Tag Archives: Dostojevski

LOGOR ZA RUSKE CARICE

Bezmudi kreteni koji su žestoku gerilu Pussy Riot prezrivo napljuckali kao “marketinški performance”, sigurno broje nove dokaze za svoju teoriju. Dvije od tri ruske Carice iz progonjenog benda, strpane su u logor. Njihov agresivni marketing zaista nema granica. Šta sve neće izmisliti samo da se domognu medija i dodvore se zapadu!

Podsjećam da su Marija Aljohina, Nadežda Tolokonjikova i Ekaterina Samucevič 21. 02. 2012. usred saborne crkve Krista Spasitelja u Moskvi ispržile svoju punk molitvu (“Sveta mati, Blažena Djevice, izbavi nas od Putina!”) igrajući na sve ili ništa, upozoravajući na karakter združene (para)državne moći gdje podjela “Bogu božje, Caru carevo” stvara začudne profitabilne utrške u vladanju imperijem. I nije to, dakako, samo ruski recept. Tim prije komandosice slobode zavređuju sav respekt. Šest mjeseci nakon akcije, drčne su žene osuđene na dvije godine zatvora zbog “huliganstva” i “poticanja na vjersku mržnju”. Desetog listopada drugostupanjski sud potvrdio je presude Tolokonjikovoj (22) i Aljohinoj (24) dok je Samucevičeva (30) “pomilovana” i kazna joj je preinačena u uvjetnu. Protekloga vikenda stigao je novi udarac. Nadežda i Marija otpravljene su u radne logore! Nadežda je poslana u okolicu Mordovije (500 km istočno od Moskve) a Marija u okolicu Perma, na Ural.

U rujnu, nakon izricanja presude, Nadežda je dala interview njemačkom tjedniku Spiegel (pitanja su joj u zatvor dostavljena preko odvjetnika) i na pitanje kako je iza rešetaka, odgovorila:”Podnošljivo, ipak je to ruski zatvor sa svojim sovjetskim šarmom. Na ovom polju nije bilo puno napretka, zatvorski sistem je još uvijek mješavina kasarni i bolnica. Budimo se u 6 ujutro, onda doručkujemo, a onda nas izvode u zatvorsko dvorište. Ostatak dana pišem ili čitam. Danas sam čitala Bibliju i nešto od Slavoja Žižeka. Ograničena sloboda kretanja se ne reflektira na slobodu misli.” Kakva će im biti sudbina u logoraškom smještaju, možemo samo nagađati. Jer, vremena su se možda promijenila ali ne i običaji. Kategorizacija “radni logor” sigurno ne predviđa heklanje, pečenje piroški ili tečajeve balalajke. Za ove mudate titanke iskušenja ledenog robijašenja bit će opaka, i trebat će im nevjerojatna snaga volje da izdrže. U logorskom napoju zaista je teško držati čelo i uvjerenja iznad površine. Svojim se osviještenim umjetničko-društvenim angažmanom Pussy Riot nastavlja na rusku bujicu pobjede uma nad kladama sirove moći. Tužno je ali istinito da im je suđeno bilo da se i za njima zalupe vrata logora, nešto zapadnijih od zloglasnog Sibira. Od Dostojevskog do Solženjicina svi su bili tamo, s robijaškom korom na dlanovima.

“Ako se plašite vukova, nemojte ići u šumu. Ja se ne plašim vukova. Borim se za to da moja kćerka odrasta u slobodnoj zemlji. Zakonski gledano, sud je u najgorem slučaju trebalo da nas osudi za prekršaj. Suđenje za krivično djelo je Putinova lična osveta i niko ne može predvidjeti kada će se autoritarni sistem osvetiti”, odgovorila je Nadežda Spiegelovom novinaru na pitanje nije li, zbog svojih postupaka, neodgovorna prema vlastitom četverogodišnjem djetetu.

Nad novim teškometalnim poglavljem ovih herojskih žena kao da lebdi moćna tužbalica Partibrejkersa:

 

Tamo gde je srce, tamo sija sunce
Tamo gde je strah, tamo živi mrak

Marijo, majko Božija
Da li vidiš šta rade sa tvojom decom

 

 

 

 

 

Komentiraj

Filed under Politika, Svijet

RUSKI RULET

“Ne bojim se smrti, ali bojim se da neću imati vremena ispraviti sve ono što sam uneredio. Nadam se da ću živjeti dovoljno dugo da se stignem iskupiti svojoj obitelji”, trpko svodi račune Jure Grlić (50), u priči novinarke Željke Godeč u najnovijem broju Globusa. Mučan mali ep o uneređenju života, o grijesima i iskupljenju, o zločinu i kazni, dnu i nadi, kao da dolazi sa stranica Dostojevskog. Djeluje kao grubi raster pojedinca i društva. Gola, poučna, tvrda epizoda koja je počela kao obijest, nastavila se kao pokora i slabost, a završila kao žilava čovjekova vjera u novu šansu. Priču bi trebalo umnožiti u milijune kopija i deponirati u najsigurnije trezore naše krhke budućnosti. Jer, pokazuje koliko se paklenih iskušenja često krije unutar naizgled sretnih zidova. I koliko je važna snaga ljubavi i porodične vjere da bi se čovjek odbacio od dna, pobijedio svoje poraze i zajahao život sa svjetlije strane.

Jure Grlić (o kojemu se u produkciji Kadra 22 upravo snima i dokumentarni film) nesumnjivo je hrabar čovjek. Okusio je i smrad rata kao dobrovoljac na Baniji, a tamo se našao ne iz kvazirodoljubne histerije, mržnje ili pljačke nego iz elementarne potrebe da brani svoju kuću: “U rat sam otišao samo zato što je crta bila blizu i mislio sam – ako ne odem, nisam ništa učinio za svoju obitelj.” Još više je hrabrosti Jure pronašao u sebi obračunavajući se sa samim sobom, s vlastitim demonima. A bilo ih je, demona, za sto života a ne za jedan. Nakon što je 1992. skinuo uniformu, prvo je vodio ugostiteljske objekte za druge vlasnike, sjajno je zarađivao ali sve više se lijepi za novu zabavu u svom životu – kocku. Zabava u tami casina prebrzo postaje ovisnost i tjera Juru da mahnito bježi iz krila svoje ljubavi, iz zagrljaja supruge Božene i djece Ane i Franeta. U međuvremenu, pokreće i vlastiti biznis, zalogajnicu s pitama i burecima, ali kockarnica Jocker u Velikoj Gorici postaje Jurin svakodnevni ruski rulet. “Nema tu nikakvih osjećaja kad gubiš. Zadnjih 7-8 godina sam dolazio ne da dobijem novac, nego da zadovoljim adrenalinske, ovisničke potrebe”, opisuje ropstvo u jednom od najopakijih narkotika današnjice. Za petnaestak godina kockanja proćerdao je oko 800.000 eura. Gubitke koje je posijao u srcima svojih najdražih ne može ni izračunati. Izgubio je sve, najviše samopoštovanje. A onda mu je u prosincu 2008. puko film: “Moj mozak nije mozak kriminalca. Ali kad sam svaki božji dan ostavljao tamo novac, rodila se želja za osvetom. I jebi ga! Fantomka na glavu i ajmo!” Opljačkao je kockarnicu u kojoj se trošio njegov život. Dvaput. Drugi put su ga otkrili. Pao je dublje od dna. Dobio je četiri godine zatvora, potom mu je kazna smanjena na tri a zbog dobrog vladanja dug je društvu odsjedio u dvije godine i četiri mjeseca. Žena mu nikad nije uskratila ljubav i armiranu želju za pobjedom. Morao je proći i fazu krpanja rana razočarenja koje je nanio sinu u osjetljivom odrastanju. Danas je Jure slobodan, sretan i sjetan, nakon dugog putovanja kroz noć. Na vlastitom iskustvu pokazuje kako društveni sistem zakazuje u pomoći izgubljenima. Iako mu je uz zatvorsku kaznu propisana obavezna mjera liječenja od ovisnosti, da sam nije u zatvoru zatražio pomoć psihijatra, ostao bi prepušten đavlu koji ga je izjedao. “Sustav je inertan i represivan, ništa ne radi na rehabilitaciji, ne samo ovisnika o kocki nego ni s narkomanima. Njih kljukaju metadonima i čekaju da ih se riješe!” ogorčen je Grlić.

Osim što je ponovo pronašao spokoj, vratio se poslu s burecima, Jure nije zaboravio na dijeljenje vlastitoga bolnog recepta za borbu. Upravo priprema osnivanje Udruge za ovisnike o kocki. “Za takvu udrugu ima barem tristo tisuća razloga. Toliko je i kockara u Hrvatskoj”, kaže Jure, čovjek koji je odigrao ruski rulet. I pobijedio.

2 komentara

Filed under Društvo

VLADIKA DOBROTE

Nedjeljni ručkovi kuhaju se od gomile ljubavi i nešto dobre hrane. Najnovije izdanje Stankovićeve emisije “Nedjeljom u dva” serviralo nam je dodatne obroke hranjivog spokoja. Televizijski medij ne treba precjenjivati, ali iz ekrana je zaista strujala melemska riječ vladike Grigorija i ne moraš biti vjernik da se poslije nje osjećaš bolje. Gost Aleksandra Stankovića, episkop zahumsko-hercegovački i primorski, možda je poznat kojem promilu hrvatske javnosti, jer su mediji na kapaljku (a trebalo je udariti na sva zvona) zabilježili njegov prevažan gest u dubrovačkoj katedrali, u siječnju ove godine. Tom su prilikom dubrovački biskup Mate Uzinić i njegov mostarski komšija episkop Grigorije, zajednički sudjelovali na ekumenskom bogoslužju. Pravoslavni je velikodostojnik tada izgovorio toplo, dalekosežno pomazanje, govoreći o jednoj čarobnoj riječi koju prečesto zaboravljamo u škrgutu mržnje: “Nikome nije zabranjeno da iskrenim srcem i smirenim duhom izgovori tu riječ, svjestan njene težine i smisla, a ta riječ glasi – oprosti. Treba reći uvijek i iznova: oprosti nam, Bože, grijehe naše. I jednako tako snažno i iskreno – oprostite, braćo i sestre, jer Otac naš oprostit će nama duge naše, kao što i mi oprašatamo dužnicima našim. Večeras, na ovom svetome mjestu, u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu, imam potrebu, kao kršćanin i episkop izgovoriti ovu kršćansku riječ – oprostite.” Duhovnik, u doslovnom smislu toga poslanja, imao je željeznu snagu duha da zatraži oprost od Dubrovčana za njihova stradanja u posljednjem ratu, učinio je to a da njegova ruka nije jedan kamen na Grad bacila. Tražiti oprost u ime tuđih grijeha, to mogu samo ljudi kojima je čovječnost postankom usađena. “Svaka srušena kuća je rana na čovjeku”, rekao je vladika za Stankovićevim stolom. “Kada sam vidio kako ruše Dubrovnik, imao sam osjećaj kao da je moj brat pretukao nježnog dječaka.” Začudna je simbioza čovjeka i doma koju vladika očigledno nedjeljivo poštuje kao istinski božanski otisak. Razoriš li jedno, drugome nema života. Kuće bez ljudi, ma kako velebne bile, samo su prazni grobovi. Preživjeli ljudi zauvijek gube sreću kad prvi put kleknu na zgarište vlastitog praga.

Jedan od najmlađih vladika (rođen 1967. u Varešu, zamonašen 1992.) Srpske pravoslavne crkve, u mnogočemu je neortodoksan primjer crkvenog starješine. Voli boks (često sanja o tome kako boksa u meču za pojas europskog šampiona), igra nogomet, analizira filmove Mela Gibsona i Andreja Tarkovskog, otvoreno tvrdi da zločinci za ratne zločine moraju sjediti u Haagu. Za njega je rat “užasno intenziviran život”. I ponovio je onima koji žele čuti, kakva se božanska snaga krije u multikulturalnosti, u koktelima nacija, u stoljećima “miješanih brakova”, a kolika je poguba u gaženju tih plodova. Svjestan je da je univerzalnost teži put, put Golgote. Do jednostrane netrpeljivosti čovjek dođe bez po muke. Kaže vladika da je još kao dječak, čuvajući stado ovaca, čitao Dostojevskog. Tako nekako i zamišljam Aljošu Karamazova. Naravno, nije episkop Grigorije bez kontroverzi. Priznajući da je oduvijek bio alergičan na komunizam, jednostrano otpisuje Tita kao običnog lopova. Nije baš ni o biznisu crkve koju vodi (hoteli, kafić, vinarija…) uspio objasniti ne kosi li se to s iskonskim crkvenim naukom isposništva. Niti je odviše komentirao svoje dobre veze s političarima, osobito s Miloradom Dodikom, premijerom Republike Srpske. Uostalom, vladika Grigorije i sam za sebe veli da je čovjek, grešan i pun mana i lenonovski kaže: “Džaba ti i vjera i nada ako ne voliš – Boga i ljude.” Bila je to nedjelja puna malih uskrsnuća dobrote. Blagodarim, Stankoviću.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija