primjere pružiti. Zlo ili dobro.
Za mučne aktualne događaje u Vukovaru, Lena Vrtarić kaže da se u tom gradu ne može i dalje živjeti “u devedeset i prvoj”, a da je njezina udruga bila i potpisnica apela u kojoj se od nadležnih institucija traži smirivanje situacije i rješavanje problema nenasilnim putem. “U našoj su udruzi većinom mladi koji su se rodili nakon rata i pred njima je budućnost. Oni moraju stvarati bolji svijet od onoga kojega smo mi živjeli. Vukovar je mali grad i kada u njemu osvane 200 ljudi koji marširaju ulicom, mi ostanemo prestrašeni, s grčem u želucu jer jedino što ti padne na pamet je povratak u ratno stanje. Mladima i djeci to ne treba. Njima treba pravo na život, obrazovanje i rad”, ističe Vrtarićeva sveto trojstvo budućnosti. U Vukovaru i u Siriji. Na svakom pedlju ovog svijeta gdje čovjek zaista želi slušati svoje pravo srce.

Komentiraj

Filed under Društvo

FARBANJE DJECE

“Dovedite malene k meni”, tvrde upućeni da je Isus zborio. Sad, znate kako je s tim evanđeljima, svako ih je izrezivao, uvezivao i žvrljao po njima u skladu s interesima. Tako da se izvorna mantra Spasiteljeva u obranu malih, nejakih bića, kod nekih njegovih zaposlenika često promeće u antievanđeoske postupke. Župnička ruka na bedrima nevine dječice sigurno nije ono na što je Br.1 mislio kad se dao razapeti. Niti je, jadan, prošao svu tu golgotu da bi stanoviti roditelji ili čitave obitelji (često samoproklamirani kao gorljivi vjernici), vodili prave male ratove preko djece. Jer, ako ima išta tužnije od napuštene djece onda su to djeca loše rastavljenih, točnije, nikad dobro sastavljenih supružnika. Notornim bračnim drugovima kojima su brakovi bili isključivo alati za baražnu igru dominacije, brakorazvodne parnice savršena su scena nastavka rata. Posebno su maštoviti oko podlih udaraca uz navodnu brigu oko skrbništva nad djecom. Sudski registri i usmena predaja prepuni su najotrovnijih jezikovih juha koje tata i mama serviraju jedno drugom, dok začuđena sudska tipkačica šokirano trepće očima. Nikad neću shvatiti ljude koji loše životne korake, svoju potrošenu ljubav, ako je uopće postojala, žele bezdušno prebiti preko leđa najslabijih.

Zato me raduje najava nekih rješenja novog Obiteljskog zakona, vezanih za tematiku roditeljskih prljavih trikova oko djece-taoca. Ako teorija zaživi u praksi, mučni fajtovi oko toga s kim će dijete živjeti nakon razvoda braka, ucjene bivšeg partnera, beskonačne naknadne intervencije policije i socijalnih radnika, uskoro bi trebali biti prošlost. U procesu razvoda, roditelji će uz pomoć stručnjaka obiteljske medijacije sastavljati plan roditeljske skrbi. Taj bi plan počivao na samo jednom čeličnom načelu – provesti razvod tako da su zaštićeni najbolji interesi djeteta. Plan, koji dogovorno potpisuju oba roditelja, nakon razvoda braka postao bi obvezujući. Onim nepopravljivima, koji se ipak ne budu mogli ili željeli dogovoriti preostat će, kao i dosad, sudska bitka. Međutim, nova će ih rovovska kanonada prilično koštati. Osim svog odvjetnika, morat će zastupnika plaćati i djetetu te neće moći biti oslobođeni plaćanja sudskih troškova. Sado-mazo seanse valja, dakle, platiti. Djeca takvih morona ionako će dosta patiti.

U danima zečeva, šunke i ofarbanih jaja, spomenutim nadriroditeljima porastu neviđena krila. Njihova mašta nema kraja, zarazno se širi po koljenima porodice, u ofenzivu se uključuju svi – bake, deke, tete i stričevi. Brojni telefoni tada užareno zvone:

“Čekaj, rekla si da ćeš mi poslat Sofiju u nedjelju na cijeli dan!” urla Sofijin tata i bivši muž njene majke.

