Tag Archives: Documenta

NESLOMLJENA KRILA

Petnaestak sati je trebalo da se u Osijeku sustignu dvije priče – jedna bijela, druga krvava. Obje čiste kao suze. Obje za glavne junake imaju hrabre letače. One vječne probne pilote u čijim krilima plamti dječja vjera da se ljubav i sloboda isplate. I da u to ime krila nikada ne mogu biti slomljena.

U utorak, 30. lipnja, malo je a titansko Dječje kazalište Branka Mihaljevića (produkcija s Osječkim ljetom kulture) proizvelo “Jonathanov let”, bajku javniju od jave. Po motivima kultnog romana “Galeb Jonathan Livingston” Richarda Bacha, redatelj Nikola Zavišić ispleo je fragilnu, zen-posvećenu odu ljudskoj ustrajnosti u dosezanju nemogućeg. Taj teatarski dragulj prije svega je uzoran dokaz žilavosti stvaralaštva i filigranska pljuska svakoj mizeriji destrukcije. Srce vam naprosto mora uzbuđeno zatreperiti kad spoznate koliko se snage krije u ovom strpljivom, monaški zakletom graditeljstvu jednog cilja. No, simbioza Zavišićevih neimara daleko je prebacila zahtjeve uzornog profesionalizma i evoluirala u najnježniju moguću sektu. Oni kao da jedni bez drugih više ne mogu opstati, i srh zavjetne pustinjske izdržljivosti prenose na nepca svakoga od nas koji smo imali blagoslov sudjelovati u njihovoj nadi slobode. Zavišićeva ikarovska eskadrila, počev od onih u “backstageu” (kostimografkinja Maja Mirković, scenografkinja Irena Kraljić, kompozitor Willem Miličević, koreografkinja Dunja Jocić) do zanosne performerske šestorke (Edi Čelić, Lidija Kraljić Zavišić, Đorđe Dukić, Snježana Ivković, Areta Ćurković, Mirel Huskić) hipnotički se založila u plemenitom letu ka snovitom cilju. Da sebi i svakome od nas, koji će se prepustiti njihovom zovu, ponudi jedinu moguću šansu dostojnog življenja: kako se svako jutro iznova pronaći u ogledalu a ne oboriti pogled od stida. „Slušaj sebe i voli druge“ šapuću nam njihova nježna, drčna krila, dok bespoštedno biju bitke za pojedinca a preziru ravnodušne čopore od kojih nikada neće nastati blještava jata slobodomislećih heroja.

Spomen na jednog sličnog letača -u čijim koridorima leta nije bila upisana utopija nego održivi san o miru, slobodi i ljubavi spram svakog neponovljivog pojedinca- dogodio se 1. srpnja. Točno u 13,20 sati, na početku osječkog prigradskog naselja Tenje. Toga dana, u isto vrijeme prije 24 godine, na barikadi hrvatskih policijskih rezervista, jedan je hrvatski fanatik iz kalašnjikova izrešetao Josipa Reihla-Kira, načelnika osječke policije. Kir je tih dana, široko raskriljenih krila sakoa, simboličkom gestom pokazujući da je nenaoružan, letio od jedne do druge barikade, nudeći mir Hrvatima i Srbima, ustrašenim i izmanipuliranim narodima, uvjeravajući ih da nije dockan, da uvijek postoje šanse za mir, kako treba samo osluhnuti srce gdje mora postojati još dovoljno energije dobra. Vrijeme hulja, jastrebova i gospodara rata, ne podnosi vizionare i borce poput Kira. Zato je morao biti likvidiran. Samo zahvaljujući upornoj borbi Jadranke Reihl Kir, Josipove udovice, ubojica je, nakon bijega u Australiju i niza zataškavanja od najviših sponzora, izručen Hrvatskoj i osuđen na 20 godina zatvora. Međutim, nalogodavci zločina nikada nisu odgovarali.

Nakon memorije na mjestu Kirove likvidacije, na osječkom je Evanđeosko teološkom fakultetu (uz sudjelovanje Centra za mirovne studije, Srpskog narodnog vijeća, Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, Documente, Inicijative mladih za ljudska prava, Antifašističke lige Republike Hrvatske) održan trosatni panel na kojem su brojni govornici iskazali nasušnu potrebu da se primjeri poput Reihl-Kirovog jednostavnog a tako herojskog čovjekoljublja ugrade u poželjne piste naše budućnosti. Položene ruže na travi koju je davno poprskala krv jednog mirovnog nosača, bile su bijele boje. Iste boje nade kao „Jonathanov let“. Huljama i bagri to su nepojmljive visine. Jer njihovo ogledalo je crno, najcrnje. I jednom se mora razbiti.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

VELIKI I MALI

I u ona pradavna vremena, dok je Televizija Zagreb još proizvodila dramski program, ljudi su se dijelili na velike i male. Druge podjele nikad nije bilo, niti će je biti. Bez obzira na životnu dob, društveni status, obrazovanje, rasu, spol ili geografsku lokaciju, postoje samo velike stvaralačke duše i mizerna destruktivna govna. Nažalost, ovi potonji su u većini, najčešće oni vladaju. Imaju moć, njome se bahato služe dok guše lekcije mudre manjine.
Elem, u sezoni 1970./71. mi klinci kao omađijani sjedili smo ispred pucketajućih ekrana i upijali malo-veliko majstorstvo serijala „Veliki i mali“, scenarista Milana Grgića i redatelja Berislava Makarevića. Upakirane u svakodnevicu porodičnih briga i razbibriga, te su priče iz tjedna u tjedan isijavale plemenitu lekciju dobrote i samoobnovljive sreće. „Dani, dani, da l’ mogu bit k’o sni / da l’ ovaj svijet može bit lijep /da l’ mogu svi sreću naći? / Radost, ljubav, to nije mala stvar / i zato znaj, što drugom daš to natrag primaš sam“, pjevala je Zdenka Vučković na špici, uz dalekovidni refren: „’Ko je dobar nije sam /oduvijek smo znali /prijatelja svi će nać’, veliki i mali…“ Nadam se da je ova nauka o umijeću nesebičnog davanja i čovjekoljublja makar malo pomogla da danas budemo bolji ljudi. Svi mi tadašnji navijači serijala.
Naoružani puno moćnijom tehnikom ali s posve istim altruizmom u prtljazi, proteklog tjedna (4. srpnja) predstavili su se stvaraoci spota Inicijative Svi mi – za Hrvatsku svih nas. U predivnom komadiću mudrosti (redatelj Andrej Korovljev, autorica grafičkog dizajna Barbara Blasin) u žanru plemenite (a tako često nacionalistički zasmrđene) nogometne igre, udarena je moćna pljuska netrpeljivosti, rasističkom gaženju i poniženju svake vrste. Kad spot krene gledamo skupinu dječaka na nekakvom školskom igralištu, prže po fudbalu, zaigrani, naizgled sve je idilično… A onda, kako koji klinac uštopa ili otpuca loptu, preko tijela mu nevidljiva ruka udara masni žig: JANEZ, MUSLIĆ, SRBIN, KOSOOKI, CIGAN… Djeca i dalje ciče u borbi za loptom, ali sibirska hladnoća spušta se na teren, a ženski glas iz off-a zabrinuto pita sve nas: „Želite li živjeti u ovakvoj Hrvatskoj…?“, zatim se filmić vrti natrag. Zahuktali mali veliki plejmekeri sad imaju prave etikete, koje slave njihove vještine: GOLGETER, VEZNI, GOLMAN, CENTARFOR…; a pozadinski glas, nadam se, rješava nas svake dileme o budućnosti: „… ili u ovakvoj Hrvatskoj?“
U ovoj prevažnoj, kratkoj a efektnoj borbi za bolji svijet, ovi malci (btw, članovi su dječjeg dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih, što je više nego jasan primjer kako je ovo kazalište doseglo snagu kuće društvene savjesti) su pokazali da nam sutrašnjica možda i ne mora završiti u apokalipsi.
„U ovoj prvoj godini članstva u EU svjedočili smo da se u Hrvatskoj zaustavlja proces izgradnje povjerenja i pomirenja te da kao društvo imamo velikih problema, pratili smo kampanju za uklanjanje ćirilićnih ploča u Vukovaru, sve više govora mržnje i zločina iz mržnje te nam je potreban ovakav pozitivan poticaj“, istaknula je Vesna Teršelič, osnivačica i voditeljica udruge Documente – centra za suočavanje s prošlošću.
Kada bi bilo pravde i razuma, ovaj spot bi preko noći dekretom postao obavezan u nastavnim programima – od vrtića do fakulteta. Ali u Hrvatskoj su pojmovi odgoja i prosvjećivanja pogubljeni u pustopašnim pašnjacima besramne borbe za vlast. Novom ministru znanosti, obrazovanja i sporta, dr. Vedranu Mornaru najpreče je bilo da otrči na Kaptol i tamo izljubi skute kardinalu Josipu Bozaniću. Tek da se meka inkvizicija ne bi osjećala kao da su joj uskraćeni alati djelovanja.

Komentiraj

Filed under Društvo

ODRŽIVI RAZVOJ GRAĐANINA

Teško je nabrojati sve pore zapuštenosti našeg ubrloženog društva. Dvadeset i dvije godine neprekidni tajfuni brišu ovdašnje institucije normalnog življenja. A iza tih toksičnih nepogoda, zemlja i ljudi postaju sve osiromašeniji u moralnom i ljudskom smislu. U tome nije najtragičnija financijska kriza (naravno, bez para se ne može), ali bijeda duha, svijest o institutu građanina kao središta, kao generatora oko kojega se država mora vrtjeti, to je u Hrvatskoj poharano kao da je napalmom sravnjeno. Pobogu, ovdje je vertikala građanina pojedinca postala skoro pa sramotna pojava. Nisi li dio nekog klana, krda ili udruženog zločinačkog pothvata, teško da će se čuti tvoj glas. Što nipošto ne znači da nema nade, da je nemoguće početi od nule i početi veliko pospremanje poniženih ljudskosti. Posla je puno, ali svaki mali korak u pravcu održivog razvoja građanstva je od neprocjenjive vrijednosti. Da bi se iznurenim, iznerviranim građanima vratilo samopovjerenje, samopoštovanje i vjera u dignitet, potrebno je krenuti bukvalno od malih nogu. Od školskih klupa. Tamo gdje se poniženja počinju učiti češće od abecede, gdje se nasilje uvježbava češće od skoka u dalj. Da bi se u divljim nasadima Hrvatske uspješno primila i razvila društvena kohezija u kojoj građani aktivno sudjeluju u svim društvenim procesima i životu zajednice, u škole je nasušno potrebno uvesti građanski odgoj i obrazovanje. Od osnovne preko srednje škole do visokog obrazovanja. Pri tome se znanja, vještine i stavovi moraju razvijati u svih šest dimenzija – političkoj, ljudsko-pravnoj, društvenoj, kulturološkoj, gospodarskoj i ekološkoj. I da vidiš plodova, mic po mic, ali što su krhkiji ti plodovi koje odnjegujemo, bit će slađi. Održivosti građanskog odgoja i obrazovanja (s naglaskom na izazove u područjima posebne državne skrbi, gdje su građanska prava zaista smlavljena) nedavno je posvećen skup u Daruvarskim toplicama. Organizatori su bili Mreža mladih Hrvatske, Centar za mirovne studije i GONG, a uz njih su na skupu sudjelovali: Forum za slobodu odgoja, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, Direktna demokracija u školama, Ženska soba, CESI, Hrvatski centar za dramski odgoj, Koordinacija udruga za djecu, Kuća ljudskih prava, Volonterski centar Osijek, Ženska udruga Izvor, Udruga romskog prijateljstva Luna i Udruga za rad s mladima Breza. Prezentirajući svoje programe neformalnog građanskog obrazovanja i suradnje sa školama, udruge su istaknule niz iskustvenih opažanja od kapitalnog značaja za institucije koje će nositi razvoj građanskog odgoja.

Kao prvo, iznimno je važno osigurati kvalitetu i ujednačenost nastave građanskog odgoja i obrazovanja, što podrazumijeva jasnije određivanje nastavnog programa i određivanje osnovnih sadržaja. Znamo li kakve kaotične prilike haraju domaćim sustavom obrazovanja, posve je jasno da se pripremama građanskog odgoja mora pristupiti delikatno i najstručnije moguće. Zatim, potrebno je jasno predvidjeti nastavne sate, uz omogućavanje dovoljno slobode školama da osluškuju interese učenika i učitelja. Nužno je osigurati korištenje raznolikih metoda poučavanja s naglaskom na participativne metode i iskustveno učenje, bez brojčanog vrednovanja građanskog odgoja i obrazovanja. Uz sve to, neće izostati borba sa specifičnim terenskim problemima nerazvijenih oblika civilnog društva, nezaposlenosti, nacionalne i etničke diskriminiranosti. Zato je združena, vibrantna želja da se zanemareni građanski resursi ponovno odlede i stave u život, nešto što je gotovo pa urgentno pitanje opstanka ove zemlje. I sreće svakog njenog Građanina.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

UČITELJICA IZ VICA

U teoriji, Historija je mudra učiteljica života. U praksi, osobito primitivnih društava kao što je naše, ona je više učiteljica iz vica. Jedva je prošla sklepani kurs opismenjavanja, vuče se natečenih nogu u borosanama, frustrirana i senilna naivkuša. Evo, premotajmo malo zapise s netom proslavljenog Dana državnosti. Prije gala-koncerta Zagrebačke filharmonije u Hrvatskom narodnom kazalištu, reporterka Hrvatske televizije javila se uživo iz kazališnog hola i, sva zajapurena od ganuća tisućljetnog sna, razmahala se buntom pozivnica: “Daaaa, dragi gledatelji, ovo je pozivnica koju su po gradu ponosno pokazivali oni koji su je dobili! Jer, sve ono najbolje što Hrvatska ima, večeras je ovdje!” Opa, bato! Kužite povijesnu kvaku? Ne samo da je najveći nacionalni gutač poreznog novca opet pozornica ukočenom državnom sletu (ih, kad je dr. Tuđman ovdje ukrućeno duvao u rođendanske svjećice) nego to pompezno bilježe terenci Katedrale duha, javne medijske ustanove raspadnute od korupcije i kriminala. I još vele da je ono što prenesu njihove kamere, jedino što vrijedi u Hrvatskoj. Ostalo je, biće, goli kurton. Lijepo, jer kad je prijenos krenuo, ukazala se golema a groteskno poluprazna dvorana! Toliko o eliti. Možda da se pozvalo delegate iz plejade od 350.000 nezaposlenih, one ogorčene bez otmjenih pozivnica u zlatotisku, možda da ih se pripustilo pod štukature prvog nacionalnog hrama pa barem da se odmore na tom plišu. Kad su već zaslužni zdimili.

“Za ovo što imamo danas, ljudi su davali živote, zdravlje, dušu i tijela. Moramo izvući maksimum potencijala iz sebe, alibija više nema”, rekao je premijer Milanović na svečanoj sjednici Vlade. A što zapravo slavimo i za kog su đavla ljudi slali glave pred cijevi a kožu na doboš, moglo se vidjeti večer uoči praznika, u celebrity magazinu jedne privatne televizije. Usred najglamuroznijeg dijela Venecije gdje je kvadratura basnoslovno skupa, kreveljila se dizajnerica, naše gore list, ispred svoje nove butige. Saznali smo da je gospođin životni moto novac i samo novac, te da ona nema vremena za pesimizam. Razvedenica nekadašnjeg hrvatskog kralja mlijeka (što je bogatstvo stekao švercajući šlepere jugoslavenskih dinara početkom devedesetih), s prebogatom otpremninom, jedna je iz niza profiterske bulumente basne o državnosti. Krijumčari oružja, nafte, paradajza i karanfila danas rentaju ovo malo države-kifle bolje nego da su u Dubaiju. Po svemu sudeći, niti Milanovićeva Vlada neće imati muda napraviti reprivatizaciju, isprintati imena pljačkaša i konfiscirati im nenarodnu imovinu.

“Čestitam vam svima rođendan naše domovine. Danas se prisjećamo svih onih koji su za našu domovinu dali svoj život. Prisjećamo se brojnih uspjeha koje smo do sada ostvarili, ali ovo je također i dan kada razmišljamo o našoj budućnosti”, poručio je predsjednik Ivo Josipović iz zagrebačkog HNK-a. Kad govorimo o prisjećanju i o prošlosti, jako je važno da je Povelju Republike Hrvatske predsjednik Josipović dodijelio Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću, kao ohrabrujući znak prepoznavanja značaja osobnog, društvenog i institucionalnog procesa suočavanja s povijesnim mrakom. “Čin dodjele priznanja od strane predsjednika Josipovića, a u povodu Dana državnosti organizaciji za zaštitu ljudskih prava pokazuje i koliki su civilizacijski iskorak napravile vladine institucije ove zemlje od vremena kad su od strane prvog predsjednika Republike upravo akteri civilnog društva bili etiketirani kao ‘žuti, zeleni i crveni vragovi’, a u Zagrebu nije bilo mjesta za Trg žrtava fašizma”, ističu u Documenti.

Međutim, ne možemo se zadovoljiti samo ovjerenim poveljama, ako na terenu pokažemo prezir prema onome što smo tako svečano pečatirali. Ne bi li se sadašnja Vlada, barem nevinih žrtava radi, morala više zapitati što njen ministar kad se vrati dolje, u lokalnu razinu, i dalje radi u koaliciji sa strankom koja podupire osuđenog ratnog zločinca? Bijedne izjave da je pitanje lokalne politike tek pitanje kanalizacije i parkirnih koncesija, ne drže vodu. Naime, iz kanalizacije i leševi zaudaraju, ne samo tamponi i višak hrane.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika