Tag Archives: društvena odgovornost

PUNO GRLO ZEMLJE

Postoji zemlja-inverzija, naopako nasađena. Hrvatska se zove. U njoj je moguće i da onaj mitski, za šegačenje uvijek raspoložen prvoaprilski dan, bude jedan od najozbiljnijih otisaka smisla te iste pobenavljene zemlje. Šalu na stranu, 1. travnja 2017. naprosto moramo umemorirati u sve naše buduće intimne kvizove. Te se večeri, naime, iskovao jedan od najbitnijih, najveličanstvenijih datuma ikad – kako za opstanak ovdašnjeg glumišta, tako i za opstanak njegova izranjenog društva izvan scene. Govorim o praizvedbi vrhunaravnog romana „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski. U pribjegarskim uvjetima Zagrebačkog kazališta mladih i njegove direktorice, vestalke društvene odgovornosti, Snježane Abramović Milković.

Osjetljiv je DNK Novakova romana. To je proza istovremeno epski i mitološki razapeta na platou zapretene međimurske zemlje, i krajnje intimistička, pod kožu poniruća hipnoza samopotrage za krivicama i oprostima. Zajecov spisateljski senzibilitet se u dramatizaciji ponio kao osobito brižan partner Novakovom predlošku. Njegov se dramatizatorski postupak, šivajući najizravnije šavove prošlosti i sadašnjosti, služi nestvarno tankim gazama delikatnog cijeđenja. Kao da s ljubavlju njeguje sir, Zajec uzima sve bitno iz magme Novakovih voda, i poput čuvara strpljivo pretvara te naboje u škrtu raskoš nove scenske muke. U valove tog odgovornog puta, redateljica Dora Ruždjak Podolski bacila se s uzbudljivom prtljagom čistih nagona i rafiniranih alata racionalnog. I s fatalističkim povjerenjem u glumce (povjerenje su joj zekaemovci nesebično i fanatično uzvratili) koji su iznijeli razornu vrućicu dječje kirurgije uklanjanja ožiljaka. Pokušaja ljekovitog pomazanja brazgotina kakve neravnopravne životne bitke utiskuju još na onim prvim nevinim koracima djetinjstva. Svaka nota bajkovite oporosti u međimurskom jeziku i soundtracku (gotovo da je prostorno oblikovana glazba Stanka Kovačića koji i uživo, iz kutka stagea, bdije svojim instrumentima nad zemljanim dušama) redateljici je poslužila kao zrelo, matematički kauzalno o a opet ogoljeno emotivno prikazanje. U žarištu se uzdiže blatni improvizirani kokošinjac poput nekog svevremenskog Stonehengea (izvrsna vizija scenografa Stefana Katunara); ljudi od zemlje skidaju i navlače ljušture svakodnevnog i mitskog (samozatajno kroz vrijeme, koje kao da stoji, putuje kostimografija Doris Kristić) a ne mijenjaju se, jer čežnje su im vjekovima iste. Kao i tjeskobe, mržnje i škrti proplamsaji ljubavi. Padaju i nastaju režimi i idelogije, kolektivi žderu pojedince, ali sve to Dora Ruždjak orkestrira na rubovima komadića crne zemlje na kojoj se skutriše ubogi. Oko njih se, negdje vani, upravo urušavaju megamarketi najnovije ljudske pohlepe, a oni pokušavaju izdržati makar još jednu rundu bez krvavog nokauta. Rundu oprosta. I najmračnije manifestacije demona, poput pedofilskog terora, obiteljskog sadizma ili rasne i spolne netrpeljivosti, redateljica iznosi stišano (znalački doprinos koreografije Petre Hrašćanec) bez doslovnog naturalizma. Ne zato da bi zlo umanjila, nego da bi zorno predočila koliko su mikronski tanke opne između sramežljive pohrane dobra i raspomamljenog egzaltiranog zla. Počevši od dječački osjetljivih istraživački nosećih rola Adriana Pezdirca i Dade Ćosića, do majčinskih i pramajčinskih instinktivnih ponuda Doris Šarić Kukuljice i Urše Raukar, te doslovce svih herojski izloženih lica (Pjer Meničanin, Milica Manojlović, Nataša Dorčić, Mia Biondić, Dora Polić Vitez, Suzana Nikolić, Barbara Prpić, Nadežda Perišić Radović, Damir Šaban, Danijel Ljuboja, Zoran Čubrilo, Jasmin Telalović, Mateo Videk), ovaj ansambl je zagazio u veličanstvenu misiju rastakanja društvenih poživinčenosti. Kad se na kraju, uz tužnu međimursku uspavanku (… „ti si meni po serdini srca, kak v črljeni jabuki koščica…“) dječaci Matija i Franjo rastaju na suprotnim krajevima života i smrti, a Dina se vraća Matiji, nada krhka poput močvarne trske, zatreperi u gledalištu. Svakome tko je makar i jedan dan imao nekoga usred srca, kozmička su prostranstva otvorena. Zadužili su nas zekaemovci, napojili eliksirom vječnosti za hiljadu života. Nikada im nećemo moći vratiti dugove.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