“Rekla i porekla”, hladno to spucava Sofijina majka i bivša žena njenoga tate. “Možeš je uzet tek popodne. Neće mi valjda dijete na Uskrs ostat gladno, ne vjerujem da je ona tvoja barbika išta jestivo skuhala…”

A kad su razdvojene obitelji još i različitih konfesija, uuuuh, zluradosti doista nemaju kraja. “Hristos voskrese”, jednog jutra čestita mali Miljenko babi na telefon, majci njegove majke s kojom Miljenko više ne živi. Baba topi suze od miline: “Pile babino, jel ti to meni na ručak stižeš?” Ali, uvijek postoji neko ali, dijete u neprilici odgovara: “Joj, neću baba, ne mogu ti ove godine doći, obećao je tata nagodinu… I još kaže tata šta ću više tamo kod tih trofaznih… Ne znam šta mu je to…”

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija, Sociologija

GAY PRIDE ĐAKA PRVAKA

“Šta je ovo, nabijem vam školu da vam nabijem?!” grmi kupac i vuče trgovkinju za štrikani prsluk. “Kakvi su ovo pederi u knjizi?! Jel to ministar Jovanović naredio?! Jao, prosvjetu mu njegovu, na šta on naše pare troši!”

Prodavačica se istrgla iz šapa poludjele mušterije i šmugnula iza nepreglednih kompleta Stoljeća hrvatske književnosti. Odmah joj je svanulo da se ne isplati gubiti glavu za plaću od hiljadu osamsto kuna, koja ionako kasni tri mjeseca. A kad jednom dođe, bit će isplaćena u gumicama ili kalendarima.

“Nemoj, ljubavi, nemoj života ti, sve će biti u redu”, pokušava usplahirena žena obuzdati svoga gnjevnog bračnog druga.

Zna ona da neće izaći na dobro ako njemu naglo skoči tlak. Žila čeona već mu gadno pulsira. Treba još sijaset knjižara obići, živce na hrpi sačuvat, pare triput obrnit. Jesen je, benzin dvadeset kuna litra, sve povrće skočilo, ne znaju šta bi zaračunali… A školska godina pred vratima, tri je đaka u kući, sve jedno drugome do uva, ne trebaju im još i nasilni ispadi po knjižarama i papirnicama. Sve to užurbano premeće po mislima sirota žena, otimajući sinčiću, svježem đaku prvaku, pernicu u obliku Lady Gage (tričavih sedamsto kuna) i gurajući je natrag na policu.

“Šta nemoj?!” urla prosječni ćaća u Hrvata, sve mu pjena udarila na usta, kida u paramparčad početnicu za prvi osnovne. “Djecu nam truju, oca im šarenog!”

Sutradan ga je žena jedva odgovorila od nauma da pođe u Zagreb. Htio je, naime, skresat ministru znanosti, obrazovanja i sporta pravo u facu da naciji ne trebaju tetkice u kopačkama nego vatreni momci.

“Jadna nam majka, ako u prvom osnovne uče take pederluke, ko će sutra golove davat?!” urlao je ćaća s prozora dok je majka vodila đaka prvaka u prvi školski dan.

Mislite da ne bi takvih scena bilo kada bi se u našim školskim klupama pojavile slikovnice ili časopisi zbog kojih i konzervativna strana Slovenije ovih dana skače na noge. Riječ je o slikovnici “Sve naše obitelji” (prijevod njemačkog originala, autorice Alexandre Maxeine) i reviji za osnovce “Ciciban”, u izdanju Mladinske knjige. U oba se projekta na popularan način djeci opisuje život i u istospolnim obiteljima. Govoreći o klasičnim i manje klasičnim porodicama – s dvije mame ili dva tate- najmlađima je predočena isključivo ljubav kao zalog sretnog doma. Jer, po čemu je to hetero zajednica zasnovana na mržnji vrednija od gay obitelji optočene ljubavlju. Budući se 25. ožujka u Sloveniji održava referendum o novom zakonskom rješenju po kojemu bi istospolne zajednice mogle usvajati djecu, protivnici su spomenuta izdanja odmah proglasili nedozvoljenim lobiranjem radi izglasavanja pozitivnog ishoda referenduma. Optužujući zagovornike da “idealiziraju” problematiku pred najmlađom populacijom. Posve krivo. Najmlađe glavice itekako su u stanju prepoznati istinu. Onu lijepu, punu pozitivnih emocija, i onu gadnu, punu ožiljaka. Svaki psiholog početnik reći će vam da dječji crteži ne lažu. Najmanja djeca svojim će potezima oslikati nasilje ili sreću kojoj su svjedočili. Zato, ne strahujmo da klinci nisu u stanju prepoznati sretne sličice dviju zagrljenih mama, tata. Ili, da malo zavirimo u školske programe ovdašnjih hrvatskih klupa, pa da zapitamo: je li prirodnije da djeca uče pjesmice ustašoida Budaka ili uče napamet riječ LJUBAV. Ja sam za ovu drugu ponosnu varijantu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika, Sociologija