MUČNE SJENE DRUŠTVA

Tinejdžerka uzima ogledalo u ruke. Jedno od onih koje služi za dotjerivanje prije dejta. Tjeskobno promatra svoj odraz a zatim pljune na ono što vidi. Pljuvačka se cijedi niz ogledalo i njeno lice. Bol izgubljenog samopoštovanja curi dugo, dugo… To je najmučnija scena predstave “MegaBajt” koju su, pod mentorstvom profesorice Stele Macakanje-Baćić, proizveli članovi dramske grupe osječke Graditeljsko-geodetske škole. Uradak je moguće vidjeti i na YouTubeu te se uvjeriti s koliko osviještenosti, energije i angažiranosti ovi mladi ljudi stvaraju umjetnost koja ih se tiče. I trebala bi se ticati svih nas.
Marija Bencak, Nikolina Crnković, Lidija Seder, Matea Kovačević, Irena Dundović, Emilija Pilekić, Tvrtko Birčić, Dominik Marelja i Armando Hühn, ne stvaraju neku fejkbukersku verziju “udri brigu na veselje” tinejdžerske blaziranosti ili kopije estradne otupjelosti. Naprotiv, u idejnom i izvedbenom smislu (izvrsna kombinacija neverbalnog teatra, teatra sjena i uzbudljivog video-arta) oni grade svoj udarnički krik na kojem bi im mogli pozavidjeti i mnogi naši pseudoangažirani umjetnički narcisi. Stela Macakanja-Baćić ozbiljno shvaća edukacijsku ulogu učeničkog stvaralaštva, pedagoški i ljudski ih ohrabruje da se ozbiljno zagledaju u mučne sjene ovdašnjeg društva – sjene koje se zlokobno i prerano šunjaju još od školskih klupa.
“MegaBajtov” graditeljski malj obrušava se na kliconoše nasilja – od onoga u obitelji do vršnjačkog bullyinga, nasilja nerijetko uzročno-posljedično povezanih. Potresna priča kreće u hladnom, ispražnjenom ambijentu. Usplahirena, nervozna žena i njezina kćer trepere kao progonjene zvjerke, iščekujući dolazak nečeg strašnog. I tada, u predimenzioniranoj sjeni prijetnje, ukazuje se On, mali kućni tiranin opremljen užetom za vješanje i bičevanje. Baraba ih dugo maltretira, fizički i verbalno, muka doseže hladnoću oštrice. Zatim tu istu tinejdžerku pratimo na novoj stazi pakla: porodični ambijent brutalnosti zamijenila je onim školskim. “Ružna si! Glupa si! Svi te mrze! Ubij se!” tipkaju i fejsbuče njezini vršnjaci, ubijajući u djevojci i posljednju trunku nade. Sve dok na ekranu ne zapišti linija života, krikne posljednji put, izravna se i umukne.
No, ovakvi potresni, zreli radovi protesta, upravo pale ekrane nade da se uminuće jednog društva ne mora dogoditi. Da umjesto pada na dno šizofrenog nasilja, itekako možemo stremiti visinama normalnog življenja. Tu nam lekciju gradi i armira projekt “MegaBajt.”

Komentiraj

Filed under Društvo

ŽENA VEĆA OD ŽIVOTA

“Nekako me napušta strah da je rizik prevelik i da nećemo biti prepoznati. No, kako me uči iskustvo, rizik je preduvjet uspjehu”, rekla je Dubravka Vrgoč prije pet godina. Bila je tada u trećoj sezoni svoga prvog mandata na čelu Zagrebačkog kazališta mladih. Već je te 2008. odgovornim rizikom (što u njenom slučaju nipošto nije oksimoron) naveliko zaigrala na sve ili ništa. Znajući da se oklijevanje, kalkuliranje, nedostatak vizije, kukavičluk i tavorenje u glibu prosječnosti, baš uvijek obiju o glavu. I naplate s gorkim kamatama. Pekli vi kruh, vodili državu ili gradili kazališne snove, svodi vam se na isto. Danas je Zagrebačko kazalište mladih stasalo u istinsku tvornicu projekata većih od života. Jer, u društvu gdje se život svodi na udovoljavanje prosječnosti, gdje mediokriteti odlučuju o sudbinama i doslovce trguju dušama, Dubravka Vrgoč ne pristaje na takve pozicije odustajanja. Temeljeći vodstvo svoga virtuoznog ansambla na znanju, strasti i svakodnevnom herojstvu, govoreći s njima o lavi vjekovnih i sadašnjih problema koje tište čovjeka, nije jeftinim trikovima zadržavala publiku nego je stvorila gotovo fanatične, vjerne sljedbenike. Zato i jesu dvorane ZKM-a stalno pretrpane – s punim pokrićem. To je kazalište naš najuspješniji umjetnički izvozni proizvod i, realno, jedan od rijetkih izvoznih proizvoda ove zemlje. Predsjedavajući Europskom kazališnom konvencijom (prva žena na čelu te asocijacije) i vodeći (uz Ivicu Buljana) projekt Festivala svjetskog kazališta, Vrgoč je trasirala i odvažno zgrabila brojne puteve za pozicioniranje ZKM-a na svjetskoj umjetničkoj mapi. Sudjelujući sa svojim teatrom u konkurencijama vodećih europskih i svjetskih festivala, realizirajući inozemne koprodukcije i gostujući na prestižnim scenama, Dubravka Vrgoč je za zdravlje duha i tijela Hrvatske (nemilosrdno analizirajući sve društvene tame) učinila više nego bataljuni političara ili nadrinaučnika.
Najsvježije priznanje Dubravki Vrgoč je stiglo u utorak, 9. srpnja, kada je između 6 iznimnih žena izabrana za “Ženu godine” u Hrvatskoj. “Ove su žene primjer za tisuće drugih. Sjajno je biti u društvu nominiranih žena, sjajno je što se ovaj izbor poklopio s ulaskom Hrvatske u EU, jer je Zagrebačko kazalište mladih tamo već i prije bilo”, izjavila je Vrgoč, izrazivši želju da će svima njima društvo biti potpora u njihovom daljnjem radu i angažmanu. U konkurenciji su, rame uz rame s Dubravkom, bile sve same iznimne, talentirane i udarničke stvarateljice: Sanja Opačak (vlasnica tvrtke Paprenjak), Gordana Frgačić (autorica knjige “Zašto smo manje plaćene?”), Ana Grgić (šefica kuhinje hotela Esplanade Zagreb), Marijana Puljak (voditeljica IT produkcije Societe Generale Splitske banke) i Vanja Škorić (viša pravna savjetnica u GONG-u).
Da slučaj Dubravke Vrgoč nije plod meteorskog bljeska dokaz je njeno dugodišnje mukotrpno stjecanje znanja. Skladištenje bogate obrazovne opreme, iznimnih praktičnih iskustava, permanentnog upijanja najvrsnijih novinarskih, teatroloških, socioloških i menadžerskih iskustava. Itekako je bitno da je Vrgoč zanat pekla kao mlada novinarka i kazališna kritičarka u Vjesniku, instituciji koja je u bivšoj Jugoslaviji predstavljala jedan od megavrijednosnih poligona za kvalitetu, umijeće i kreiranje javnosti. Nije slučajno učila od najvećih bardova znanja, filozofijske svijesti i kazališnog erosa, od Petra Brečića i Dalibora Foretića. Sjedeći svojedobno na okruglim stolovima brojnih jugoslavenskih festivala, Dubravka je s ljubavlju upijala saznanja te dvojice magova, o kritičkom umu, o civilnom dijalogu lišenom bejzbol palica isfrustrirane mržnje. Naučeno je ugradila u svoje današnje izazove, boreći se za jedno sretnije društvo – veće od života.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura